Radoje Crnogorac
Radoje Crnogorac | |
|---|---|
| Datum rođenja | 1844. |
| Mesto rođenja | Somina, Osmansko carstvo |
| Datum smrti | 1924. |
| Mesto smrti | Stari Dulići, Kraljevina SHS |
Radoje Mihajlov Crnogorac (Somina, 1844 — Stari Dulići, 1924) bio je vođa sominskih komita u periodu austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, aneksije i cijelog Prvog svjetskog rata. Komitovao je u planini Somini punih 12 godina, od 1906. do 1918. godine. Zajedno sa braćom Tomom i Vulom i sinovima Đurom, Aćimom i Vidakom predstavljao je pravi strah i trepet za austrougarske postaje na teritoriji Gacka.[1]
Obrad Višnjić u knjizi "Golija i Golijani" o njemu kaže: "Malo je muškijeh oči smjelo ući tamo gdje je ulazio Radoje Mijajlov Crnogorac". U toku komitovanja, izgubio je dva sina i brata.[2] Đuro je umro pod nerazjašnjenim okolnostima u toku rata, Sima su 1916. strijeljali okupatori na montiranom procesu u Mostaru, a Tomo je umro od španske groznice pri kraju rata.[3]
Porijeklo[uredi | uredi izvor]
Bratstvo Crnogorac je doselilo u Stare Duliće oko 1840. godine iz crnogorskog plemena Cuce, selo Trnjine. Potiču od bratstva Roganović, potomaka kneza Rogana koga je Njegoš uvrstio u ličnosti "Gorskog vijenca".[4] Druga veoma značajna ličnost bratstva Roganović je mitropolit crnogorski Ilarion Roganović-Cuca. Kad su se 1840. tri brata Mijat, Raško i Vidak Roganović, primorani zbog krvne osvete, doselili u podnožje planine Somine, promijenili su prezime u Crnogorac. Dalje porijeklo bratstva Crnogorac veže se za Kuče, za bratstvo Drekaloviće, potomke krojskog vlastelina Đorđa Kastriota Skenderbega, pravoslavnog Srbina, koga su Albanci proglasili za svog nacionalnog heroja.[5] Od Drekalovića potiču mnoge znamenite ličnosti ( Marko Miljanov, Nikac od Rovina, Rajko Petrov Nogo..). Od bratstva Crnogorac potiče bratstvo Vidaković u Danićima kod Gacka, koje njeguje svoju istoriju i porijeklo.[6]
Rani dani i okupacija[uredi | uredi izvor]
Rođen je kao najstariji sin Mihajla Mitrovog Crnogorca 1844. godine. Mihajlo je, sa punih hiljadu grla male i krupne stoke, važio za jednog od najimućnijih gatačkih domaćina. Radoje, međutim, nikada nije bio sklon strogom porodičnom životu. U ranoj mladosti je samostalno napadao turske posjede u Fazlagića Kuli i ostalim muslimanskim selima. Njegovi savremenici su govorili " da je živa vatra, da se nikoga ne boji i da svakome smije izaći na biljeg."[7] Okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. Radoje je odmah doživio kao krajnje neprijateljsku. Nije se htio ni pokoriti da ide na odsluženje vojnog roka, u soldate, kako su ih tada nazivali, već se, sasvim sam, odmetnuo u planinu Sominu i skrivao od autrougarskih patrola. Njegova braća Tomo i Spasoje su, međutim, bili primorani da odsluže vojni rok. Sva četvorica su ubrzo pobjegla iz austrougarske vojske, iskakajući kroz prozore sa višespratnih kasarni. Kao dezerteri, bili su svjesni da im prijeti vojni sud. Spasoje se preselio u Goliju, a Vule je bio u službi knjaza Nikole kao povjerenik za Goliju i Banjane.[8] U tom periodu, Radoje je neprestanim napadima na Fazlagića Kulu, otimanjem i paljenjem štala i torina, begovskim porodicama stavljao do znanja da je njihovo vrijeme prošlo. Sa druge strane, još veće nepomirenje sa austrougarskim vlastima, odvelo ga je u planinu Sominu, u komitovanje koje je počeo sam, 1906. godine. Od tada je počeo njegov mali rat sa okupatorima, posebno sa Milanom Počučom, Srbinom iz Like, austrougarskim fakmajstorom i komandantom okupatorske postaje na Brljevu. Okupatorske vlasti su ponudile nagradu za onoga ko ubije ili živog uhvati komitu Radoja Crnogorca. Fakmajstor Počuča je uvećavao straže, slao desetine patrola da uhvate komitu Radoja, ali bezuspješno. Radoje je, u više navrata dokazivao da su oni ti koji treba da bježe i da se spasavaju, a ne on.[9] 1912. Radojev najstariji sin Simo, nakon četvorogodišnjeg rada u Južnoj Americi, na poziv kralja Nikole za učešće u oslobođenju Skadra, odazvao se pozivu i došao u Crnu Goru. Radoje je učestvovao u opsadi Skadra 1913. a zatim sa braćom Tomom i Vulom i sinovima Simom, Đurom, Aćimom i Vidakom, odmetnuo preko crnogorske granice.
