Корисник:Intermedichbo/Мој лични песак 5

С Википедије, слободне енциклопедије

Osnovne informacije[уреди | уреди извор]

Sposobnost očnog sočiva je da menja svoju jačinu kako bi gledanjem bliskih predmeta nastala jasna slika na mrežnjči

U akomodacionom mirovanju, kad je predmet u dalekoj tački, cilijarni mišići su opušteni, a sočivo je skoro ravna, što znači da joj se povećao radijus zakrivljenosti, a s time i žarišna daljina. Sočivo u tom položaju ima najmanju jačinu, j = 59 dpt.

Kad se predmet približava oku, cilijarni mišići se kontrahuju, što dovodi pa popuštanja spoljašnje sile na sočivo i ono se zbog sopstvene elasičnosti ispupčuje. Tada joj se smanji radijus zakrivljenosti, a samim tim i žarišna daljina, što znači da je jačina sočiva porasla.

Oko je u akomodacijskom maksimumu onda kad se predmet nalazi u bližoj tački. Tada je jačina sočiva najveća, j = 71 dpt.

Na daljini jasnog vida oko akomodira bez napora i tada je jačina sočiva približno 64 dpt.

Dugogodišnja gorušica praćena spontanim vraćanjem hrane iz želuca u jednjak (regurgitacija) Pojava noćne gorušice i regurgitacije Učestalo podrigivanje i osećaj nadutosti želuca Višegodišnja gorušica koja se poslednjih nekoliko meseci spontano umanjila ili u potpunosti prestala. Klasičan anamnestički podatak za postojanje BJ je višegodišnja gorušica koja se poslednjih nekoliko meseci spontano umanjila ili u potpunosti prestala. Razlog za ovakvo stanje je činjenica da izmenjena sluzokoža BJ ne poseduje receptore koji signaliziraju prisustvo kiseline. Pored gore navedenih simptoma kod ovih bolesnika se javlja i osećaj otežanog gutanje hrane, koji najčešće nastaje zbog oštećene peristaltike tela jednjaka. Takođe, može se registrovati i pojava bolova u grudima i u gornjem delu želuca. Veoma često ovi bolesnici imaju i problem u vidu pojave dugogodišnjeg suvog kašalja. Suvi kašalj uzrokovan je stalnim vraćanjem želudačnog sadržaja ne samo u jednjak već i u disajno stablo.

Шаблон:Медицинска штета[уреди | уреди извор]

Почетни приказ

Да бисте подесили почетни приказ шаблона, потребно је користити параметар |state=:

  • |state=collapsed: {{Intermedichbo|state=collapsed}} да би се шаблон приказао затворен, тј. да сви делови осим линије наслова буду сакривени
  • |state=expanded: {{Intermedichbo|state=expanded}} да би се шаблон приказао отворен, тј. да комплетан шаблон буде приказан
  • |state=autocollapse: {{Intermedichbo|state=autocollapse}}
    • да би се шаблон приказао затворен ако постоји {{navbar}}, {{sidebar}} или нека друга табела на страници са атрибутом collapsible
    • да би се шаблон приказао отворен ако нема других склопљивих елемената на страници

Ако параметар |state= није одређен, почетни приказ шаблона онда контролише параметар |default=. За овај шаблон, исти тренутно има вредност autocollapse. .

Наслов два[уреди | уреди извор]


