Plan Kontakt grupe
Plan Kontakt grupe je bio mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini predložen 1994. godine.
Kontakt grupa za BiH — se pojavila od maja 1994. godine kao posrednik u pregovorima između sukobljenih strana u BiH, a od jula 1994. nju su činili Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države. — predložila je plan po kom je Bosna i Hercegovina trebalo da se podijeli tako da Republici Srpskoj pripadne 49% teritorija, a Federaciji Bosne i Hercegovine 51% teritorije.[1][2] Plan je pratio i ultimatum, to jest Kontakt grupa je tražila od predstavnika RS, Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH da samo sa „da”, ili „ne” prihvate, ili odbace plan do 19.7.1994. Hrvati i Bošnjaci su prihvatili taj plan, ali ispred Srba, koji su držali oko dvije trećine teritorije Bosne i Hercegovine, Skupština RS izjavila je 19.7.1994. da nije u stanju da donese odluku o prihvatanju plana i da je potreban „dalji rad” na mapi podele teritorija.[3] Predsednik Narodne skupštine RS Momčilo Krajišnik i Skupština RS nisu prihvatili ponuđene mape jer nije postojao prolaz za Srbe kroz Posavinu, tj. koridor.[4]
Predloženom mirovnom planu Kontakt grupe protivila se i Srpska pravoslavna crkva. Na zasedanju Narodne skupštine Republike Srpske u julu 1994. godine, na kome se odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana, episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije Jevtić rekao je poslanicima da Srpska pravoslavna crkva ne može ponovo pristati na „sakaćenje srpskog naroda” i „mi nikada nećemo potpisati presudu na to vješanje”.[5] Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović tom je prilikom uputio telegram podrške sa Cetinja da odbace mirovni plan. Dana 5. jula 1994. godine Sveti arhijerejski sinod SPC je uputio „Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” u kom se poziva sav srpski narod da stane u odbranu Republike Srpske.
Ministar inostranih dela Nemačke, ispred Kontakt grupe, tražio je da RS promeni odgovor i prihvati plan do 30.7.1994. a nemački zahtev podržao je i specijalni poslanik predsednika Rusije, Vitalij Čurkin.[6] Slobodan Milošević je govorio da niko nema pravo da odbije mir u ime celog srpskog naroda, to jest da vođe RS postupaju protiv interesa celog srpskog naroda i ostalih građana SRJ, a Vlada SRJ 4.8.1994. godine donela je odluku „da prekine političke i ekonomske odnose sa RS” i zabrani predstavnicima Predsedništva, vlade i Skupštine RS da dolaze u SRJ.[4] Tako je SRJ zatvorila granicu za prevoz robe u RS, osim za prevoz hrane, odeće i lekova. Političko i ekonomsko kažnjavanje RS uveo je i Savet bezbednosti UN Rezolucijom 942 pozvao je države članice UN da prekinu političku i ekonomsku saradnju sa RS, dok njene vođe ne prihvate „bezuslovno i potpuno“ ponuđeni plan.[7]
Srbi u Republici Srpskoj su organizovali referendum o prihvatanju plana 27. i 28.8.1994. godine, a na referendumu oko 96,12% glasača bilo je protiv.[1]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Fotomonografija Narodne skupštine 2012, str. 73.
- ^ Logos 2019, str. 225.
- ^ Logos 2019, str. 225. Poslanici hrvatskog parlamenta u Mostaru prvi su prihvatili ponuđeni plan 16.7.1994. Isto su učinili i poslanici Skupštine Federacije BiH u Sarajevu.
- ^ a b Logos 2019, str. 226.
- ^ Tomanić, Milorad (2001). Srpska crkva u ratu i rat u njoj. Medijska knjižara Krug.
- ^ Logos 2019, str. 225-226.
- ^ Logos 2019, str. 227.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Tomanić, Milorad (2001). Srpska crkva u ratu i rat u njoj. Medijska knjižara Krug.
- Fotomonografija Narodne skupštine Republike Srpske (PDF). Narodna skupština Republike Srpske. 2012.
- Logos, Aleksandar A. (2019). Istorija Srba 1, Dopuna 4; Istorija Srba 5 (PDF). Beograd. ISBN 978-86-85117-46-6.
UN Geospatial Information Section (1999). „Contact group July 1994 proposal” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 14. 11. 2021.