Romanska arhitektura

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fasada katedrale u Pisi u Italiji iz 12. veka
Notr Dam la Grand u Poatjeu, Francuska

Romanička arhitektura spada u arhitekturu srednjeg veka koja se pojavila pre gotičke arhitekture. U arhitekturi govorimo o postepenom razvijanju u okviru Evrope, i date epohe više manje jedinstvenu tradiciju konstrukcije gradnje i upotrebu materijala. Termin romanska u sebi sadrži eksperimenat pojašnjavanja odnosa ovog graditeljstav sa antičkom rimskom umetnošću kojom je ovaj umetnički pravac bio inspirisan i iz kojeg je preuzimao oblike i elemante.

Rasprostranjenost stila je bila omogućena relativnom pokretljivošću stanovništva u srdnjoevropskom društvu gde se prenosio sistem gradnje i konstrukcije objekata iz jednog dela u drugi.

Romanski stil je stupio u graditeljstvo i likovnu umetnost u zemljama zapadne, južne i srednje Evrope u periodu između 11.-og i 13. -og veka. Istok Evrope je bio pod uticajem vizantijske umetnosti.

Karakteristični znaci[uredi | uredi izvor]

Razvoj romaničke arhitekture bio je povećan sa završetkom hrišćanizacije u Evropi i vernicima je bio potreban prostor u kome bi mogli da se sastaju zbog liturgijskih obreda i propovedi. Ona se karakteriše statičkom formom, čvrstinom, snagom koja odražava sigurnost ovog vremena. Gradili su se dva oblika bazilike i rotonde. Oba oblika su imala svoje korene i primere u atinčkoj umetnosti rimske arhitekture.

Bazilika je bila pravougaonog oblika u kojoj se prostor delio na više brodova od kojih je centralni brod bio viši i širi. Na istočnoj strani se nalazio polukružni ispust apsida u čijoj se sredini nalazio oltar iz kog se služio obred. Unutrašnjost se osvetljavala prozorima koji su bili u gornjem delu zida i ovo se naziva bazilikalnim osvetljenjem. Sastavni deo građevine su bili i tornjevi koji su postavljeni u zapadnom delu objekta.

romanski luk
romanski luk

Rotonda je isto tako jednostavna građevina kružnog oblika sa konusnim krovom i bila je poznata u srednjovekovnoj umetnosti a u rimskoj arhitekturi se upotrebljavala kao nadgrobni spomenik. Hrišćani su gradili rotonde na mestima gde su pripominjali glavne događaje iz života svetaca ili njihovu mučeničku smrt. Rotonde su imale jednu ili više apsida.

Tipičke romanske građevine su benediktinski manastiri (manastir u Kliniju) u kojima je kao neodvojivi deo bila bazilika.

U romanskom stilu su postavljani i profani objekti najme zamkovi. Zamak ima odbrambeni sistem utvrda odnosno zidine koje služa za odbranu od neprijatelja a sastavni deo je i palata.

Za građenje romanskih crkava i zamkova su se upotrebljavali kamen a u nekim krajevima i drvo. Teški kameni komadi su se spajali sa malterom i ova arhitektura deluje teško. Među najznačajnije romanske elemante spada polukružni luk koji se nalazi na prozorima koji se ponekad projektuju jedan uz drugi, kao i portalima i u konstrukciji svodova. U upotrebi su poluobličasti i krstati svodovi koji su se oslanjali na dva luka. Stupovi su bili ukrašeni kapitelima. Teški zidovi nisu omogućavali veće otvore.

Unutrašnjost crkve je bila malterisana i ukrašena skulpturom i slikarskim delima zidnim romaničkim slikarstvom i motivi su bili religioznog karaktera iz Biblije i života svetaca i koja su Bibliju približavali vernicima koji nisu znali da čitaju. Unutrašnjost zamkova je bila jednostavna i opremljena po pravilu škrinjom koja je bila ukrašena i služila je i za sedenje a u upotrebi su bili i jednostavni krevet, sto i stolica. Osvetljavalo se svećama a glavni izvori toplote su bili kamini sa otvorenom vatrom.

Spomenici romaničke arhitekture (izbor)[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • H,W. Janson, Istorija umetnosti, Beograd 1962.
  • Đina Piskel, Opšta istorija umetnosti, Beograd 1972.
  • Udo Kulterman, Savremena arhitektura, Novi Sad 1971.
  1. Dejiny umenia, Michael V, Altpatov, Martin 1976
  2. Umění, Hendrik Willem van Lon, Praha 1939.
  3. Dejiny umenia, Mladé letá Bratislava 2001.
  4. Svetové dejiny umenia, B.F. Groslier, Larusse, Praha 1996.
  5. Istorija drevne umetnosti, J.J. Vinkelman, Novi Sad 1996.
  6. Dejiny estetiky, Wladislaw Tatarkiewitz, Bratislava 1985.
  7. Dejiny umenia, Martyn Janek, Karel Thiry, Bratislava 1990.
  8. Kratak pregled istorije umetnosti, Milan Ružić, Sarajevo 1970.

Vidi Još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]