Luka Jukić
Luka Jukić | |
|---|---|
| Datum rođenja | 23. februar 1887. |
| Mesto rođenja | Donji Svilaj |
| Datum smrti | 24. jun 1929 |
| Mesto smrti | Slavonski Brod, Kraljevina SHS |
Luka Jukić (Donji Svilaj, 23. februar 1887 — Slavonski Brod, 24. jun 1929) bio je hrvatski i jugoslovenski nacionalista najpoznatiji po tome što je izvršio neuspio atentat na Slavka Cuvaja.
Prije atentata[uredi | uredi izvor]
Gimnaziju je pohađao u Travniku, Tuzli i završio u Sarajevu 1907. godine. U Zagrebu je 1907–09. godine studirao pravo. Pripadao je grupi frankovačke mladeži oko časopisa Grabancijaš, a 1912. godine priklonio se „naprednoj omladini”.[1]
Zbog Cuvajevog raspuštanja hrvatskog sabora, u februaru te godine učestvovao je u organizaciji protesta u Sarajevu, a od februara do aprila u Zagrebu je organizovao demonstracije mladeži i štrajk srednjoškolaca. U glavnom gradu Hrvatske tamošnji studenti organizovali su protest pred zgradom univerziteta, iako je policija protest zabranila. Na riječi prvoga govornika žandari su s isukanim sabljama provalili u univerzitetsko dvorište, ranjeno je 15 studenata, a raštrkana omladina cijele večeri je protestovala po gradu. Okršaji su trajali cijelu noć, a sutradan je izbio štrajk. Studenti su provalili u zgradu univerziteta, zabarikadirali se i okačili crnu zastavu poručivši da će na silu uzvratiti silom. U zgradi se zateklo više od trista studenata, a opsada je trajala 36 sati. Situacija je razriješena tako što su profesori zamoljeni da posreduju kod studenata. Studentima je dopušteno javno govoriti, a policija se povukla s teritorije univerziteta. Studenti su se razišli i nije bilo konkretnih posljedica, iako su se demonstracije protiv Cuvajevog sistema ponavljale gotovo svake večeri.[2]
Jukić je napisao dio uvoda brošure Đački pokret, čiji je glavni urednik bio August Cesarec; brošuru je Cesarec napisao kao svojevrstan manifest štrajka i objavljena je kao odgovor štrajkačkog odbora na vladinu brošuru Đački štrajk.[1] U njoj Jukić piše: „Najmlađa generacija hrvatsko-srpskoga naroda već dugo vremena pozorno motri što se sve u Hrvatskoj – u ime zakona događa. Naše se zemlje eksploatišu, naš se narod tjera s rođenog ognjišta, zatire; a digne li se glas na otpor, priguši ga tuđinska sila. No budući da živimo u naprednom vijeku, nećemo da zakržljamo, digosmo se na svoje tlačitelje da ih uvjerimo da nisu uspjeli, niti će uspjeti sa svojim okupatorskim eksperimentima. Digli smo se na noge mi najmlađi borci za slobodu.”.[3]
A u pjesmi Moje geslo, objavljenoj na naslovnoj strani Preporoda u broju od 1. februara 1913. godine, Jukić otvoreno govori o spremnosti na žrtvovanje za slobodu: „Žao mi je svojih ljudi / I rodbine, / Žao mi je lijepe svoje / Domovine; / Žao mi je milih nada, / Mladih dana, / Žao mi je zlata svoga / Zaplakana; / Žao mi je samog sebe; / Ali što ću? / Sve za narod i slobodu / Žrtvovat ću”.