NA SEDAMDESETU GODIŠNjICU PROBOJA SOLUNSKOG FRONTA DRUGO UMIRANJE RATNIKA Još nije utvrđena „pojedinačna odgovornost" za uništenje srpskog vojničkog groblja na Delijskom visu u Nišu radi izgradnje naselja. Dokad će nam neposredna korist biti važnija od pijeteta prema precima . Naselje će ipak nići, osude vandalizma su samo formalne Poslednjih dana avgusta objavljena je neupadljiva novinska vest koja se činila gotovo neverovatnom: pripremajući teren za izgradnju stambenog bloka, mehanizacija građevinskih preduzeća „Progres" iz Pirota i „Građevinar" iz Niša prekopala je i potpuno uništila groblje srpskih vojnika iz 1914. godnne, na Delijskom visu u Nišu! Paradoks odabranog trenutka bio je kompletan. Vandalizam bez presedana odigrao se na 70-godišnjicu proboja solunskog fronta; desio se u gradu koji je u dramatičnim zbivanjima 1914. godine imao status srpske prestonice, a iz kojeg je objavljena Niška deklaracija kao jedan od temelja buduće Jugoslavije; i konačno, skrnavljenje starog vojničkog groblja izvedeno je u godini kada je - ako je verovati agencijskim vestima - renoviranje srpskih vojničkih nekropola obavljeno čak i u nekim zemljama s kojima je Srbija (a u drugom svetskom ratu i Jugoslavija) bila u ratnom stanju. Misterija čitavog poduhvata sadržana je u okolnostima da je rušenje groblja preduzeto prema Detaljnom urbanističkom planu MZ Delijski vis, koji je „prevideo prisustvo istrrijskog spomenika" (što tvrde jedni), ili ga je „jednostavno ignorisao" (što dokazuju drugi)! Šta se zaista dogodilo? DEPONIJE NA GABROVICI Film nepriličnog urbanističko-građevinskog poduhvata počinje da se vrti tokom meseca avgusta, kada je istina o sudbini groblja počela da prodire u javnost, ali povodi su znatno stariji i nastaju smicalncama oko Detaljnog urbanističkog plana i očitih namera da se groblje srpskih vojnika unovči na tržištu građevinskih lokacija. Pojava, dakle, nije nova - ona je odavno znana u našem svakodnevnom životu - a kao njene žrtve pali su brojni kulturno-istorijski spomenici u mnogim gradovima i širom zemlje. Građevinske lokacije su veoma tražena roba, a opštinske birokratije, odavno se pokazalo, spremne su da pogaze propise, u korist najužih materijalnih interesa. Dakle, tokom avgusta 1988. godine kamioni, utovarivači i buldožeri građevinskih preduzeća „Progres" iz Pirota i „Građevinar" iz Niša, „raščišćavajući teren za izgradnju stambene zgrade (!)", započeli su sistematsko uništavanje Srpskog vojničkog groblja na tzv. „memorijalnom kompleksu" u čijem se sastavu nalazi i Englesko vojničko groblje. Stanovnici Delijskog visa su zaprepašćeni. Proces „pripreme građevinskog prostora" predstavlja nešto više od slučajnog skrnavljenja: pod noževima buldožera nestajali su kompletni grobovi, sa očuvanim spomenicima i dobro vidljivim imenima sahranjenih vojnika, s delovima opreme i skeletima pokopanih! Zaoravajući duboko u nagnuti teren groblja, buldožeri nisu poštedeli nijedan detalj ovog istorijskog spomenika pod formalnom zaštitom države: gomile „materijala" - nadgrobnih spomenika, zemlje, skeleta vojnika i očuvanih detalja njihove opreme - tovarene su u kamione i prebacivane do formiranih „deponija" kod Brzog Broda, na Širokim padinama, na Ostrovu i kod Oštre čuke, uglavnom dužinom korita Gabrovačke reke čija se kotlina tako pretvorila u rezervat javnog srama. Građani na lokacijama brojnih deponija sramote dobili su i druge razloge za uzbuđenje: npr. u Ulici Marina Držića, kiper sa tovarom „materijala" izbacio je u jedno dvorište - kompletan ljudski skelet! Očuvane skelete mrtvih vojnika, ili njihove karakteristične detalje, kamioni su izbacivali i na Širokim padinama, i na Oštroj čuki ispod Vukmanova, a i na Ostrovu. Na području „deponije" Brzog Broda nedavno su pronađena još dva očuvana ljudska skeleta (građani ih pominju kao „leševe", iako se radi o 74 godine starim posmrtnim ostacima). Više se ništa, međutim, nije moglo učiniti. Srpsko vojničko groblje na Delijskom visu - pošteđeno od Bugara, Austrijanaca, Nemaca itd. - nepovratno je uništeno od domaće birokratije! POSLOVI BEZ DOZVOLE Radovi na skrnavljenju Srpskog vojničkog groblja prekinuti su 31. avgusta i neposredno pošto je sablažnjiva vest prodrla u javnost, a samo tri dana kasnije - 2. septembra ove godine - Direkcija za urbanizam, izgradnju i rekonstrukciju Niša zloupotrebila je autoritet Tanjuga: „Srpsko vojničko groblje na Delijskom visu kraj Niša stoji nedirnuto i građevinskn radnici prilikom kopanja temelja za stambeno naselje nisu zašli u budući memorijalni park(!)" Ovu besprimernu neistinu potkrepio je svojom funkcijom tehnički rukovodilac Direkcije, mr Mihailo Medvedev, koji je istakao da je „lokacija (čitaj: groblje), u skladu sa detaljnnm urbanističkim planom obeležena kao budući memorijalni kompleks, a civilni i vojni stručnjaci razrađuju planove za njegovo kompletno uređenje". Tako se naknadno saznalo da „…u Memorijalnom kompleksu na Delijskom visu treba da se urede groblja srpskih ratnika iz prvog i drugog svetskog rata, kao i vojno groblje Britanskog Komoivelta (koje se i sada redovno održava - na inicijativu Komiteta za uređivanje groblja engleskih vojnika, čije je sedište u Solunu). Nadležni organi - rečeno je - treba tek da utvrde sadržaj i poreklo spomen-obeležja i sadržaj iskopina koje su otkriveie prilikom otvaranja gradilišta(!). Iza ove smušene izjave ostalo je sasvim nejasno više različitih okolnosti, ali pre svega pitanje: zašto se o potpuno očuvanom i jasno obeleženom vojničkom groblju, koje je poznato u čitavom Nišu i široj okolini, govorilo kao o „spomen-obeležju" i kakve su to „iskopine, otkrivene prilikom otvaranja gradilišta, čiji sadržaj treba naknadno utvrditi", kada se nipošto ne radi o nekakvom arheološkom lokalitetu s tragovima davne kulture, već o svima dobro poznatom vojničkom groblju čijem je značaju trebalo samo nešto malo više pažnje? Ko je i kako izdao dozvolu za početak radova i jesu li građevinari uopšte raspolagali potrebnim odobrenjem? - Mi smo od investitora dobili propisnu građevnnsku dozvolu - tvrdi Dragutin Brić generalni direktor niškog „Građevinara", čiji