Pređi na sadržaj

Inžinjerijske jedinice Jugoslovenske vojske

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vezisti Jugoslovenske vojske

Inžinjerija je predstavljala poseban rod Jugoslovenske vojske.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Pre reforme 1930. godine[uredi | uredi izvor]

Do 1930. godine, svaka inžinjerijska jedinica je imala zasebnu Komandu inžinjerije u sastavu pojedinačne vojne oblasti, koja je uključivala jedan pionirski bataljon (sastavljen od 4 čete), jedan pontonski polubataljon (2 čete), jednu telegrafsku i jednu reflektorsku četu, odeljenje golubije pošte i tehnički park.[1]

Komanda inžinjerije prve armijske oblasti bila je smeštena u Šapcu, kao i pontonski bataljon i telegrafska i reflektorska četa, dok je pionirski bataljon bio u Gornjem Milanovcu, odeljenje golubije pošte u Petrovaradinu, a bežična stanica u Beogradu.

Komanda inžinjerije prve armijske oblasti se nalazila u Sarajevu, sa pionirskim bataljonom i telegrafskom i reflektorskom četom, a pontonski bataljon se nalazio u Brčkom. Pod Komandom inžinjerije treće vojne oblasti u Skoplju, stajali su pionirski bataljon i telegrafska i reflektorska četa, a pontonski bataljon je bio stacioniran u Velesu.

U četvrtoj armijskoj oblasti, Komanda inžinjerije se nalazila u Karlovcu sa pionirskim bataljonom i telegrafskom i reflektorskom četom. Pontonski bataljon je bio smešten u Ptuju, a bežična stanica u Zagrebu.

Poslednja Komanda inžinjerije formirana je u petoj armijskoj oblasti u Nišu i imala je samo pionirski bataljon u Negotinu, kao i telegrafsku i reflektorsku četu u Nišu.

U okviru inžinjerije, postojali su još inžinjerijski bataljon u Boki Kotorskoj, dva telegrafska eskadrona i odeljenje konjičkih pionira u Nišu i Zagrebu.

Reforma 1930. godine[uredi | uredi izvor]

Kralj Petar II i knez Aleksandar na vežbi inžinjerijskih jedinica Jugoslovenske vojske na Čukarici i prelazak preko Save

Sa osnivanjem Komande inžinjerije 1930. godine, nastale su Pionirska komanda, Pontonska komanda, Telegrafsko tehnička komanda u Zemunu i Železnička komanda u Slavonskom Brodu, kao i i inžinjerijska četa u Šibeniku. Osnovane su i dve škole za obuku inžinjeraca: Inžinjerijska oficirska škola u Beogradu i Inžinjerijska podoficirska škola u Mariboru. Oficirska škola je izdavala Inžinjerijski glasnik, a školovanje je trajalo devet meseci.

Zaključno sa 1934. godinom, rasformirani su štab telegrafsko-tehničke komande, štab tehničkog puka, dva štaba tehničkih bataljona, 5 četa tehničkog puka, 5 štabova inžinjerijskih parkova, 2 maskirne i 1 hidrotehnička četa, dok su reflektorske jedinice podvedene pod sastav protivavionskih pukova.[1]

Prvi specijalizovani stručni inžinjerijski kurs na Vojnoj akademiji u Beogradu, održan je za polaznike 66. klase i prošlo ga je svega 15 pitomaca.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Bondžić, Dragomir (2021). „Inžinjerijske jedinice u Vojsci Kraljevine SHS/Jugoslavije 1918-1941” (PDF). Istorija 20. veka. Institut za savremenu istoriju. 2: 279—294.