Srpski dobrovoljci u Grčkom ratu za nezavisnost

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Neki Srbi su se pridružili Grcima, njihovim jednovernicima, u Grčkom ratu za nezavisnost (1821–29). Dobrovoljci su pristizali iz Srbije, Crne Gore i teritorija koja su bila još pod osmanskom vlašću, da se bore zajedno sa grčkim pobunjenicima protiv Osmanskog carstva. Nekoliko dobrovoljaca bili su veterani Srpske revolucije, poput Hadži-Prodana.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Prvi srpski ustanak i tajne pripreme za grčku revoluciju poklopile su se tokom prvih decenija 19. veka. Vest o srpskoj pobuni 1804. Grci su dočekali sa velikom radošću, smatrajući je paradigmom za grčku nacionalnu revoluciju. Teren za zajedničku akciju bio je pripremljen već od kraja 18. veka, kada je grčki intelektualac i revolucionar Riga od Fere, inspirisan Francuskom revolucijom, zamislio zajedničku revoluciju svih balkanskih naroda protiv Osmanskog carstva i formiranje Balkanske federacije.

Vojna saradnja između dva naroda bila je iskovana u poluautonomnim podunavskim kneževinama, kojima su uglavnom upravljali fanariotske grčke vojvode. Postoje indicije da je komunikacija i saradnja između Srba i Grka grčkog kopna takođe rano uspostavljena. Na primer, 1806. godine francuski konzul u Solunu je izvestio da su „Turci veoma besni na Grke zbog njihove komunikacije sa Srbima“.[1]

Nekoliko uglednih Srba primljeno je kao članovi („braća“) u Heteriji, tajnoj organizaciji koja je pripremala Grčku revoluciju, uprkos tome što je zvanično regrutovala samo etničke Grke. Simbol grčko-srpskog prijateljstva bilo je pobratimstvo između grčkog armatolosa Kapetana Jorgaća i srpskog ustaničkog vođe Karađorđa; Jorgać se borio u Srpskoj revoluciji i bio je oženjen udovicom hajduka Veljka Petrovića.[2]

S druge strane, mnogi ugledni Grci u Vlaškoj i Rusiji, političari, trgovci itd. pomogli su srpskoj revoluciji na mnogo načina. Na primer, Konstantin Ipsilantis, otac vođe Heterije Aleksandrosa Ipsilantisa, je kao vojvoda Vlaške pomagao Karađorđevim revolucionarima, dok je Joanis Kapodistrijas kao ruski ministar spoljnih poslova nudio diplomatsku podršku Srbima na međunarodnim skupovima poput Bečkog kongresa.

Osim R. Feraiosa, zajedničku grčko-srpsko-crnogorsku revoluciju osmislili su i drugi vodeći grčki revolucionari, ali zbog različitih političkih strategija dva naroda do toga nije došlo. Heterija je predložila saradnju sa Milošem Obrenovićem, ali je ovaj više voleo političke arbitraže nego vojnu konfrontaciju sa Osmanskim carstvom.[3] Zbog toga je grčko-srpska vojna saradnja bila ograničena. Sa grčke strane bilo je izolovanih radnji, poput pokušaja grčkog armatolosa Nikocarasa, kapetana nekoliko stotina boraca, da 1807. maršira iz Grčke u Srbiju kako bi se pridružio Karađorđevoj vojsci.

Srbi u Grčkoj revoluciji[uredi | uredi izvor]

Prvo srpsko prisustvo u Grčkoj revoluciji dogodilo se za vreme izbijanja pobune u Vlaškoj (1821). Politički i vojni vođa revolucije Aleksandros Ipsilantis, osim Grka i drugih etničkih grupa, imao je pod komandom izvestan broj srpskih boraca, poznatih pod zajedničkim imenom "Arvaniti".[4] Neki od zapaženih boraca bili su kapetani Milenko Stojković,[traži se izvor] Petar Dobrnjac,[traži se izvor] Hadži-Prodan, Mladen Milovanović[traži se izvor] i arhimandrit "Servos",[5] poglavar 300 Grka i Srba poginulih u borbi. Svi navedeni su bili vođe mešovitih jedinica Grka i Srba.[6]

Nakon neuspeha revolucije u Vlaškoj, mnogi od njih su se preselili na jug u Grčku da bi nastavili borbu protiv osmanskih snaga. Drugi Srbi su već u Grčkoj bili uvršteni u osmansku vojsku, koja je posle izbijanja revolucije prešla na grčku stranu.

