Sikorski H-19 (SOKO S-55)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sikorski H-19 (SOKO S-55)

Helikopter Sikorski H-19
Helikopter Sikorski H-19

Opšti podaci
Namena transport
Posada 2
Poreklo  SAD
Probni let 10.11.1949.
Povučen iz upotrebe 1974.
Status neaktivan
Dimenzije
Prečnik nosećeg rotora 16,16 m
Dužina 18,91 m
Visina 4,04 m
Masa
Masa praznog 2.580 kg
Maksimalna masa 3.629 kg
Performanse
Maksimalna brzina 163 km/h
Brzina uspona 213 m/min
Vrhunac lebdenja 2.377 m
Vrhunac leta 3.932 m
Dolet 560 m
Pogon
Motori Alvis Leonides Major 755/1
Vrsta motora radijalni 9 cilindara
Broj motora 1
Mah. kontinualna snaga 551 kW
Portal Vazduhoplovstvo

Sikorski H-19 (engl. Sikorsky H-19) je višenamenski srednji transportni helikopter sa dva člana posade metalne konstrukcije sa neuvlačivim „tricikl” stajnim trapom, koji se pored SAD proizvodio još u Velikoj Britaniji, Japanu, Francuskoj i Jugoslaviji. Kod nas je ovaj helikopter bio poznat pod nazivom Soko S-55[1].

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Motor helikoptera Sikorski H-19/S-55

Ohrabren uspehom svog helikoptera S-51 američki konstruktor ruskog porekla Igor Sikorski projektovao je transportni helikopter S-55, koji je pored dva pilota mogao poneti deset vojnika ili šest ranjenika na nosilima. Prototip je poleteo 10. novembra 1949. godine a prvo dejstvo imao je u Korejskom ratu gde je korišćen ne samo u svojoj osnovnoj nameni, već i za spasavanje oborenih pilota ili ubacivanje agenata u pozadinu neprijatelja. Sem u Americi, proizvođen je po licenci i u engleskoj firmi Vestlend (Westland).

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Helikopter Soko S-55 je metalne, polumonokok konstrukcije, koga je pokretao klipni radijalni vazduhom hlađeni motor smešten u nos helikoptera. Iznad motora se nalazila pilotska kabina sa dva člana posade. Iznad kabine se nalazio glavni rotor a ispod putničko terena kabina na koju se nadovezivao rep sa upravljačkim rotorom. Kapotaža motora su bila jedna velika dvokrilna vrata koja kada se otvore, svi delovi motora su bili pristupačni za bilo kakvu intervenciju mehaničara. Mehaničari su motor servisirali sa zemlje, nisu im bila potrebna ni merdevine niti bilo kakva pomoćna sredstva. Prenosni mehanizam od motora do rotora je išao zadnjom stranom pilotske kabine. Položaj pilotske kabine kod ovog helikoptera sa stanovišta uslova (udobnosti) rada posade je bio veoma nepovoljan. Motor je grejao kabinu odozdo, prenosni mehanizam je drndao sa leđa a iznad glave, na samo metar iznad kabine zvrndao je rotor. Ali zato je pregled letelice i njene okolne bio izvanredan piloti su u kabini sedeli kao u ptičijem gnezdu. Videli su sve i napred i rep, sa obe strane helikoptera, što je veoma koristilo u slučajevima upotrebe helikoptera za spašavanje. Sa obe strane kabine postojala su velika šiber vrata koja su omogućavala lak utovar i istovar tereta kao i manipulaciju sa njim. Ovo je postao standard u gradnji svih transportnih i vojnih helikoptera.

Glavni rotor sa tri aluminijske lopatice u laboratorijskim uslovima imao je vek trajanja 20 000 sati. Rezervoari za gorivo su se nalazili ispod poda teretne kabine i bili su samozaptivajući, ukoliko dođe do bilo kakvog oštećenja.

Stajni trap je bio sistema tricikl. Svaka od četiri noge stajnog trapa (dve glavne i dve nosne) imale su amortizer kako bi se otklonila, ili barem smanjila, mogućnost oštećenja helikoptera pri grubom sletanju. Amortizeri su ujedno poboljšavali stabilnost helikoptera pri sletanju na neravan teren. Kod mornaričkih helikoptera umesto nogu stajnog trapa montirali su se plovci koji su omogućavali helikopteru plutanje, sletanje i poletanje sa vodenih površina.

Varijante helikoptera S-55[uredi | uredi izvor]

Mada je u svetu napravljeno preko 15 varijanti ovog helikoptera u JNA su se koristile samo 3.

  • S-55 - transportni helikopter,
  • S-55-5 - poboljšana verzija S-55 i
  • S-55 Mk 7 - protivpodmornički helikopter.

Korišćenje u Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]

Sikorski H-19/S-55 izložen u Muzeju vazduhoplovstva — Beograd
Sikorski H-19/S-55 protivpodmornički sa plovcima
(Video:Sikorski H-19 u letu)

Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo nabavilo je u Engleskoj četiri helikoptera oktobra 1957. godine, a 1961. godine počela je proizvodnja zmaja po engleskoj licenci u fabrici aviona „Soko” u Mostaru, dok je transmisiju pravila beogradska fabrika „21. maj” („DMB”). Bili su to prvi helikopteri napravljeni u Jugoslaviji.

Kroz Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo ukupno je prošlo 45 helikoptera S-55. Pored osnovne - transportne varijante S-55 i S-55-5, postojala je i protivpodmornička varijanta S-55 Mk-7 koja je imala trećeg člana posade za rukovanje radarom i opremom za borbu protiv podmornica, kao i plovke za sletanje na vodu. Prva dva su nabavljena u Engleskoj 1960. godine, a još četiri su napravljena po licenci u fabrici „Soko”. Bio je to prvi protivpodmornički helikopter u jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu i nosio je jedno samonavođeno torpedo u trupu. Sve varijante S-55 povučene su iz naoružanja 1974. godine[2][3].

Helikopter koji se nalazi u postavci Muzeja je proizveden u fabrici aviona „Soko” u Mostaru u naoružanje uveden je decembra 1965. i korišćen je u jedinicama u Batajnici, Nišu i Divuljama, da bi 2. septembra 1974. preleteo u Muzej vazduhoplovstva — Beograd i postao deo stalne postavke.

Korišćenje[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Komanda RV i PVO, Čuvari našeg neba, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1977.
  2. ^ Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 
  3. ^ Janić, Čedomir (2008—2009). Godišnjak srpskog vazduhoplovstva. Beograd: Aerokomunikacije. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pejčić, Predrag (1993). Vojni helikopteri. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 
  • Janić, Čedomir (2008—2009). Godišnjak srpskog vazduhoplovstva. Beograd: Aerokomunikacije. 
  • Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2011). Kratka istorija vazduhoplovstva u Srbiji (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-1-9. 
  • Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 
  • Komanda RV i PVO, Čuvari našeg neba, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1977.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Sadržaj ovog članka je jednim delom ili u celosti preuzet sa Muzeja vazduhoplovstva Beograd. Nosilac autorskih prava nad materijalom je dao dozvolu da se isti objavi pod slobodnom licencom. Dokaz o tome se nalazi na OTRS sistemu, a broj tiketa sa konkretnom dozvolom je 2009082810052656.