su buldožeri radili na pustošenju Srpskog vojničkog groblja. - Postojali su tzv. urbanistički uslovi i urbanistkčki plan. Postojao je i projekat. Naši radnici nisu morali da razmnšljaju o tome šta je pod zemljom (ali, bilo je i nad zemljom!), jer, su smatraln da je neko o tome vodio računa. Oni su napustili mašine tek kada su videli o čemu se radi, ali bilo je kasno. - Uklanjanje vojničkog groblja započeto je bez našeg znanja i bez građevinske dozvole - izjavljuje Dragoslav Pavlović, predsednik Skupštine opštine Niš - Nalog opštinskoj građevinskoj inspekciji da zabrani dalje radove izdao sam neposredno pošto sam saznao šta se događa. Radovi su obustavljeni. To zkača da se dozvola za izvođenje radova na toj lokaciji može izdati jedino na osnovu rešenja nadležne ustavove o izmeštanju groblja. Takvo rešenje, međutim, nije postojalo. - Neposredlo pred početak radova bili su kod nas predstavnici investitora i Zavoda za urbanizam - rekao je Aleksandar Radović, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Nišu. - Zavod za urbanizam trebalo je da nam izda tzv. uslove za projektovanje va ovom terenu i da nas posle toga obavesti kada će početi radovi. Međutim, vekome nije odgovaralo predugo vreme, potrebno za ekshumaciju mrtvih i druge radove i odobrenja… U svakom slučaju, mi smo odmah podneli prijavu opštinskom javnom tužiocu: treba utvrditi činjenice i odgovornosti pojedinaca. Zavod je formirao i komisiju čiji je zadatak da utvrdi sadašnje stanje na srpskom vojničkom groblju. Prema nadležnim izjavama: ostaje da se sagleda mogućnost sanacije razrovanih grobova - ukoliko je to uopšte moguće. Ukoliko ne bude moguće, sve što je do sada iskopano zakopaće se u zajedničku spomen-kosturnicu! Tako će - misli se - „fad dobiti odgovarajući spomenik, a šteta na groblju biće ispravljena(!?)" Hoće li zaista? UZROCI I POSLEDICE Narod koji zaboravlja svoju istoriju osuđen je na to da je ponovo preživi. U navedenoj niškoj varijanti, ovakva mogućnost javila se očito kao posledica nečije uticajne gladi za stanovanjem na Delijskom visu ili mogućnostima građevinske rasprodaje Delijskog visa. Njima je žrtvovano postojanje Srpskog vojničkog groblja. Slični primeri odavno su, uostalom, poznati. Isključivost građevinskog odlučivanja ugrozila je i druge gradove, i druge spomenike. Mannja izgradnje porodičnih kuća ozbiljno je narušila integritet kragujevačkih Šumarica: stambene zgade gotovo da su dovele u pitanje humke streljanih! Slična je situacija i sa kruševačkim Slobodištem, oko čijeg se kompleksa ozbiljno steže obruč porodičnih (ali i drugih) stambenih zgada. Histerija prestiža uporno potiskuje istoriju i njene spomenike, pri čemu zavodi za zaštitu spomenika imaju sasvim zanemarljivu, gotovo počasnu ulogu, što se potvrdilo na bezbroj različitih primera. Poslednji put na Srpskom vojničkom groblju u Nišu, a pre toga na famoznoj tramvajskoj pruzi kroz Ulicu General Ždanova u Beogradu, gde su Istorija i Kultura ućutkani demagogijom poziva na „radničku klasu s periferije Beograda". U pitanju je, međutim, bilo nešto drugo. Slučaj Delijskog visa daje identične razloge. Iz brojnih izjava i sednica posle vandalskog akta na Delijskom visu istina se neumoljivo formirala na činjenici da je sudbina Srpskog vojničkog groblja bila zapečaćena - bez obzira na egzaltacije koje su pratile bruku. Groblje je očito smetalo projektu naselja, a osude namenjene javnosti nisu dovodile u pitanje projekt naselja na kostima mrtvih ratnika, već samo način na koji su pripreme obavljene. „Osuđuju se greške i promašaji prilikom izgradnje stambenih objekata u niškom naselju „Delijski vis 2", zbog kojih je došlo do rušenja dela (!) groblja srpskih i savezničkih vojnika nz prvog svetskog rata. Što pre treba da se utvrdi pojedinačna odgovornost i imenuju krivci u ovom nečuvenom postupku, ali n da se preduzmu mere za ublažavanje posledica", glasi zaključak sa sednice Koordinacionog odbora za negovanje revolucionarnih tradicija Opštinske konferencije SSRN u Nišu, koja je održana 5. septembra 1988. godine. Sličan sastanak je - u to vreme - održan i u Skupštini opštine Niš, pod predsedništvom potpredsednika SO Radosava Radojevića: „Najvažnije je da se umanje posledice bruke koja je odjekiula, kao i da se preduzmu što hitnije mere da se izgradi i uredi Memorijalni kompleks na Delijskom visu", glasi zaključak tog sastanka. To su, međutim, posledice. Uzroci su znatno dublji. Detaljni urbanistički plan prostora na Delijskom visu rađen je uz asistenciju brojnih lobija i pod pritiskom različitih interesa. Jedia od ovih verzija nije prihvaćena - upravo ona na kojoj su sfučnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture insistirali da očuva čitav kompleks nekropole srpskih i engleskih ratnika iz prvog svetskog rata. Prihvaćena je druga verzija - ona, prilikom čije izrade stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture uopšte nisu imali prilike da iznesu svoje mišljenje, pa, naravno, ni predlog za zaštitu uništenog groblja! Stambeno naselje „Delijski vis 2" logična je posledica ovakvog planiranja, pri čemu se izgradnja naselja i zaštita groblja međusobno isključuju! U međuvremenu, „pojedinačne odgovornosti" nisu utvrđene. Krivična prijava još ne pruža konkretne rezultate. Groblje je uništeno - vuci su na broju. Istina, postoji varijanta kojom se brani ono što se odbraniti ne može: spomen-kosturnica, koja će pokupiti „sadržinu svih grobova" i tako „preuzeti funkciju groblja koje je oštećeno". Ova varijanta, naravno, ne pruža odgovor ni na jedno od brojnih pitanja koje pokreće: zašto kosturnica kada je groblje imalo relativno uredne grobove, sa spomenicima na kojima su jasno i čitko bila ispisana imena sahranjenih ratnika; kako autori ove ideje nameravaju da pokupe i sahrane sve one kosti koje su kamioni rasipali duž toka Gabrovačke reke; kako sakupiti, označiti i identifikovati sve one mrtve heroje koje je nebriga poznatih lica namenila deponijama gradskog smeća - kako ublažiti taj tragičan poraz koji su mrtvi ratnici pretrpeli od sopstvenog potomstva? Hoće li Niš odgovoriti na ova pitanja? P. ŽIVANČEVIĆ.

