Etologija

С Википедије, слободне енциклопедије
Etološka raznolikost

Etologija (грч. ήθος — navika, običaj, narav, karakter + грч. λογος — nauka, znanje, znanost, učenje) biologija je ponašanja, tj. grana biologije koja proučava ponašanje životinja uključujući ljude.[1] Fokus etologije je ponašanje u prirodnim uslovima, dok je biheviorizam usmjeren na proučavanje prirode, modela i specifičnih odgovora ponašanja u laboratorijski podešenim okolnostima.

Metodi[уреди | уреди извор]

Temeljni metodi etologije uvažavaju neophodnost analitičkih odgovora na nekoliko osnovnih pitanja.

Neka od ovih pitanja su:

  1. koji (unutrašnji i vanjski) faktori uzrokuju odgovarajući odgovor u ponašanju,
  2. šta i kako upravlja ponašanjem i
  3. kakva je priroda interakcije ponašanja i životne sredine.[2][3]

Polje[уреди | уреди извор]

Ponašanje lisičje veverice (lat. Sciurus niger) pri hranjenju

Etologija ima veoma širok raspon istraživanja, od odnosa prema sopstvenom tijelu i egzistenciji, preko međuindividualnih i međugrupnih odnosa posmatrane vrste organizama, do proučavanja interspecijskih oblika ponašanja. Nastoji objasniti i dinamiku pojedinih načina (modela) ponašanja. Snažno je povezana sa interaktivnim područjima neuroanatomije, ekologije, evolucijom i sl. nauka. Etolozi su zainteresovani i za moguće oblike međuindividualne, međugrupne i međuvrsne saradnje (ne)srodnika, agresije, teritorijalnosti, zavičajnosti (home range), altruizma i dr. oblika interakcije organizama kao što su simbioza, parazitizam, mutualizam.[4][5]

U početnim fazama razvoja, biologija ponašanja je prihvatana kao granično područje sa psihologijom. Tako i mnoge savremene oblasti etologije počivaju na osnovnim spoznajama klasične zoopsihologije. U prošlosti su mnogi prirodnjaci proučavali moguće aspekte ponašanja životinja i ljudi. Moderna era etologije počinje tokom 1930-ih, najprije u istraživanjima Holandeza Nikolasa Tinbergena i austrijskih biologa Konrada Lorenca i Karla fon Friša, grupnih dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu (1973). Lorencov saradnik Tinbergen apelira da etologija obavezno treba uključivati četiri objašnjenja u svakoj instanci ponašanja:

  1. funkcija — kako ponašanje utiče na izglede za opstanak i reprodukciju i zašto se, u određenim situacijama, reaguje na isti a ne na neki drugi način;
  2. kauzalnost – šta stimuliše određeni odgovor i kako se on modifikuje recentnim učenjem;
  3. razvoj – kako se ponašanje mijenja sa starenjem i da li je rano iskustvo neophodno za ispoljavanje određenog modela ponašanja; i
  4. evoluciona istorija — kako se određeno ponašanje može komparirati sa sličnim u srodnim vrstama i kako se razvija tokom procesa filogeneze.[6][7]

Ostvarena objašnjenja na ovim nivoima su komplementarna i interaktivna — svaka njegova instanca odgovara objašnjenju na svakom od četiri pomenuta nivoa.

Na početku 21. vijeka posebna pažnja je usmjerena na animalnu i ljudsku komunikaciju i emocije, animalne „kulture”, učenje i seksualnu kondukciju. Razvijaju se i nova polja etologije, kao što je na primjer neuroetologija, a izvijesno je i otvaranje istraživanja o ponašanju neanimalnih organizama kao što je primjera radi biljni svijet.

Ljudi[уреди | уреди извор]

Spisak najpoznatijih etologa ili naučnika koji su dali značajan doprinos etologiji (mnogi na spisku su u stvari komparativni psiholozi).

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Merriam-Webster (2012). Definition of Ethology, 2. »The scientific and objective study of animal behaviour especially under natural condit.«
  2. ^ Bouton M E. (2007). Learning and behavior: A contemporary synthesis. Sinauer, Sunderland, Ma.
  3. ^ Wilson E. O. (2000). Sociobiology: the new synthesis. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-00089-6.
  4. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999). Osnovi etologije — Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo. ISBN 9958-21-091-6.
  5. ^ Davies N. B.; et al. (2012): An Introduction to Behavioral Ecology. Wiley-Blackwell, Oxford.
  6. ^ Tinbergen N. (1951). The Study of Instinct. Oxford University Press, New York.
  7. ^ Tinbergen N. (1953). The Herring Gull's World. Collins, London.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]

Etologija na Vikimedijinoj ostavi.
Dijagrami za Tinbergenova četiri pitanja
Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Etologija&oldid=26171791”