Krv nije voda (izreka)
Za druge upotrebe, pogledajte: Krv nije voda
Krv nije voda srpska je izreka, kao i izreka dijelova nekih naroda, koji graniče sa Srbima (Hrvati, Albanci).
Istorija[uredi | uredi izvor]
Pošto se balkanski Srbi nalaze na prostoru koji je oduvijek bio prostor oko kojeg su se sukobila mnoga carstva, države, vlasti i vjere, sudbina srpskog naroda je bila da su se mnogi odnarođavali, mijenjali vjeru, jezik i narodnost. U vrijeme turske okupacije su se tako mnogi priklonili Turcima i islamu. Nazivani su poturicama, a današnji njihovi potomci su uglavnom Bošnjaci i neki Albanci. U Albaniji, Dalmaciji, Slavoniji i drugim krajevima katoličkih država, učestalo je bilo pokatoličavanje. Napuštanje srpske svijesti i pravoslavne vjere je išlo paralelno sa pokatoličavanjem i kasnijom hrvatizacijom. Uskoci koji su došli u Klis (ali i svuda u primorje) kao pravoslavci, su odmah prelazili u rimokatolicizam [1] i vremenom bi zaboravljali svoje porijeklo.
Svi su uskoci bili katolici. Bez obzira na to jesu li bili došljaci, pravoslavni ili muslimani, odmah su prelazili na katolicizam. Za uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, već papa u Vatikanu. Od njega su dobivali i jedinu znatniju pomoć.
Danas su veliki broj tih Srba postali Hrvati. Mihovil Pavlinović, koji je i sam u prvom periodu života bio katolički Srbin, a kasnije, po željama politika Beča i Vatikana postaje Hrvat, je u Podgori 1865. godine napisao tekst Iz povjesti Crnogorske Arbanaske koji je objavljen 1866. godine u crnogorskom godišnjaku Orlić. U tekstu piše da su Srbi i Skipetari braća kojima su krv i jezik dosta izmiješani, a da ih veže znamen časnoga krsta. Jedini i drugi znaju za vile posestrime, pobratimstvo, zajednička je izreka Krv nije voda... Kastriotić se rodio od Vojsave Srbkinje. U poetskom opisu sloge, Pavlinović navodi da su Jure i Stefan Crnojević, pa za njima i sve vojvode i knezovi srbski i skipetarski razmjenili oružje u znak pobratimstva. Navedeno je da je gotova četvrtina arbanaskoga jezika jest slovinska. [2] Pavlinović je napisao pjesmu pobratimu Jovanu Sundečiću [3] [4], a zatim je Sundečić odgovorio pjesmom [5] u kojoj je naveo i ovu strofu u kojoj se spomnje krv, bratstvo i službu tuđinu koji gleda da nas podijeli:
| „ | Dok smo vako na komade Izdrobljeni ko do sada, Sami ćemo sebi gradit Nove jade povrh jada. Nije brata nad svog brata Krvi nad krv svoju nije: Tuđinu je sveđ do sebe, A grob nama pod nam rije. Teško tomu koji ide Kud tuđinac njega vodi: On se samo tud prebija Kud tuđincu boljma godi: Čuvajmo se ko od guje, Od svakoga koj se plaši, U našinstvu da smo naši. |
” |
Zbog takvih narodno-političkih okolnosti razvilo se pobratimstvo, gdje bi pobratim, uglavnom druge vjere, iz drugog bratstva, plemena, u drugoj službi... branio u nevolji svog pobratima. U obredu bratimljenja se koristila krv. To je bio vid sigurnosti i čuvanja života u kriznim situacijama, kakvih je često bilo. Iz navedenih razloga, nastala je i narodna izreka da Krv nije voda, kojom se uglavnom mislilo na ljude koje je političko upodobljavanje raznim vlastima, odvelo daleko od duha predaka. I pored zločina i svireposti mnogih bivših Srba (Mahmud-paša Bušatlija, Omer-paša Latas...) ili srpskog porijekla (Mile Budak, Andrija Luburić...) prema Srbima koji su ostali vjerni vjeri i narodnosti predaka, bilo je i svijetlih primjera gdje se nisu zaboravljali korjeni. Tako je Mehmed-paša Sokolović uticao da je Sulejman Veličanstveni 1557. godine dopustio obnovu Pećke patrijaršije.
Izreka se koristi ne samo u odnosu na odnarođene Srbe, koje svijest o zajedničkom porijeklu motiviše na dobročinstvo ili blagonaklonost prema Srbima, nego i u svim slučajevima u kojima neko izgubljen (gubljenje kontakta sa porodicom i sl.) pronalazi svoje korjene i približava im se u granicama svojih mogućnosti. Voda u izreci označava nešto opće, manje bitno i čega ima dovoljno, a krv označava tjelesnu i duhovnu bliskost, povezanost raznih ljudi preko predaka, zajedničkih običaja, vjere, jezika, pisma, narodnosti... Bitnost krvi za bliskost se ogleda i u bratimljenju, ali i u obredima u kojima je krv žrtve svetinja koja očišćuje i osvećuje (npr. pričešće).
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Za krst časni i slobodu zlatnu
- Crna Gora je posljednja iskra srpske slobode
- Ko se ne osveti, taj se ne posveti
- Ima obraz kao đon
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Glavina, Vesna (2016). Tvrđava Klis, Priča o uskocima i Petru Kružiću. Zagreb: Školska knjiga. str. 33.
- ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, Iz povjesti Crnogorske Arbanaske. Cetinje. str. 35.
- ^ Pavlinović, Mihovil (1864). Narodni list, br. 95, pjesma: Zbogom. Zadar.
- ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, pjesma: Zbogom. Cetinje. str. 40., 41.
- ^ Sundečić, Jovan (1866). Orlić, pjesma: Pobratimu M. Pavlinoviću. Cetinje. str. 43.