Izgled[уреди | уреди извор]

Ornamenti na ćilimima istkanim u Srbiji bili su uglavnom stilizovani, geometrijski oblici.

Pređa starijih tkanina obojena je bojama biljnog porekla, koje su mekših, pastelnijih tonova, skladnije složene, retko oštro izdvojene i suprotstavljenih, tako da se za tkanje mahom koristila pređa zagasitijih tonova. Preovlađujuće boje su bile tamnoplava, smeđa, zatvorenocrvena i prirodna boja vune, konoplje i pamuka.

Od kraja 19. i početkom 20 veka tkalje ćilima nastojale su da svoja dela približe realističkom prikazivanju vegetabilnih i drugih figuralnih motiva. U tome im je pomagala i upotrebom anilinskih boja, koje su omogućavale veći kolorit tkanina, pa su ćilimi po svom izgledu postali napadniji, sa odsečnijim i kontrastnijim tonovima i prelazima između boja.  

Najznačajniji ćilimarski centri[уреди | уреди извор]

U Srbiji je svakako Pirot bio i ostao najznačajniji ćilimarski centar, iz koga su proistekla mnoga znanja, veštine i stil izrade, koji su bitno uticali na druge ćilimarske oblasti.

Pirotsko ćilimarstvo

Po ornamentici i kompoziciji ukrasa, može se zaključiti da najstarije pirotsko ćilimarstvo vodi poreklo sa Istoka, da bi vremenom postalo modifikovano, i u pojedinimelementima potpuno preinačeno. Postoje mišljenja da su neki motivi, u stvari, nasledstvo davnih balkansko-kavkaskih umetničkih i kulturnih tekovina, koji proističu iz zajedničke praetničke osnove i vekovnih veza druge vrste, slovenskih naroda.

Kosovsko i metohijsko ćilimarstvo

Za razliku od pirotskog kosovskom i metohijsko ćilimarstvo, ima svoje specifičnosti, koje se ogledaju u brojnim arhaičnim elementima. Kod Šiptara, na tkaninama uopšte, ističu se stare mediteranske komponente u ornamentici, dok u koloritu preovlađuju crna, tamnomrka, ljubičasta i žuta boja.

Noviji motivi kosovskog i metohijskog ćilimarstva umnogome se karakterišu orijentalnom baroknošću.

Starovlaško i sjeničko-peštersko ćilimarstvo

Ćilimarstvo starovlaških i sjeničko-pešterskih predela, ima više ornamentalnih stilizacija srodnih sa pirotskim ćilimima. Za razliku od pirotskih ovi ćilimi su nešto grublje pređe. Ovi ćilimi masovno su bili u upotrebi kod gradskog muslimanskog življa.

Ćilimarstvo panonske zone

Ćilimarstvo panonske zone značajnije se izdvaja od onog u drugim krajevima Srbije. Na ovim ćilimima dominira starija, geometrija, i mlađa, više figuralna, ornamentika.

Starija ornamentika, najverovatnije vodi na poreklo i povezanost ovih sa srugim oblastima Podunavlja, sa preislamskim Istokom, a neki je dovode u vezu i sa ornamentikom rimskih mozaika.

Od sredine 19. veka češće se pojavljuju stilizacije raznih predmeta, vegetabilni, zoomorfni i antropomorfni motivi tkani pod uticajima stilske umetnosti, baroka, ampira, bidermajera itd. Motivi slične sadržine nalaze se i na drugim tkaninama i predmetima (torbe, obojci).

Pod uticajem vojvođanskog ćilimarstva, u Posavini, Šumadiji i Pomoravlju od početka 20. veka, a ponegde i ranije, javljaju se barokizirane i druge ornamentalne stilizacije.

=[уреди | уреди извор]

Od drevnih vremena su poznate osobine nekih biljaka, koje se ponekad zovu i ¨čarobnim¨ pa su tako drevne civilizacije znale za drogu i sa njom živele od najstarijih vremena, od sumerskog doba, kineske praistorije ili praistorije američkih Indijanaca.

Drevni Egipćani uzgajali su mak (zatim drevni Grci i Rimljani), iz čije se čaure cedio opijum, i od njega izrađivali čarobni i sedativni napici. Na visoravnima Indije gajena je od davnih vremena konoplja cannabis, čija je smola hašiš korišćena za izazivanje egzaltiranih stanja u toku određenih religioznih obreda. Vremenom vekovima se korišćenje ovih biljaka i njihovih ekstrakata, sve više širilo po čitavom Istoku, i stvaralo naviku upotrebe među mnogim pojedincima.

Do sredine sedamdesetih godina 20. veka znalo se tačno koje ¨droge¨ čovečanstvo konzumira, kao i za njihovu rasprostranjenost u pojedinim civilizacijama. Uživanje opojnih sredstava (opijuma, hašiša, kokaina, meskalina), kod naroda zapadne civilizacije je novijeg datuma. Pojam ¨veštački rajevi ¨potiče od Baudelaire-a, koji je uz druge pesnike i pisce, pre veka ipo, doprineo ulasku droge u evropsku modu.

Upotrebu droga možemo posmatrati kao jedan višefazni proces koji započinje prvim susretom sa drogom, eksperimentisanjem sa njom u vidu probanja i povremenog uzimanja, što kod jednog broja mladih razvija zavisnost sa širokom paletom problema.

(MKB-10). Problemi zdravstvene prirode su oštećenja unutrašnjih organa (najčešće jetre, mozga, pluća, grla), rizik od infektivnih bolesti (hepatitis B, hepatitis C, HIV), psihoze i depresije, povrede i nesreće (tuče, padovi, saobraćajne nesreće). Pored zdravstvenih problema mogu se javiti komunikacijski problemi, ekonomski i pravni problemi, kao i problemi etičke prirode.


Dr Milan Ćurčin, sanitetski oficir za vezu, koji je u ime srpske vojske brinuo o stranim misijama koje su se u kasnu jesen povlačile preko Albanije, napisao je kasnije [10]: „Bez ikakvog dvoumljenja, mogu da izrazim svoje mišljenje da su se britanske žene ponele bolje nego bilo ko drugi, bolje nego bilo koji muškarac. Što se tiče izdržljivosti, one su se mogle meriti sa srpskim vojnikom koji je, pošto je izgubio svoju jedinicu, morao da nađe sebi puta gde puta nije bilo i hleba gde hleba nije bilo. Što se tiče morala, te snage duha, niko im nije bio ravan’’ [10].

Testosteron je glavni androgeni hormon koji ima ulogu u rastu i razvoju muških polnih organa i sekundarnih seksualnih karakteristika. Kod muškaraca i kod žena testosteron se stvara u maloj količini u nadbubrežnim žlezdama, kod muškaraca se najveći deo stvara u testisima, a kod žena u jajnicima. Kod oba pola testosteron ima anabolički efekat i utiče na ponašanje.