Grupa od 105 Srba pod srpskim fihelenom Anastasijem Dmitrijevićem se sa početkom Revolucije preselila u Grčku i učestvovala u mnogim bitkama do kraja Revolucije. Nekoliko tih ljudi je poginulo u borbi.

Drugi srpski lideri koji su učestvovali u Revoluciji 1821. bili su:

  • Džordž Papazoglou (grč. Γεωργιος Παπαζογλου). Konjički oficir pod komandom Čacija Hriste Bugarina, poginuo u bici.
  • Konstantin Nemanija. Potpisivao se kao „Knez Srbije“ i koristio je pečat sa dvoglavim orlom. Pošto je zapao u veliko siromaštvo, grčka revolucionarna vlada mu je neko vreme davala malu finansijsku pomoć i „pet hlebova na dan“. Otišao je iz Grčke u Rusiju 1823. godine.
  • Radoš (grč. Ραντος Μαυροβουνιωτης).
  • Drugi Srbi koji se susreću u istoriji revolucije su Tomas Servos, Lambros Servos, Lambros Kristu Servos i Tanasis Servos u Misolongiju, Đovanis Servos (konjički narednik Čacija Hriste Bugarina), Kocos (Konstantin) Servos i dr.

Neki borci iz Crne Gore bili su poznati kao Mavrovunotis (grčki za „Crnogorci“), kao što su Joanos Slavanos Mavrovouniotis, Joanos Montenegrinos (učestvovao u opsadi Tripolice), Grigorije Jurović Mavrovouniotis i Vasos Mavrovunotis iz Bjelopavlićke ravnice. Potonji je iz Smirne došao u Grčku 1820. godine i postao vođa grupe Crnogoraca, od kojih su mnogi bili njegova braća i rođaci.[7] Značajan crnogorski filhelen bio je general De Vinc, koji se takođe borio pod Napoleonom. Pokušao je da okupi jedinicu od 2.000 evropskih dobrovoljaca ili plaćenika za borbu u Grčkoj i na Kipru, ali nije uspeo da dobije nikakvu finansijsku pomoć. Druga grupa od 25 Srba pod vođstvom Grka Jorgosa Kontopulosa poznata je po učešću u opsadi Mesolongija.

Na početku revolucije srpske jedinice su bile etnički homogene, ali se postepeno razvijalo međusobno poverenje i osećaj bratstva sa Grcima. Tako su se posle 1823. Grci prijavili u srpske jedinice i obrnuto. Većina ovih trupa su bile neregularne, sa izuzetkom korpusa od 250 Grka i Srba predvođenih Srbima Stefanom ili Stefosom Nivicom, deo taktičke vojske pod komandom francuskog fihelena Šarla Nikolasa Fabvijea (Loukatos, str. 105–107) .

Posle 1824. godine mnogi Srbi i Crnogorci su se uzdigli u hijerarhiju grčke vojske, kao što su generali Čaci Hristo Dagović i Vasos Mavrovunotis, komandanti bataljona (hilijarsi) Stefos i Anastasi Dmitrević, vicehilijarh Jovo Mavrovunotis, crnogorski kapetani i Nikola Radovnijotis. Srbi Nikolzo, Koco, Helias, Spiros, Sterios Pitolites (iz Bitolja) i Karagiorgos.

Mnogi su promenili prvobitno ime zbog bezbednosti svojih rođaka ili iz drugih razloga. Tako su u arhivi zabeleženi sa svojim krsnim imenom i epitetom Servos ili Serbes (Srbin), Mavrovunotis (Crnogorac), Bosnakos (Bošnjak) ili imenom njihovog rodnog grada (npr. Katzos Monastirlis tj. iz Manastira/ Bitolja). Većina je na početku Revolucije bila mlađa od 25 godina. Crnogorci su uglavnom poreklom iz plemena Bjelopavlića i Srba iz Bitolja, Beograda i Niša.