U aprilu je s drugim naprednim omladincima posjetio Beograd i povezao se s vodećim članovima organizacije Ujedinjenje ili smrt, koji su mu dali oružje za atentat; iako pojedini autori navode da je ta organizacija naknadno odustala od atentata te da je Jukić odlučio da djeluje bez njihove pomoći (Vladimir Dedijer), istoriografske sumnje dosad nisu potpuno razriješene. Atentat na Cuvaja pripremao je s grupom mladih iz Zagreba (Cesarec, Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin i drugi).[1]
Jukić je danima prije atentata među đacima i studentima otvoreno najavljivao da namjerava ubiti Cuvaja.[3]
Atentat[uredi | uredi izvor]
Neuspjeli atentat na Cuvaja dogodio se 8. juna 1912. godine. Sam dan atentata pažljivo je izabran. Naime, toga dana ban Slavko Cuvaj imao je posjetiti svečano obilježavanje 25. godišnjice rada zemaljskog školskog nadzornika Antuna Cuvaja, banovog brata, a tom se prilikom u Zagrebu okupilo oko 800 učitelja i učiteljica iz cijele zemlje. Svečanost se održavala u velikoj dvorani Učiteljske škole u Medulićevoj ulici. Jukić je u 11:30 došao u gostionicu Antuna Kovačića u Mesničkoj 43 i popio nekoliko pića (izvori nisu saglasni u tome je li pio vino ili pivo); u gostionici su prisutni bili i Ante Pavelić, Mile Budak i Vladimir Ćopić. Lokacija na kojoj je Luka od jutra čekao na povratak bana u njegovom automobilu takođe je pomno odabrana. Naime, Luka je u Mesničkoj ulici čekao računajući na to da će auto na povratku usporiti na strmini prije zavoja pri vrhu ulice. Buka automobila oko 1 sat najavila je približavanje vozila, a Luka je spremno došao pred kućni broj 36. Odatle je u vozilo u prolazu ispalio tri metka – ne pogodivši bana. Ali pogodio je Ivu Hervoića, banovog savjetnika, koji je, ne dolazeći svijesti, umro dvadesetak dana kasnije od posljedica ranjavanja. U vozilu su uz Cuvaja i Hervoića bili Cuvajeva supruga Anka, sekretar Oto Pavlić, a naprijed vozač Gašpar Martinšic i lakej Josip Lacković.[2][4]
Nakon ispaljenih hitaca kreće njegov sumanuti bijeg s pištoljem u ruci niz ulicu. Usput je vikao: „Živila Hrvatska! Abcug Cuvaj!”. Ubrzo se oformila potjera ljudi koji su, čuvši pucanj, izašli iz obližnje gostionice, a njima su se, kako se potjera nastavljala, pridruživali građani. Kada su pokušali da ga zaustave postolar Anton Sučić i gradski stražar Petar Borščak, koji je na Jukića krenuo sabljom, Jukić je prvo ranio Borščaka u rame i Sučića u dlan lijeve ruke, a potom je Borščaka ubio pogotkom u lijevu stranu lica. Potom mu je put preprečio policajac Antun Fučkar, pa ga je Jukić ranio u desno rame i onesvijestio. Potjera se završila kod Kazališne kavane, nadomak zgrade Univerziteta, gdje su ga uhvatili učitelj Josip Butorac i trgovački pomoćnik Ladislav Bušić. Poslije je izjavio da je namjerno trčao tamo, jer je želio završiti ondje gdje je sve i počelo. Okružen masom ljudi, odvučen je na policiju u Petrinjsku. Iz policijskog izvještaja vidljivo je da nije bio pri sebi od šoka tokom nekoliko narednih sati.[2]
Na razgovoru u policiji Jukić je svoj čin pravdao ukinućem ustava. U izjavi je rekao još i ovo: „... Ja sam isticao da bi bila potrebna organizacija đaštva, koja bi odlučno zahtjevala općenitu slobodu, slobodu govora, pisanja i sastajanja. Tako ističući potrebu organizacije osjećali su svi gore spomenuti znanci potrebu tajne organizacije, koja bi imala imati glavnim načelom oslobođenje hrvatskog naroda, t.j. da se hrvatskom narodu dade samostalnost i potpuna sloboda da se može razvijati slobodno kao i ostali narodi u Monarhiji. Budući smo držali za sada glavnom zaprekom što hrvatski narod ne može doći do slobode komesarijat, a kako je to naša cijela javnost tražila, pa se ni pozivanjem niti manifestacijama a niti demonstracijama to nije moglo postići, to smo raspravljali o potrebi da se imadu pojedinci založiti za to da se ovome stanju u Hrvatskoj stane na kraj... Meni je bila glavna ideja da se odstrani u Hrvatskoj komesarijat, pa sam to među drugovima propagirao i razložio da se mora makar pojedinac izložiti na taj način, da se kraljevski komesar makne s ovoga svijeta, a onda će se za hrvatske prilike zainteresirati vanjski svijet, pa će Hrvatska morati da i od toga izvuče nekakvu korist.”.[4]
Reakcije[uredi | uredi izvor]
Jukićev čin je uveo individualnu odmazdu kao oblik borbe na političku scenu u Hrvatskoj te je poslužio kao inspiracija za atentat Ivana Planinščaka na Cuvaja 31. oktobra iste godine.
