Igra (aktivnost)

С Википедије, слободне енциклопедије
Razigranost skulptora Pola Manšipa

Igra je opseg intrinzično motivisanih aktivnosti za rekreativno zadovoljstvo i uživanje.[1] Igra se obično povezuje sa aktivnostima dečijeg i maloletničkog nivoa, mada igra se dešava u bilo kojoj životnoj fazi, a među ostalim životinjama sa višim funkcijama, poput sisara.

Mnogi ugledni istraživači u oblasti psihologije, uključujući Melaniju Klajn, Žan Pijažea, Vilijama Džejmsa, Sigmunda Frojda, Karla Janga i Leva Vigotskog, gledali su na igru kao ograničenu na ljudsku vrstu, verujući da je igra važna za ljudski razvoj i koristili su različite istraživačke metode za dokazivanje svojih teorija.

Igra se često tumači kao neozbiljna; mada igrač može biti veoma usmeren na svoj cilj, posebno kada je igranje strukturirano i orijentisano na ciljeve, kao u takmičarskoj igri. Prema tome, igra se može kretati od opuštene, slobodne i spontane, preko neozbiljne do planirane ili čak kompulzivne.[2] Igra nije samo zabavna aktivnost; ona ima potencijal da služi kao važno sredstvo u brojnim aspektima svakodnevnog života adolescenata, odraslih i kognitivno naprednih čoveku sličnih vrsta (poput primata). Igra ne samo što promoviše i pomaže u fizičkom razviću (kao što je koordinacija ruke i oka), već takođe pomaže kognitivnom razvoju i socijalnim veštinama, pa čak može poslužiti i kao odskočna daska u svet integracije, što može biti vrlo stresan proces. Igra je nešto u čemu učestvuje većina dece, ali način na koji se igra izvršava je različit između kultura i način na koji se deca upuštaju u igru, univerzalno varira.

Definicije[уреди | уреди извор]

Seminalni tekst iz oblasti studija igre je knjiga Homo Ludens koja je prvi put objavljena 1944. godine, čemu je sledilo nekoliko izdanja, u kojoj Johan Hejzing definiše igru na sledeći način:[2]:13

„Rezimirajući formalnu karakteristiku igre, mogli bismo je nazvati slobodnom aktivnošću koja prilično svesno stoji izvan običnog života kao „neozbiljna”, a istovremeno apsorbuje igrača intenzivno i potpuno. To je aktivnost nepovezana sa materijalnim interesom, i od nje se ne može dobiti profit. Ona se odvija unutar sopstvenih granica vremena i prostora prema fiksnim i uređenim pravilima. Ona promoviše formiranje društvenih grupacija koje imaju tendenciju da se okruže tajnošću i da prikrivanjem ili drugim sredstvima potenciraju razliku od uobičajenog sveta.”

Ova definicija igre kao konstituvno zasebne i nezavisne sfere ljudske aktivnosti ponekad se naziva pojmom igre „magičnog kruga”, frazom koja se takođe pripisuje Hejzingu.[2] Postoje mnoge druge definicije. Žan Pijaže je izjavio, „mnoge teorije igre izložene u prošlosti jasan su dokaz da je fenomen teško razumeti.”[3]

Postoje višestruki aspekati igre na koje se ljudi usredsređuju pri njenom definisanju. Jedna definicija iz knjige Psihologije igre Suzan Milar navodi da je igra: „svaka svrsishodna mentalna ili fizička aktivnost koja se izvodi pojedinačno ili grupno u slobodno vreme ili na poslu radi uživanja, opuštanja i zadovoljstva u realnom vremenu ili dugoročnih potreba”.[4] Ova definicija posebno naglašava uslove i koristi koje se mogu steći određenim radnjama ili aktivnostima vezanim za igru. Druge definicije se usredsređuju na igru kao aktivnost koja mora slediti određene karakteristike, uključujući spremnost na angažovanje, neizvesnost ishoda i produktivnost aktivnosti u društvu.

Još jedna definicija igre iz dvadeset prvog veka dolazi od Nacionalnog udruženja igrališta (енгл. National Playing Fields Association - NPFA). Definicija glasi: „igra je slobodno izabrano, lično usmereno, intrinzično motivirano ponašanje koje aktivno uključuje dete.”[5] Ova se definicija u većoj meri stavlja fokus na dečiju slobodu izbora i ličnu motivaciju vezanu za neku aktivnost.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Garvey, C. (1990). Play. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
  2. ^ а б в Huizinga, J (1980). Homo Ludens: A Study of the Play Element in Culture (PDF) (3rd изд.). London: Routledge & Kegan Paul Ltd. ISBN 978-0-7100-0578-6. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 28. 03. 2015. Приступљено 3. 6. 2015. 
  3. ^ Piaget, Jean (1962). Play, dreams and imitation. 24. New York: Norton. стр. 147. 
  4. ^ Rahbari, Maryam; Hajnaghizadeh, Fatemeh; Damari, Behzad (avgust 2015). „A Qualitative Study of the Status of Children's Play From the Viewpoints of Experts and Suggestions for Promotion Interventions”. Iranian Journal of Pediatrics. 25 (4): e2178. ISSN 2008-2142. PMC 4575795Слободан приступ. PMID 26396697. doi:10.5812/ijp.2178. 
  5. ^ „Best Play: What Play Provision Should Do For Children” (PDF). www.playengland.net. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 26. 11. 2018. Приступљено 6. 12. 2018. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]