Vladislav Sl. Ribnikar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
vladislav ribnikar
Vladislav Ribnikar
Lični podaci
Datum rođenja(1900-06-15)15. jun 1900.
Mesto rođenjaBeograd, Kraljevina Srbija
Datum smrti1. decembar 1955.(1955-12-01) (55 god.)
Mesto smrtiBeograd, FNR Jugoslavija
Profesijanovinar
Porodica
SupružnikStana Đurić
Jara Ribnikar
Delovanje
Član KPJ od1941.
U toku NOBDirektor TANJUG-a

Odlikovanja
Orden narodnog oslobođenja Partizanska spomenica 1941.

Vladislav Slobodana Ribnikar (Beograd, 15. jun 1900Beograd, 1. decembar 1955) bio je novinar, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i direktor Politike i TANJUG.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 15. juna 1900. u Beogradu. Bio je sin lekara i novinara Slobodana Ribnikara, srednjeg sina dr Franje Ribnikara i bratanac novinara i osnivača lista Politika Vladislava Ribnikara, po kome je dobio ime.[1][2]

Školovanje je započeo u Beogradu, a za vreme Prvog svetskog rata nastavio u Francuskoj. Želeo je da se bavi umetnošću pa je u Parizu najpre studirao slikarstvo, ali je po očevoj želji upisao arhitekturu. Studirao je na pariskom univerzitetu Sorboni, gde je diplomirao 1922. godine. Nakon pogibije braće Ribnikar — Vladislava i Darka, tokom Prvog svetskog rata, njegov otac Slobodan je nakon rata postao direktor lista Politika. Posle očeve smrti, 1924. došao je na čelo Politike i u toku međuratnog perioda je podigao do najčitanijeg lista u Kraljevini Jugoslaviji, koji se od sredine 1930-ih godina se izrazitije antifašistički orijentisao.[1][2]

Po dolasku na čelo Politike, 1924. godine, još neupućen u praktičnu stranu novinarstva, prepustio je vođenje lista, a posebno uređivanje političkih stranica, novinaru Milanu Gavriloviću, i posvetio se unapređivanju kulturnih i društvenih rubrika. Prihvatao je i druga novinarska zaduženja, kao što je bilo izveštavanje iz gradova susednih zemalja, najpre Sofije, koju je slučajem posetio nekoliko dana pred najveći teroristički napad u istoriji Bugarske, u Crkvi Sv. Nedelje 16. aprila 1925. godine.[3] Proputovao je više evropskih zemalja i pisao o njima, a 1927. je otputovao u Moskvu, glavni grad Sovjetskog Saveza, tada prve socijalističke zemlje. Iz prestonice SSSR, u vreme kada Beograd sa Moskvom nije održavao diplomatske odnose, javio se zanimljivim napisima u preseku političkih, socioloških i ekonomskih činjenica, koje je list plasirao kao uvodnike.[3] Tokom boravka u Moskvi stupio je u vezu sa članovima rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koji su se nalazili u emigraciji. Vezu sa komunistima održavao je i kasnije, a intenzivirao je nakon okupacije Jugoslavije, aprila 1941. godine. Nakon dolaska generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita iz Zagreba u Beograd, početkom maja 1941, kuća Ribnikara u Botićevoj ulici na Dedinju postala je ilegalni centar vodećih partijskih kadrova i ilegalaca. Tu je 4. jula 1941. održana istorijska sednica Politbiroa CK KPJ na kojoj je doneta odluka o podizanju ustanka, zbog čega je ova kuća nakon rata pretvorena u spomen-muzej. Polovinom septembra 1941, preko svog prijatelja popa Dragoljuba Milutinovića, sveštenika iz Ivanjice, koji je bio u četničkom pokretu Koste Pećanca, nabavio je četiri četničke legitimacije, sa kojima su Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović i Ivo Lola Ribar, napustili okupirani Beograd i otišli na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1941. godine.[1][2]

Nakon okupacije, prihvatio je dužnost direktora „Srpskog izdavačkog preduzeća”, koje je osnovala Komesarska uprava Milana Aćimovića, sa ciljem pokretanja i izdavanja nekoliko dnevnih i nedeljnih novina, uključujući i list Novo vreme.[4] Zbog saradnje sa komunistima, ali i odbijanja zahteva okupatorskih vlasti da nastavi izdavanje lista Politika, bio je oktobra 1941. uhapšen i zatvoren u logoru na Banjici. Bilo je planova da zajedno sa Ivanom Ribarom napusti Beograd i pređe na oslobođenu teritoriju, ali je ovo omelo njegovo hapšenje. Zahvaljujući intervenciji, doktora Vajnmana, koga je poznavao preko masonskih veza, kao i garancija uglednih Beograđana, bio je marta 1942. pušten iz logora uz obavezu da bude u kućnom pritvoru i da se ne bavi političkim delovanjem. Zajedno sa suprugom Jarom, maja 1943, sa grupom istaknutih partijskih radnika, napustio je okupirani Beograd i preko Save otišao u Srem, na slobodnu teritoriju. Iz Srema se prebacio u Bosnu, gde se priključio rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP).[5][6][2]

Novembra 1943. u Jajcu je zajedno sa Mošom Pijade bio jedan od osnivača Telegrafske agencije Nove Jugoslavije (TANJUG) i njegov prvi direktor. Krajem istog meseca bio je većnik na Drugom zasedanju AVNOJ-a na kome je izabran za člana Predsedništva AVNOJ-a i člana Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), u kome je bio potpredsednik i poverenik za informacije. Oktobra 1944. s Visa je došao najpre u oslobođeni Aranđelovac, a odatle u Beograd, sa zadatkom da obnovi izlaženje Politike. Od srede 25. oktobra do subote 28. oktobra organizovao je rad redakcije, administracije, štamparije i ekspedicije za prvi poratni broj – 11.798. od osnivanja lista.[6][2][3]

Nakon oslobođenja Jugoslavije, bio je ministar prosvete u Privremenoj vladi DFJ, a od 1946. predsednik Komiteta za kulturu i umetnost. Od 1948. do 1951. bio je predsednik Komiteta za kinematografiju, član Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ i Centralnog odbora Narodnog fronta Jugoslavije, a od 1953. predsednik Jugoslovenskog crvenog krsta. Godine 1947. bio je delegat FNRJ na zasedanjima Generalne skupštine OUN-a i UNESKO-a, gde je jedno vreme bio član Izvršnog saveta. Od oslobođenja do smrti bio je direktor Politike.[6][2]

U prvom braku sa Stanom (1905—1986), rođenom Đurić, imao je sina akademika Slobodana i dve ćerke — Milicu i Ivanu. Nakon razvoda, Stana se preudala za Huga Klajna i sa njim rodila sina Ivana. Iz braka sa Jarom Ribnikar, rođenom Hajek, sa kojom se oženio 1936. imao je sina Darka i ćerku Vladislavu.

Umro je u Beogradu 1. decembra 1955. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima je Orden narodnog oslobođenja, kojim je odlikovan 26. februara 1945. godine.

Po njemu je nazvana Ogledna osnovna škola „Vladislav Ribnikar”.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Barović 2016, str. 37.
  2. ^ a b v g d đ Prosveta 3 1978, str. 65.
  3. ^ a b v Bogunović, Slobodan-Giša (2019). Ljudi Politike - leksikon saradnika (1904-1941). Beograd: Politika a.d. str. 449. ISBN 978-86-7607-148-7. 
  4. ^ Đorđević 2001, str. 9.
  5. ^ Barović 2016, str. 38.
  6. ^ a b v Barović 2016, str. 39.

Literatura[uredi | uredi izvor]