Poslije atentata, održane su demonstracije u Dubrovniku, Zadru, Splitu; u Zadru se pjevala „Marseljeza” i uzvikivalo „Živjela revolucija”.
Ivo Andrić, kada je čuo za Jukićev atentat, napisao je u svom dnevniku: „Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja. Kako je lepo da se zatežu konci dela i buna. Kako radosno slutim dane velikih dela. I diže se i gori hajdučka krv. (...) Neka žive oni koji umiru po trotoarima onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama, spremaju buru...”.[3]
U pismu koje je Cesarec napisao neposredno pred hapšenje i skrio ga u svome stanu, te je pronađeno tek kad je Cesarec već ležao u Mitrovici, stoji svjedočanstvo duha radikalne omladine: „Stvorimo hiljade Jukića i Žerajića, kultivirajmo ih, odgojimo ih da si podaju lijeve ruke u znak pomirbe, a desnom rukom neka pucaju – masa njih – pa će naše riječi biti čin, naša stvar svršena. Jukićev je čin preuranjen, ali je dobar poticaj svima nama. ... Živite, radite i osvećujte se!”.[2][3]
Jukićev atentat inspirisao je na isto Stjepana Dojčića, koji će 18. avgusta 1913. godine pokušati atentat na Cuvajevog nasljednika Ivana Škrleca, a koji će prethodno u Americi napisati i objaviti sljedeće riječi: „Mi smo morali teškom tugom ostaviti svoj mili dom i rod i ići u bijeli svet tražiti hljeba, dok bi ga mogli doma naći kad bi hrvatska bila slobodna. Čuli smo kako je vatreni hrvat Luka Jukić odapeo tane na bandita, koji je odavno to već zaslužio, ali na nesreću ga nije pogodio! Taj vatreni Jukić nam je pokazao kako moramo raditi ubuduće... pa neka nam dobro bude u pameti... da se sloboda ne daje na tanjuru kao lovorov venac od grešne Austrije. Danas u Americi ne upriličuju protestne skupove samo velike kolonije, koje broje na hiljade Hrvata i Srba, već i najmanje su digle svoj glas protiv hulja, tirana 20. vijeka... Dole barbarstvo, smrt i ništa drugo tiraninu 20. vijeka, smrt Cuvaju, dole s apsolutizmom...”.[3]
Glavno glasilo Hrvata u Americi Hrvatski svet, povodom atentata Jukića (1912) i Stjepana Dojčića (1913), napisaće: „Neka nas proganjaju, tlače, neka otvaraju tamnice, ali ih nemaju toliko, da u njih zatvore sve one, koji onako misle, kao Luka i Stjepan, jer mi im poručujemo, da su svi pošteni Hrvati u Americi onakvi urotnici i zločinci, kakvi su Jukić i Dojčić”.[3]
Jukićev atentat je tematizovan u romanima Cesarca Careva kraljevina (Koprivnica 1925) i Dragana Bublića Atentat (Zagreb 1926), a susreti s njim i atentat opisivani su u memoarskoj literaturi i publicistici (Antun Gustav Matoš, Cesarec, Stjepan Radić, Tin Ujević, advokat Ante Pavelić, Jozo Kljaković, K. Kovačić, Ivo Andrić, Oskar Tartalja).[1]
Poslije atentata[uredi | uredi izvor]
Posljedica atentata bila su brojna hapšenja i policijska ispitivanja. Zatvoreno je više od 160 učenika u dobi od 14 do 16 godina. Jukić je u jugoslovenskim nacionalističkim krugovima postao simbol borca za nacionalno oslobođenje. U to ime je skupljan prilog za njegovu majku, a književnik Antun Gustav Matoš napisao je tekst pod nazivom Kuršum je progovorio, u kome je otvoreno podržao Jukića.[3]