Neki od dobrovoljaca su ostali u Grčkoj nakon Revolucije i potpuno su se helenizirali, poput Vasosa Mavrovunotisa.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ministėre des Affaires Etrangėres, Correspondance Consulaire, Salonique, vol. 15 bis (1795-1809) 312a. Cited by Vakalopoulos, p. 11.
  2. ^ Trikoupis, p. 24)
  3. ^ Protopsaltis E.G., p. 271 (English abstract):
    "... the heads of the Filiki Eteria and later its leader Al. Ypsilantis made laborious attempts through capable delegates (...) to Prince Milos Obrenovitz, suggesting plans for collaboration, proposing treaties of unlimited duration. But Milos, more a politician and a diplomat than a soldier, preferred to arbitrate with the Sublime Port, rather than a military confrontation in cooperating with the Greeks. ...
    During the Revolution, and more so after 1823, the attempts for cooperation and alliance were revitalized, especially with the Montenegrins ... The wise Athanasios Psalidas from Corfu and others persistently insisted that the Greek government attempt to form an alliance with the neighboring christian nations and a revolt against the Turks, an idea of the Montenegrins. The Greek government, with the initiative of Alexandros Mavrocordatos, sent secret delegates to the Archbishop (Vladikos) of Montenegrin at Cetinje and to Milos Obrenovitz (Zacharias Vlastos)."
  4. ^ Trikoupis Spyridon, History of the Greek Revolution, 2nd edition, London, 1860 volume A', page 24 (in Greek): "Arvanites were called in the two hegemonies (Moldavia, Wallachia, early 19th c.) the mixed Greeks, Bulgarians and Serbians, connected by the same dogma and living by mercenarism"
  5. ^ Many Serbs are referred in Greek sources with the ethnonym “Servos” (Σέρβος)
  6. ^ Protopsaltis G. E., Serbian and Montenegrin Philhellenes during the Greek Revolution, 1821 (Diplomatic arbitrations – Military area), p. 77. In: Cooperation between Greeks and Serbs ..., pp. 65-81. English abstract in pp. 270-272
  7. ^ Loukatos D. Spyros, Serbs, Montenegrins and Bosnian fighters of the Greek Independence. In: “Cooperation between Greeks and Serbs ...”, pp. 101 -120, English abstract pp. 276, 277

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Protopsaltis, E. G. „Σέρβοι και Μαυροβούνιοι Φιλέλληνες κατά την επανάστασιν του 1821” [Serbian and Montenegrin Philhellenes in the 1821 Revolution]. 
  • Loukatos, Spyros D. (1979). „Σέρβοι, Μαυροβούνιοι και Βόσνιοι, μαχητές της ελληνικής ανεξαρτησίας” [Serbs, Montenegrins and Bosnians, Fighters of Greek Independence]. Πρακτικά του Ι' Ελληνοσερβικού Συμποσίου. Thessaloniki. 
  • Loukatos, Spyros D. (1978). „Le philhellénisme balkanique pendant la lutte pour l'independance hellénique”. Balkan Studies. 19: 249—283. 
  • Loukatos, Spyros D. (1970). „Scheseis Hellēnōn meta Servōn kai Maurovouniōn kata tēn Hellēnikēn Epanastasin 1823-1826” [Relations between Greeks, Serbs and Montenegrins during the Greek Revolution 1823-1826]. Thessaloniki: Hetaireia Makedonikōn Spoudōn. 
  • Lascaris, Michael (1936). Ελληνες και Σέρβοι κατά τους απελευθερωτικούς αγώνας 1804-1830 [Greeks and Serbs in the Struggles for Liberation 1804-1830]. Athens. 
  • „Cooperation between Greeks and Serbs during their struggles for liberation 1804-1830”. 1st Greek-Serbian Symposium (7-10 November 1976) (na jeziku: grčki). Institute for Balkan Studies. 1979. 
    • Vakalopoulos, A. „The National uprising of the Serbs as a paradigm for the Greek Revolution of 1821”. Cooperation Between Greeks and Serbs ...: 9—17. 
  • Παπαδριανός, Ιωάννης Α. "Μαυροβούνιοι εθελοντές στον εθνικοαπελευθερωτικό αγώνα των Ελλήνων στα 1821." Βαλκανικά Σύμμεικτα 11 (2000): 161–178.
  • Dakin, Douglas. The Greek struggle for independence, 1821–1833. Univ of California Press, 1973.
  • Clair, William St. That Greece might still be free: the Philhellenes in the War of Independence. Open Book Publishers, 2008.
  • Clogg, Richard. "Aspects of the movement for Greek independence." The Struggle for Greek Independence. Palgrave Macmillan UK, 1973. 1-40.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Српски_добровољци_у_Грчком_рату_за_независност&oldid=27397886”