Safavidski Iran

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mapa Safavidskog carstva iz 1720. godine, koja prikazuje različite države Persije

Safavidski Iran ili Safavidska Persija, takođe i Safavidsko carstvo, bilo je jedno od najvećih i dugotrajnih iranskih imperija nakon muslimanskog osvajanja Persije u 7. veku, kojom je od 1501. do 1736. godine vladao dinastija Safavida.[1][2][3][4] Često se smatra početkom moderne iranske istorije,[5] kao i jednom od barutnih imperija.[6] Safavidski šah Ismail I uspostavio je dvanaestočlanu denominaciju šiitskog islama kao zvaničnu religiju carstva, označivši jednu od najvažnijih prekretnica u istoriji islama.[7]

Iranska dinastija Safavida ukorenjena je u sufijskom redu Safavida[8] koji su osnovali kurdski šeici.

Članovi dinastije su često supali u brak sa turkomanskim, gruzijskim,[9] čerkeskim,[10][11] i pontskim grčkim[12] plemstvom i velikodostojnicima. Bili su govornici turskog i poturčeni.[13] Iz svoje baze u Ardabilu, Safavidi su uspostavili kontrolu nad delovima Velikog Irana i ponovo potvrdili iranski identitet regiona,[14] čime su postali prva domorodačka dinastija od perioda vladavine Bujida koja je uspostavila nacionalnu državu zvanično poznatu kao Iran.[15]

Safavidi su vladali od 1501. do 1722. (doživeli su kratku restauraciju od 1729. do 1736. i 1750. do 1773.) i, na svom vrhuncu, kontrolisali su sav današnji Iran, Republiku Azerbejdžan, Bahrein, Jermeniju, istočnu Gruziju, delove Severnog Kavkaza uključujući Rusiju, Irak, Kuvajt i Avganistan, kao i delove Turske, Sirije, Pakistana, Turkmenistana i Uzbekistana.

Uprkos padu sa vlasti 1736. godine, nasleđe koje su ostavili za sobom je oživljavanje Irana kao ekonomskog uporišta između Istoka i Zapada, uspostavljanje efikasne države i birokratije zasnovane na „proverama i ravnotežama“, ostvarenim arhitektonskim inovacijama i pokroviteljstvu za novčane kazne. umetnosti.[5] Safavidi su takođe ostavili trag do sadašnjeg doba uspostavljanjem dvanaestorice šiizma kao državne religije Irana, kao i širenjem šiitskog islama u većim delovima Bliskog istoka, centralne Azije, Kavkaza, Anadolije, Persijskog zaliva i Mesopotamije.[5][7]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Helen Chapin Metz, ed.
  2. ^ Emory C. Bogle.
  3. ^ Stanford Jay Shaw.
  4. ^ Andrew J. Newman, Safavid Iran: Rebirth of a Persian Empire, IB Tauris (March 30, 2006).
  5. ^ a b v „SAFAVID DYNASTY”. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University. 13. 6. 2017 [28 July 2008]. ISSN 2330-4804. doi:10.1163/2330-4804_EIRO_COM_509. Arhivirano iz originala 25. 5. 2022. g. Pristupljeno 23. 6. 2022. 
  6. ^ Streusand, Douglas E., Islamic Gunpowder Empires: Ottomans, Safavids, and Mughals (Boulder, Col : Westview Press, 2011) ("Streusand"), p. 135.
  7. ^ a b „Ṣafawids”. Encyclopaedia of Islam, Second Edition. 8. Leiden and Boston: Brill Publishers. 2012 [1995]. ISBN 978-90-04-16121-4. doi:10.1163/1573-3912_islam_COM_0964. 
  8. ^ Baltacıoğlu-Brammer, Ayşe (2021). „The emergence of the Safavids as a mystical order and their subsequent rise to power in the fourteenth and fifteenth centuries”. Ur.: Matthee, Rudi. The Safavid World. Routledge Worlds (1st izd.). New York and London: Routledge. str. 15—36. ISBN 978-1-003-17082-2. S2CID 260730590. doi:10.4324/9781003170822. 
  9. ^ Aptin Khanbaghi (2006) The Fire, the Star and the Cross: Minority Religions in Medieval and Early.
  10. ^ Yarshater 2001, str. 493.
  11. ^ Khanbaghi 2006, str. 130.
  12. ^ Anthony Bryer.
  13. ^ Safavidski Iran at Encyclopædia Iranica, "The origins of the Safavids are clouded in obscurity. They may have been of Kurdish origin (see R. Savory, Iran Under the Safavids, 1980, p. 2; R. Matthee, "Safavid Dynasty" at iranica.com), but for all practical purposes they were Turkish-speaking and Turkified."
  14. ^ Why is there such confusion about the origins of this important dynasty, which reasserted Iranian identity and established an independent Iranian state after eight and a half centuries of rule by foreign dynasties?
  15. ^ Herzig, Edmund; Stewart, Sarah (2011). Early Islamic Iran. I. B. Tauris. 
  16. ^ Encyclopedia of the Ottoman Empire. New York: Facts On File. 2009. str. 71. ISBN 978-0-8160-6259-1. LCCN 2008020716 https://web.archive.org/web/20160516202344/https://books.google.com/books?id=QjzYdCxumFcC&pg=PA71. Arhivirano iz originala 16. 5. 2016. g.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]