Komitovanje[uredi | uredi izvor]
Nakon Sarajevskog atentata 1914. godine i početka Prvog svjetskog rata, narod Hercegovine je krenuo u borbu za oslobođenje.[10] U Gacku je formiran Gatački bataljon, sa čijim komandantom se Radoje sukobio, zbog čega je, između dvije vatre, morao tražiti izlaz. Sa braćom Tomom i Vulom i sinovima Simom, Aćimom, Đurom i Vidakom, u zimu 1916. vratio se u Sominu i nastavio komitovanje. Živjeli su u skrivenim pećinama, a sami teren, ispresijecan stotinama jama bezdanica, škripova i krševa, onemogućavao je neprijatelja da im se primakne.[11] Simo je, te iste 1916. na prevaru uhvaćen od strane austrougarskih vlasti, nakon čega je sproveden u Mostar, gdje je na montiranom procesu, nakon šest mjeseci tamnovanja-osuđen na smrt. Strijeljan je u Mostaru, a o njegovom herojskom držanju tokom strijeljanja ostale su zabilješke očevidaca.[12] Radoje je sa sinovima i braćom svo vrijeme do kraja Velikog rata napadao Fazlagića Kulu, austrougarske jedinice i postaje. Đuro Radojev je umro u komitovanju pod nerazjašnjenim okolnostima. Smatrali su da je otrovan. Komita Radoje je imao vrlo kratak period saradnje sa crnogorskim komitima: Majom Vujovićem i Dušanom Roganovićem. Saradnja je, vjerovatno, prekinuta zbog mimoilaženja u ideji o povratku kralja Nikole Petrovića na crnogorski presto.[13] Do samog kraja rata, razni špijuni, lažni jataci i domaći izdajnici su potplaćivani od okupatora da ubiju Radoja ili bilo koga od njegove komitske družine.[14] Uprkos svemu, komiti su se održali do kraja rata, u krajnje nevjerovatnim uslovima, " pod krilima snijega i leda".[15]
Pred sami kraj rata komita Tomo i njegova tri mala sina su preminuli od Španskog gripa. Radoje se, sa svršetkom rata, vratio u Stare Duliće gdje je proveo ostatak života do smrti, 1924. godine.[16]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Rodoslov bratstva Crnogorac", puk. Božo Crnogorac, 2000.
- ^ Obrad Višnjić - "Golija i Golijani"
- ^ Rade Crnogorac - Orlovi i grobovi, 2013. (SPKD "Prosvjeta")
- ^ "Gorski vijenac", Petar Drugi Petrović Njegoš
- ^ Otac i brat Skenderbega, utemeljivača albanske države, sahranjeni u Hilandaru kao Srbi! | SRBIN.INFO
- ^ "Stara Crna Gora", dr Jovan Erdeljanović
- ^ puk. Božo Crnogorac "Rodoslov bratstva Crnogorac", odjeljak o komiti Radoju
- ^ Janko Purović Sominski "Pjesma spomenica Vulu M. Crnogorcu", rukopis
- ^ Po sjećanju komite Vidaka R. Crnogorca
- ^ Vladimir Ćorović-Crna Knjiga. Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918. (Beograd, 1920)
- ^ Janko Purović Sominski "Pjesma spomenica Vulu Crnogorcu", strana 14.
- ^ Novak Mandić Studo "Maleševski Mandići"
- ^ Mile Kordić "Crnogorska buna 1919—1926"
- ^ Rade Crnogorac "Orlovi i grobovi", (2012). str. 10-16
- ^ Janko Purović Sominski "Pjesma spomenica Vulu Crnogorcu"
- ^ puk. Božo Crnogorac "Rodoslov bratstva Crnogorac", ogranak po Mitru i Mijajlu
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ćorović, Vladimir (1920). Crna knjiga: Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog Rata 1914-1918 (1. izd.). Beograd-Sarajevo.