Nakon inkubacije koja traje i kod jednog i kod drugog rekurensa između 5 i 7 dana, ređe 2 do 12 dana, razvijaju se prvi klinički znaci bolesti. Febris rekurens koji prenose vaši počinje naglo, sa visokom temperaturom. drhtavicom i drugim opštim simptomima (mialgije, artralgije, glavobolje, mučnina, povraćanje). Temperatura koja brzo raste dostiže 40 do 41 stepen i traje 5 do 7 dana i onda pada kritički. Temperatura je praćena obilnim znojenjem, ponekad sa kolapsom i delirijumom. Temperatura je ili tipa kontinue ili remitentnog tipa. Afebrilna pauza slijedi iza ovoga i traje obično koliko i febrilni prvi atak. Iza ovoga se javlja novi atak temperature, pogoršanje opštih simptoma, samo što ovoga puta on kraće traje, 4 do 5 dana. Afebrilna pauza iza drugog ataka, međutim, traje znatno duže, 8 do 10 dana. Sledeći, novi atak je kraći od prethodnog, ali je afebrilna pauza znatno duža. Febrilne atake kod ove vrste rekurensa se obično jave u dva do tri navrata, eđe 4 ili 5 . Objektivno se, kod bolesnika u febrilnim atakama, nalazi ubrzan puls koji prati temperaturu, sivožućkasta boja kože, sklere oka su ikterične, osip makuloznog tipa lociran je na trupu i ekstremitetima,, herpes labijalis je vrlo čest a jetra i slezena su redovno uvećane. Retki su meningealni i encefalitični simptomi. Za vrijeme akutnog ataka, u perifernoj krvi se nalazi leukocitoza i anemija. Rekonvalescencija je kratka i nastupa brzi oporavak.

2.Krpeljni recurrens u pogledu kliničke slike se praktički vrlo malo razlikuje od rekurensa koga prenose vaši. Međutim, atak temperature ovde kraće traju, obično dva do tri dana, a broj relapsa je veći, do 10, a afebrilni intervali su znatno duži. Inače, čitav tok je dosta nepravilan.


Pri lečenju obolelih prvo su primenjivani tradicionalni narodni lekovi: hladne i rakijske obloge za smanjenje temperature, vinsko sirće, beli luk, raso, stavljanje sumpora i naftalina u odeću i posteljinu, a od lekova su korišćeni kinin, salicil i sredstva za jačanje rada srca. Dugo je glavno sredstvo koje se davalo bolesnicima bio aspirin, a bolesnicima je u obliku injekcija davan i serum rekonvalescenta.5


Pukovnik dr Vilijam Hanter, koji se nalazio na čelu britanske misije, bio je mišljenja da se promeni taktika borbe protiv pegavog tifusa – da se težište borbe prenese sa lečenja na sprečavanje širenja zaraze preventivnim merama i uništenjem vaši metodama pogodnim za široku primenu. Mere koje je Hanter predložio, i koje su usvojene, bile su: obavezna prijava svih bolesnika, njihova izolacija i depedikulacija (dezinsekcija vrelom vodenom parom), podizanje lične higijene na najviši nivo pošto se prethodno unište vaši, smeštanje obolelih u bolnice, obaveštavanje javnosti preko plakata i novina o prirodi bolesti, snabdevanje svih struktura društva sa dezinfekcijensima i uređajima za dezinfekciju, formiranje javnih dezinfekcionih stanica, a od naročitog značaja je bilo uvođenje u široku upotrebu bureta za dezinfekciju koje je konstruisao dr Stamers (poznato kao „srpsko“ ili „Hanterovo bure“). Srpska vlada je usvojila navedene predloge i njihova sinhronizovana primena u celoj zemlji od 16. marta je rezultirala potpunim uništenjem vaši do kraja meseca. Ovo je dovelo do zaustavljanja i povlačenja epidemije, da bi u toku maja umiranje od „pegavca“ bilo svedeno na nivo od pre pojave epidemije. Od velikog značaja bile su i naredbe Vrhovne komande na osnovu kojih je došlo do potpunog prekida železničkog saobraćaja (3–18. mart), dezinfekcije vagona, stanica i ograničavanja kretanja ljudi.6

======[уреди | уреди извор]
Naziv
Dom za s’ uma sišavše u Beogradu
Osnovan
3. mart 1861.
Zemlja
Књажество Србија Краљевина Србија Краљевина Југославија
Социјалистичка Федеративна Република Југославија Савезна Република Југославија Србија
Sedište
Beograd (Srbija)
Adresa
Kneza Miloša 103

Dom za s uma sišavše u Beogradu prva je ustanova u Kneževini Srbiji ustrojena 1861. godine u „Doktorovoj kuli“ s namenom da se u njoj leče neuropsihijatrijski bolesniici. Vremenom iz ove ustanove razvila se današnja Specijalna bolnica za neuropsihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“, najznačajnija ustanova te vrste u Srbiji. A „Doktorova kula“, kao deo ove ustanove, danas se nalazi u okviru kompleksa Kliničkog centra Srbije, veoma blizu Onkološke i Dečje klinike. Proglašena je za spomenik kulture od velikog značaja 1965. godine.[1]

Zdanje ove prva socijalna ustanova u Kneževini Srbiji i prva psihijatrijska bolnica na Balkanskom poluostrvu, danas i dalje postoji ali ne kao ustanova za lečenje i socijalnu zaštitu već kao objekat od značaja za istoriju medicine, koji se koristi u posebnim prilikama kao što je npr. Noć muzeja kada je otvorena za posete.

Istorija[уреди | уреди извор]

Dom za s’ uma sišavše u Beogradu osnovan je u „Doktorovoj kuli“ na osnovu državne uredbe Ustrojstvo o osnivanju Doma za s’ uma sišavše“, na koje je Knez Mihailo Obrenović stavio svoj potpis, dana 3. marta 1861. godine.

Uslovi koji su vladali u medicini Srbije pre osnivanja Doma[уреди | уреди извор]

U srednjem veku u Srbiji su prvi put osnovane bolnice od strane vladari iz dinastije Nemanjića uz manastire za njihove potrebe ili kao sklonište za obolele od neizlečivih bolesti, među njima i one obolele od duševnih bolesti. Tako je, po ugledu na vizantijske, nastala bolnica u manastiru Hilandaru, kao i prva bolnica na tlu srednjovekovne srpske države u manastiru Studenici početkom 13. veka.[2] U tom periodu Sava Nemanjić je imao važnu i nezaobilaznu ulogu u razvoju medicine u srednjovekovnoj Srbiji. Pored verske u srednjovekovnoj Srbiji se paralelno razvijala i naučna medicina kao deo evropske medicine, o čemu naročito svedoči Hilandarski medicinski kodeks br. 517, „zbornik spisa naučne medicine napisanih prema učenju salernsko – monpelijske škole“, veoma cenjene u ondašnjoj Evropi.[2]

Padom srednjovekovnih srpskih zemalja pod vlast Osmanskog carstva, naglo nestaje naučna medicina, a ostaju samo narodna — svetovna i verska medicina, zbog povratka plemenskoj i patrijarhalnoj kulturi. Versku medicinu, poprilično nazadnu, praktikuju u manastirima, pa su pojedini od njih izašli na glas po lečenju određenih bolesti. Duševne bolesti su zauzimale posebno mesto u manstirskoj medicini, „jer pošto je oboleo duh, smatralo se da je najbolji lek duhovni“.[2] Zato su pojedini manastiri, kako pravoslavni tako i katolički, važili kao jedina mesta gde se ovi bolesnici mogu uspešno lečiti i izlečiti.

