Svetosavski nacionalizam
Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.
Ova ideologija je nastala 1930-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njenim najzačajnijim ideolozima se smatraju pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srpski političar Dimitrije Ljotić. Pobedom komunizma nakon Drugog svetskog rata ova ideologija je potisnuta iz javnog života. Svetosavski nacionalizam je od 1990-ih ponovo prisutan na političkoj sceni Srbije, a zastupaju ga neke desničarske organizacije (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin, Dveri srpske[traži se izvor]...) i pojedinci unutar Srpske pravoslavne crkve.
Svetosavski nacionalisti se zalažu za „bogoljublje“, „viteštvo“, „sabornost“ i za uspostavljanje srpske pravoslavne države na prostoru od „Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora“. Pristalice ove ideologije odbacuju zapadnu kulturu, demokratiju, liberalizam, republikanske vrednosti i ekumenski dijalog.[traži se izvor]
Antisemitizam[uredi | uredi izvor]
Među pojedinim ideolozima ove ideologije je takođe izražen antisemitizam. Tako je Nikolaj Velimirović u knjizi „Kroz tamnički prozor“, napisanoj tokom tromjesečnog zarobljeništva u koncentracionom logoru Dahau, za rat optužio sve nehrišćanske ideologije Evrope, poput: demokratije, komunizma, socijalizma, ateizma i vjerske tolerancije. U osnovi ovih pojava Velimirović vidi jevrejsko djelovanje:
To Evropa ne zna [...] Ona ništa ne zna osim onog što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti [...] Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. Za čuđenje je da su se Evropejci, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe.
Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu reč: "Krv Njegova na nas i našu decu!" Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagoreva sva njihova slagališta spletki protiv Hrista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov
Godine 1935. Nikolaj Velimirović je održao predavanje u Beogradu pod naslovom „Nacionalizam Svetog Save“. U tom izlaganju izneo je tvrdnju da su pokušaji Adolfa Hitlera o nemačkoj nacionalnoj crkvi slične idejama Svetog Save o narodnoj veri i crkvi:[1][1]
Ipak se mora odati priznanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.
Antifašizam[uredi | uredi izvor]
Drugi glavni ideolog Svetosavskog nacionalizma i Svetosavlja Sveti Justin Ćelijski u svojim besedama je iskazivao jake antifašističke stavove, kako pre tako i nakon završetka Drugog svetskog rata. Najbolji primer je njegova beseda „O borbi svetosavskog pokreta nekad i sad” za vreme Konkordatske krize:
„ | Samo vođeni i predvođeni svetim Savom, Srbi su i nedavno odneli pobedu nad konkordatskom nemani. Pobedivši ovu neman, Srbi su pobedili glavnog neprijatelja svoje duše: crnu internacionalu. Pobedivši pak crnu internacionalu, oni su pokazali da imaju duhovne svetosavske sile da mogu pobediti i druge dve internacionale: crvenu – komunističku, i žutu – kapitalističko-fašističku. Jer, ne treba se varati: papizam je otac i fašizma i komunizma i svih organizacija i pokreta koji hoće da urede i usreće čovečanstvo putem nasilnih ili mehaničkih sredstava. Fašizam je idolatrija naroda; komunizam je idolatrija klase. I jedan i drugi hoće da urede i usreće čovečanstvo mačem i ognjem; i jedan i drugi izjednačuju greh sa grešnikom, i zbog greha ubijaju čoveka. A znate li ko ih je tome naučio? – Njihov rođeni otac: papizam. Jer je srednjevekovni papizam to prvi pronašao i prvi ostvario kroz „svetu“ inkviziciju : grešnici su ubijani zbog greha, jeretici su spaljivani zbog jeresi, i sve to – ad majorem Dei gloriam. Sa jednim ciljem: da se izgradi svesvetska papska monarhija. No treba biti pravičan : papizam je gori i od fašizma i od komunizma, jer dok fašizam uništava svoje protivnike u ime naroda, a komunizam u ime klase, dotle papizam uništava svoje protivnike u ime krotkoga i blagoga Gospoda Isusa. | ” |
U besedi na Cveti 1965. godine u manastiru Ćelije, Ava Justin Ćelijski je Adolfa Hitlera i Napoleona Bonapartu svrstao među najveće zločince, osvajače i masovne ubice u ljudskoj istoriji, i naglasio kako su ništavni u odnosu na Isusa Hrista:
„ | Nikada nijedan grad na ovome zemaljskom svetu nije sreo takvog Pobednika kakvog je danas sreo i dočekao grad Jerusalim. Pobednik smrti! Eto jedinstvenog Pobednika u svima svetovima, u svima ljudskim svetovima. Šta su pobednici na ratnim bojištima, šta su razni Temerlani, Džingiskani, Hitleri, Napoleoni? Sve prah i pepeo, sve bespomoćni komarac, sve bespomoćna stenica. Hvale ih kao velikane, a iza njih veliki zločini, bezbroj leševa. | ” |
U prazničnoj besedi na Vavedenje Svete Djeve Marije 1966. godine u manastiru Ćelije, Sveti Justin je Adolfa Hitlera svrstao među najveće neprijatelje pravoslavne crkve i pravoslavlja:
„ | Rođen od Presvete Bogorodice Gospod je osnovao Crkvu da se u njoj spasavaju ljudi od svakoga zla, od svakoga greha, od svake smrti, od svakoga đavola. I ona stoji nepokolebljiva, ona neoboriva, Crkva Sveta nerazrušiva; nerazrušiva ni od kakvih Dioklecijana, Tamerlana, Hitlera, Nerona i svih ondašnjih i današnjih gonilaca Crkve Hristove u ovome svetu. Gle, ona jača, jača od svih njih, Čudesnim Gospodom Hristom, Pobediteljem smrti, Pobediteljem greha, Pobediteljem pakla, Pobediteljem Satane i svih njegovih đavola. Da! | ” |
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jerotić, Vladeta (1995). Vera i nacija (1. izd.). Beograd: Tersit.
- Kostić, Nemanja (2017). „Upotreba Svetog Save u postavljanju etnoreligijskih granica: Sociološko-istorijski pristup” (PDF). Sociologija. 59 (3): 314—338.
- Perica, Vjekoslav (2002). Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press.
- Stefanović, Mladen (1984). Zbor Dimitrija Ljotića 1934-1945 (PDF). Beograd: Narodna knjiga. Arhivirano iz originala (PDF) 18. 07. 2014. g. Pristupljeno 03. 11. 2014.