Pređi na sadržaj

Kompleksna analiza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Grafikon kola boja funkcije f(z) = (z2 − 1)(z + 2 − i)2 / (z2 + 2 - 2i).
Nijanse predstavljaju argumente, a osvetljenost magnitude.

Kompleksna analiza, tradicionalno poznata kao teorija funkcija kompleksne promenljive, je grana matematike koja proučava funkcije kompleksnih brojeva. Kompleksna analiza je vrlo korisna u mnogim granama matematike, uključujući teoriju brojeva i primenjenu matematiku.[1][2]

Kompleksna analiza se posebno fokusira na analitičke funkcije kompleksnih promenljivih, koje se obično dele u dve glavne klase: holomorfne funkcije i meromorfne funkcije. Kako razdvojivi realni i imaginarni delovi svake analitičke funkcije moraju da zadovolje Laplasovu jednačinu, kompleksna analiza je široko primenjiva na dvodimenzione probleme u fizici.[3][4][5]

Kompleksne funkcije[uredi | uredi izvor]

Kompleksna funkcija je funkcija u kojoj su nezavisna promenljiva i zavisna promenljiva obe kompleksni brojevi. Preciznije, kompleksna funkcija je funkcija koja preslikava domen, koji je podskup kompleksne ravni takođe u podskup kompleksne ravni.

Kod svake kompleksne funkcije, i nezavisna promenljiva i zavisna promenljiva mogu biti razdvojene na realan i imaginaran deo:

i
gde su i realne funkcije.

Drugim rečima, komponente funkcije f(z),

i

se mogu interpretirati kao realne funkcije dve promenljive, x i y.

Osnovni pojmovi kompleksne analize se često uvode proširivanjem elementarnih realnih funkcija (eksponenata, logaritama i trigonometrijskih funkcija) u kompleksan domen.

Izvodi i Koši-Rimanove jednačine[uredi | uredi izvor]

Kao i u realnoj analizi, glatka kompleksna funkcija w = f(z) može da ima izvod u pojedinačnoj tački svog domena Ω. U stvari, definicija izvoda

je analogna onoj u realnoj analizi, uz jednu vrlo bitnu razliku. U realnoj analizi, limesu se može prići samo duž jednodimenzione prave. U kompleksnoj analizi, limesu se može prići iz bilo kog pravca duž dvodimenzione kompleksne ravni.

Ako ovaj limes, izvod, postoji u svakoj tački z iz Ω, onda se kaže da je f(z) diferencijabilna na Ω. Može se pokazati da je svaka diferencijabilna funkcija f(z) analitička. Ovo je mnogo moćniji rezultat nego kod analogne teoreme koja se može dokazati za realne funkcije. U realnoj analizi možemo da konstruišemo funkciju f(x) koja ima prvi izvod na celom domenu, ali čiji drugi izvod ne postoji u jednoj ili više tačaka domena. Međutim, u kompleksnoj ravni, ako je funkcija f(z) diferencijabilna u nekoj okolini, ona mora biti beskonačno diferencijabilna na toj okolini.[6][7]

Primenom metoda vektorske analize za izračunavanje parcijalnih izvoda dve realne funkcije u(x, y) i v(x, y) u koje se funkcija f(z) može rastaviti, i razmatranjem dve putanje koje vode do tačke z iz Ω, može se pokazati da izvod postoji ako i samo ako

Izračunavanjem realnih i imaginarnih delova ova dva izraza, dobijamo tradicionalnu formulaciju Koši-Rimanovih jednačina:[8][9]

ili zapisano na drugi način,

Diferenciranjem ovog sistema dve parcijalne diferencijalne jednačine prvo u odnosu na x, a onda u odnosu na y, lako se može pokazati da

ili zapisano na drugi način,

Drugim rečima, realni i imaginarni delovi diferencijabilne funkcije kompleksne promenljive su harmoničke funkcije jer zadovoljavaju Laplasovu jednačinu.

Holomorfne funkcije[uredi | uredi izvor]

Holomorfne funkcije su kompleksne funkcije definisane na otvorenom podskupu kompleksne ravni koje su diferencijabilne.[10] Kompleksna diferencijabilnost ima mnogo jače posledice nego uobičajena (realna) diferencijabilnost. Na primer, holomorfne funkcije su beskonačno diferencijabilne, što nikako ne važi za realno diferencijabilne funkcije. Većina elementarnih funkcija, uključujući eksponencijalnu funkciju, trigonometrijske funkcije, i sve polinomijalne funkcije, su holomorfne.[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Apostol, Tom M. „An Introduction to the Theory of Numbers”. (Review of Hardy & Wright.) Mathematical Reviews (MathSciNet) MR0568909. American Mathematical Society. Pristupljeno 28. 02. 2016. 
  2. ^ Scheidemann, V., Introduction to complex analysis in several variables (Birkhauser, 2005)
  3. ^ Stewart, James. Calculus : Early Transcendentals. 7th ed., Brooks/Cole, Cengage Learning, 2012. Chapter 14: Partial Derivatives. p. 908. ISBN 978-0-538-49790-9.
  4. ^ Zill, Dennis G, and Michael R Cullen. Differential Equations with Boundary-Value Problems. 8th edition / ed., Brooks/Cole, Cengage Learning, 2013. Chapter 12: Boundary-value Problems in Rectangular Coordinates. p. 462. ISBN 978-1-111-82706-9.
  5. ^ Analytic functions of one complex variable, Encyclopedia of Mathematics. (European Mathematical Society ft. Springer, 2015)
  6. ^ See Klein, Felix (1893). On Riemann's theory of algebraic functions and their integrals. Prevod: Frances Hardcastle. Cambridge: MacMillan and Bowes. 
  7. ^ Pólya, George; Szegő, Gábor (1978). Problems and theorems in analysis I. Springer. ISBN 3-540-63640-4. 
  8. ^ Euler, Leonhard (1797). „Ulterior disquisitio de formulis integralibus imaginariis”. Nova Acta Academiae Scientiarum Imperialis Petropolitanae. 10: 3—19. 
  9. ^ Cauchy, Augustin L. (1814). Mémoire sur les intégrales définies. Oeuvres complètes Ser. 1. 1. Paris (objavljeno 1882). str. 319—506. 
  10. ^ Springer Online Reference Books, Wolfram MathWorld
  11. ^ Ahlfors, L., Complex Analysis, 3 ed. (McGraw-Hill, 1979).

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]