Neki manastiri, poput Studenice, pojedini manastiri po Makedoniji, franjevački manastiri srednje Bosne, bili su poznati po lečenju duševno obolelih molitvom, postom i „drugim poznatim sredstvima“.[3] Podaci iz prve dve decenije 19. veka ukazuju da su manastiri Vraćevšnica i Kalenić bili centri gde su primani bolesnici s jakim epileptičnim napadima, kao i oni koji su kao teško duševno oboleli i u tom stanju počinili ubistva ili razbojništva.

Po osnivanju Kneževine Srbije vlast je odmah prepoznala problem osoba sa invaliditetom pa je tako 1830. godine nakon popisa stanovništva evidentirala osobe sa duševnim i telesnim nedostacima. Najviše je bilo glovonemih, slepih i duševno obolelih.[4]

Po osnivanju Kneževine Srbije potreba za otvaranjem psihijatrijske bolnice, prvi put se izazavala javnu raspravu 1837. godine, kada je jedan čovek sa znakovima duševne bolesti počinio ubistvo. Kao prelazno rešenje doneta je odluka da se lečenje duševnih bolesnika vrši u manastirima ili u kućama na obodima gradova.

Stav o ovom načinu lečenja umobolnih lica promenjen je kada se tom načinu zbrinjavanja usptotivio Mitropolit Srpske. Kao dobro upoznat sa stanjem lečenja umobolnih lica u srpskim manastirima ali i u Habzburškom carstvu, iz koga je i sam poticao, Mitropolit je predložio Popečiteljima pravde i prosvete, da se i u Srbiji, kao što je to već postojalo u 18. veku u Evropi osnuju veroispovedne bolnice za bolesne i iznemogle. Navodeći kao primer da su pravoslavni Srbi s one strane Sava i Dunava osnovali ovakve veroispovedne bolnice, pored katoličkih, gdegde i jevrejskih, o kojima su brinule crkvene opštine, a izdržavane su od priloga, pre svega onih onih ostavljanih testamentima. Mitropolit je lečenje umobolnih u manastirima u organizacionom pogledu smatrao, ne samo kao loše rešenje za umobolne vić i kao loše rešenje za rad crkve, jer su ovi nevoljnici neprestano na smetnji uobičajenom manastirskom životu.

Uzimajući u obzir mitropolitovo neslaganje, i sa prvobitnim predlogom Popečiteljstava pravde i prosvete da se umobolna lica leče u manastirima, Namesništvo je pismom od 21. decembra 1839. godine naložilo Sovjetu da pitanje ovih nevoljnika „drugim načinom razmotri.“ Tako je u Namesništvu nastala ideja da se u prethodno opravljenu „Doktorovu kulu” u Beogradu smesti „Dom za s’ uma sišavše”. Ovaj predlog uz projekt „Ustrojstvo Doma za s’ uma sišavše”, Namesništvo je dostavilo Sovjetu na razmatranje, a ovo prosledilo, sa svojim mišljenjem knezu Mihailu Obrenoviću na odobrenje.[5][6].

Tako je 3. marta 1861. godine na osnovu Ustrojstvo o osnivanju ustanova za osobe sa invaliditetom, osnovan „Dom za s’ uma sišavše“ u „Doktorovoj kuli“ u Beogradu, kao prva ustanova socijalne zaštite u Kneževini Srbiji.[4]

Ustrojenije „Doma za s’ uma sišavše”[уреди | уреди извор]

Kneževo Ustrojenije Doma za s’ uma sišavše“, u vidu pravnog i normativnog akta podeljen je na sedam delova označenih slovima azbuke (A—Ž) i na 37 članova.

Prvi deo — naslovljen kao „A. Obšta pravila“ (sa članovima 1-8) navodi u:

  • Prvom članu: „U Beogradu, u tako nazvanoj „Doktorovoj Kuli“, osniva se ‘Dom za s’ uma sišavše’ u kom će se čuvati i lečiti s’ umasišavši iz cele Srbije.“
  • U članu 2.: da će „ovo zavedenije“ bitineposredno potčinjeno Popečiteljstvu unutrašnjih dela „od koga će ono ipotrebna nastavljenja i naloge primati“.
  • Član 4. navodi: „Personal ovog zavedenija sastojaće se iz jednog lekara, koi mora bitidoktor medecine, i koi će u isto vreme biti Upravitelj zavedenija; jednog pomoćnika lekarskog, koi mora biti najmanje patron hirurgije ijednog ekonoma. Ovima se u pomoć pridaje nuždno čisloposlužitelja.“
  • Članom 6. određen je jedan sveštenik Pravoslavne crkve radi izvršavanja svešteničkih dužnosti.
  • Članom 7. regulisana je Plata zaposlenim „određivaće se osobenim budžetom“

Deo drugi — naslovljen kao „B. Koliko će se i kakva lica u ovo zavedenije primati i kako će se izdržavati u njemu“ imao je deset članova, članovi 9-18.

Treći deo — naslovljen kao „V. O primanju bolestnika u Dom za s’ uma sišavše i odpuštanju iz istog“ sadržao je članove 19-25.

  • „Primanje u Dom biva samo po odobrenju Popečiteljstva unutrašnjih dela, a po prethodnom rešenju nadležnog okružnog suda (odnosno Suda varoši Beograda) o proglašenju za s’ uma sišavše lice” (članovi 19 i 20.).