Suđenje je izazvalo veliku pažnju javnosti. Tokom suđenja osim njega bilo je optuženo još jedanaest ljudi (Đuro Cvijić, August Cesarec, Dragutin Bublić, Franjo Najdhart, Kamilo Horvatin, Roman Horvat, Josip Šarinić, Vladimir Badalić, Dušan Narančić, Vatroslav Dolenac i Stjepan Galogaža), sve redom mladih između 15 i 25 godina, a optuženi su da su znali za atentat, te su time saučesnici. Među njima je bio i Cesarec, koji je, uz ostalo, bio optužen da je pod uticajem anarhističkih strujanja podstrekivao Jukića na atentat, na šta se branio da nije.[2]
Dana 12. avgusta 1912. godine dolazi do presude u kojoj je Jukić osuđen na smrt vješanjem, a ostalim optuženicima dodijeljena je zatvorska kazna u trajanju od pet odnosno šest godina (Cesarcu pet), dok su četvorica oslobođena optužbe. Pod strogim režimom u Zagrebu nije moglo doći do javne reakcije na osudu, međutim, u Splitu, gdje su zaplijenjene novine u kojima je objavljena osuda, Sloboda, došlo je do odgovora – hiljade omladinaca, građana, radnika i seljaka promarširalo je ćutke ulicama Splita noseći na čelu povorke vješala. Tek je na rivi došlo do krvavih sukoba s policijom. Zbog reakcije javnosti na tako strogu kaznu, te pod novim svjetlom Balkanskog rata, 26. oktobra smrtna kazna Jukiću promijenjena je u doživotni zatvor, a ostalima su zatvorske kazne smanjene. Luka je na izdržavanje kazne upućen u Lepoglavu, a ostali u Mitrovicu. Iz zatvora je mnogo pisao, a sam Stjepan Radić je njegove rukopise o tamničkim utiscima krijumčario. Krajem 1918. godine, nakon pada Austrougarske, ondašnja vlada je Jukića oslobodila daljnjeg zatvorskog služenja te mu čak dodijelila 20 jutara šume i 5 jutara oranice kraj Dervente. Oženio se, imao troje djece te umro od upale pluća u Slavonskom Brodu 1929. godine.[2]
Pjesnički rad[uredi | uredi izvor]
Pjesme su mu objavljivane u periodicima Crvena Hrvatska (1912), Karlovac (1912), Narodna obrana (1912), Obzor (1912), Pijemont (Beograd 1912, 1915), Preporod (Beograd 1912), Slobodna riječ (1912), Srbobran (1912), Srpska zastava (Beograd 1912), Zora (Beč—Prag 1912), Savremenik (1919), Hercegovački slobodni dom (1923–24), Brodsko novo doba (1931) i Narodne novine (1932).[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d „JUKIĆ, Luka - Hrvatski biografski leksikon”. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2024-05-27.
- ^ a b v g d đ „Ispod pločnika”. web.archive.org. 2016-03-04. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 2024-05-27.
- ^ a b v g d đ e Šekler, Milanko. „Milanko Šekler: Evropski "principi" i Gavrilo Princip”. Nova srpska politička misao (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-05-27.
- ^ a b „Politički atentati: od 1900. do 1913. u Europi su ubijena četiri kralja, šest premijera i tri predsjednika. Doprinos su željeli dati i Hrvati | Forum.tm”. forum.tm (na jeziku: hrvatski). 2013-07-07. Pristupljeno 2024-05-27.