Četvrti deo — naslovljen kao „G. O dužnosti sveštenika“ ima samo član 26,

  • Ovakjčlan naređuje „da sveštenik dolazi u bolnicu tri puta nedeljno da bi sa svakim bolesnikom pričao i tešio ga, osim ako lekar ne nađe da je to kod nekog bolesnika protivno lečenju. Svake nedelje i većeg praznika imao je držati kratko bogosluženje, i svakog meseca osvetiti vodicu. I inače ima doći kad ga upravnik pozove, i kad treba opojati pokojne.”

Deo peti — naslovljen kao „D. O pravama i dužnosti upravitelja u jedno i lekara, lekarskog pomoćnika i ekonoma“ sastojao se od šest članova, 27-32.

Deo šesti — naslovljen kao „E. O podizanju Fonda za s’ uma sišavše“ čine članovi 33-35.

  • Član 34. je predvideo da – prihodi od prodatih stvari od pokojnih bolesnika (ukoliko ih familija ne traži), prihodi od prodaje stvari koje izrade bolesnici, kao i od dobrovoljnih zaveštanja – „ostavljaće se u osobenu kasu, kako bi se tim načinom fond za ovo zavedenije podigao, iz prihoda kog bi se vremenom ovo zavedenije izdržavati moglo“.

Deo sedmi— naslovljen kao „Ž. O nabavljanju lekova“ imao je članove 36 i 37.

Definicija ludila i besomučnosti navedene u Ustrojeniju[уреди | уреди извор]

Ludilo

„Ludilo je poremećenje umni sposobnosti kod čoveka; u takvom stanju kod njega su mloga misli, no među njima nema nikakve sveze, takovij nemože od uma nikakva upotrebljenja činiti; no gdikoi put to bedno stanje prestane i čisti časovi nastupe. – Ludilo se rađa iz neredovnog telesnog sastava.”

Besomučnost

„Besomučnost (zgranilo) jest ludilo, koje je do krajnosti dovedeno. Besomučnost dovodi čoveka na opasna, žestoka i svirepa dela i za njega samog i za druge. Besno ludilo, to je besomučnost...”[7]

Osnivanje i rad Doma[уреди | уреди извор]

Bolnica je osnovana Ukazom kneza Mihaila Obrenovića u „Doktorovoj kuli” koja je uz male prepravke postala bolnica za duševne bolesnike pod nazivom Dom za s’ uma sišavše (Dom za sa uma sišavše),[8] po Pravilu o ustrojeniju doma, sa potpisom kneza, i namenom da se;

Doktorova kula“ u kojoj je osnovana bolnica, sagrađena je 1824. godine kao porodična kuća doktora Vita Romite, poreklom Italijan, koji je došao je u Beograd 1823. godine i bio lekar ondašnjeg beogradskog vezira, a docnije i kneza Miloša. On je ovu zgradu sagradio na zemljištu od oko 6,5 hektara, koje je dobio od beogradskog vezira, daleko van Utvrđene varoši, na osunčanim padinama zapadnog Vračara, u kraju zvanom Guberevac.[9] Zgrada bila je među prvim većim arhitektonskim objektima građenim u Srbiji posle Prvog srpskog ustanka i u njenoj jedinstvenoj arhitekturi se prožimaju uticaji različitih epoha i stilova. Sagrađena je od opeke, kamena i ćeramide, i sastoji se od podruma, prizemlja i sprata, sa simetričnim rasporedom prostorija.

Laza Lazarervić jedan od značajnijih lekara koji je radio u bolnici i po kome će ova ustanova kasnije dobiti ime

Namena kuće je bila dvostruka - za stanovanje i primanje pacijenata. Budući da ima fasadu od kamena i mala prozorska okna u narodu je nazvana - „Doktorova kula”.

Nakon što je doktor napustio Beograd 1827. godine, u kući su neko vreme živeli njegova supruga sa kćerkom i zetom, Bartolomeom Kunibertom, čuvenim lekarom kneza Miloša i istoričarem onovremene Srbije.

Osnivanjem Dom za s’ uma sišavše u Beogradu neposredno je rukovodio tadašnji načelnik Uprave saniteta dr Steva Milosavljević, a za prvog upravnika ove specijalne bolnice postavljen je fizikus beogradskog okruga dr Florijan Birg.[9]

Dom — bolnica, nakon osnivanja imala je pet bolesnika, među kojima je prvi bolesnik bila Kata Radmanova iz Požarevca, koja se posle smrti muža odala alkoholu i prostituciji. Ona je kažnjena sa 30 kamdžija (udaraca bičem) posle čega je „sišla s' uma” pa je iz zatvora poslata u bolnicu na lečenje. Pet godina kasnije bolnica je imala 20 bolesnika.[9]

Prvi sačuvani izveštaji lekara bolnice potiču iz 1861. godine, a prva sačuvana istorija bolesti iz 1880. godine, kada se u istoriji srpske medicine pojavio dr Laza Lazarević, čije ime nosi današnja Klinika za psihijatrijske bolesti, a u čijem je sastavu i Doktorova kula. Potpis dr Laza Lazarević nalazi se na čak 50 od 150 najstarijih istorija bolesti koje su pronađene u Beogradu. Dijagnoze su bile opsine,

Prva klasifikacija duševnih bolesti je postavljena je krajem 19.veka, dok su dijagnozepoput melanholije, epilepsije i demencije primenjivane tek s početka 20. veka.[9]

Pacijenti su lečeni kapima opijuma, bromovom solju, rakijom i vinom, inzulinskom komom, da bi se prvi lek pojavio 1853. godine.[9]

Kompleks bolnice se postepeno širio kako se povećavao broj psihijatrijskih bolesnika. Tada je iz bezbedonosnih razloga bolnica ograđena zidinama, ali one nisu bile garancija da se neki pacijent neće iskrasti. U bolnici je radili posebno muški i ženski paviljon, paviljoni za mirne i uznemirene, kao i paviljon za prvljave i čiste. Na ulazu u bolnicu nalazio se paviljon za opservaciju, a pacijenti su dolazili po nalogu suda, dok su oni koji su imali novca da se leče odlazili u Beč.[9]

Ključ od bolničke kapije sačuvan je do danas, kao i jedan od starih EEG aparata, koji je i sada u funkciji.

Zanimljivosti[уреди | уреди извор]

Laza Lazarević kao stanar u Domu

Zanimljivpodatak je da je dr Laza Lazarević, dok je radio u Domu, jedan deo života proveo i živeći na spratu ove zgrade, sve dok se nije preselio u svojoj kući u Hilandarskoj ulici, u kojoj je proveo poslednje godine ćivota.[10]

Petar Kočić kao pacijent Doma

Jedan znameniti stanovnik Doktorove kule bio je i pisac (i političar) Petar Kočić, koji je nakon smrti svog sina počeo da pokazuje prve znake „duševnog rastrojstva". Kako izveštaji navode, na ovaj korak se manje ili više odlučio samovoljno.[10]

Dom u Prvom svetskom ratu

Iako je Prvi svetski rat doneo mnoga zla Beogradu i Srbiji u domu je vladalo zatišje, jer su od Dom za s uma sišavše svi zazirali i nisu želeli da uznemiravaju njegove štičenike, pa je tako:

Paradoksalno, tokom čitavog rata prva psihijatrijska bolnica u Beogradu bila, na svoj način, čudna oaza mira.[10]

Izvori[уреди | уреди извор]

  1. ^ Stanojević, V. (1960). Najstarije bolnice u Beogradu (GGB VII izd.). Beograd
  2. ^ а б в Катић, Р. В. (1967). Српска медицина од IX до XIX века, посебна издања, књига CDXV, Одељење медицинских наука, књига 21. Београд: САНУ, pp. 302.
  3. ^ Пешаљ, Ј. (2005). Између врача и лекара: Обележја здравствене културе. У А. Фотић (Прир.) Приватни живот у српским земљама у освит модерног доба. стр. 484.
  4. ^ а б Dragana Kuležić, Osobe sa invaliditetom u Kneževini Srbiji, Beogradska defektološka škola vol.21. No.2 (2015) str. 79-87
  5. ^ АС, ДС, 1861, Р бр.180, ролна 293
  6. ^ АС, МИД, В, 1839, Ф III, 33
  7. ^ Матићь, Д. (израдио). (1850). Обясненъе Грађанскогь законика за Княжество Србско, часть I. Београд: Књигопечатња Кнежевине Србије. стр. 58–60
  8. ^ Душан Т. Батаковић, Поговор, у Др. Бартоломео Куниберт, Српски устанак и прва владавина Милоша Обреновића 1804-1850, Књига друга, Просвета, Београд (1988). стр. 314-315.
  9. ^ а б в г д ђ е Mirković, Z.& Stanimirović, V. 2012, Osnivanje 'Doma za s' uma sišavše'", Teme, vol. 36, no. 3, pp. 1339-1354.
  10. ^ а б в „Znate li gde je Dom za s uma sišavše? Prva psihijatrijska bolnica na Balkanu otvorena je u Beogradu”. www.telegraf.rs, 16. maj 2018. Приступљено 24. 12. 2018. 

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Пешаљ, Ј. (2005). Између врача и лекара: Обележја здравствене културе. У А. Фотић (Прир.) Приватни живот у српским земљама у освит модерног доба (pp. 475–504). Београд: Клио.
  • Радић, Р. (2004). Болести и лечење. У С. Марјановић-Душанић и Д. Поповић (Прир.) Приватни живот у српским земљама средњег века (pp. 394–418). Београд: Клио.
  • Радосављевић, Н. Црква и вера у свакодневном животу у 18. веку. У А. Фотић (Прир.) Приватни живот у српским земљама у освит модерног доба, (pp. 377–99). Београд: Клио.
  • Cenić, Đ.D. (1866) Objašnjenje Kaznitelnog zakonika za Knjažestvo Srbiju. Beograd
  • Ćelap, L. (1967) Zemunski vojni komunitet 1717-1881. Spomenik - Srpska akademija nauka. Odeljenje društvenih nauka, nova serija 9
  • Đorđević, T. (1928) Lečenje umobolnih u manastirima. Glasnik Skopskog naučnog društva, (1): 341-346
  • Elijade, M. (1985) Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze. Novi Sad: Matica srpska
  • Fotić, A. (2005) Špriredioć. Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba. Beograd: Clio
  • Jeremić, R. (1932) Bolnica Srpske opštine u Novom Sadu. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu, 5(313): 432-435
  • Katić, R. (1958) Medicina kod Srba u srednjem veku. Beograd: Naučno delo
  • Katić, R. (1967) Srpska medicina od IX do XIX veka. Beograd: Naučno delo
  • Katić, R.V. (1981) Poreklo srpske srednjovekovne medicine. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti
  • Katić, R.V. (1987) Terminološki rečnik srpske srednjovekovne medicine. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti
  • Katić, R.V., ur. (1989) Hilandarski medicinski kodeks N. 517 - prevod. Beograd: Narodna biblioteka Srbije
  • Marjanović-Dušanić, S., Popović, D. (2004) Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka. Beograd: Clio
  • Matić, D. (1850) Objašnjenje Građanskog zakonika za Knjažestvo srbsko. Beograd: Knjigopečatnja Kneževine Srbije, čast I
  • Mitrović, Č. (1909) Prvi srpski zakon o crkvenim vlastima. Beograd: Državna štamparija
  • Novaković, D. (2008) Načertanije o duhovnim vlastima kao prvi zakon o pravoslavnoj crkvi u Srbiji. Istorijski časopis, br. 57, str. 197-217
  • Pešalj, J. (2005) Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba. u: Fotić A. [ur.] Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba/priredio Aleksandar Fotić, Beograd: Klio, 475-504
  • Stajić, V. (1934) Bolnica Srpske opštine u Novom Sadu. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu, 7(1-317-19): 329-334
  • Timotijević, M. (2006) Rađanje moderne privatnosti -privatni život Srba u Habzburškoj monarhiji od kraja 17. do početka 19. veka. Beograd: Clio

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]




U ratovima između 1912. do 1918. godine u vojnim poljskim i stacionarnim bolnicama vršene su manje ili više opsežne hirurške intervencije pod anestezijom. Godine 1931 je dr Mihajlo Petrović u Vojno - sanitetskom glasniku objavio kako je izvođena anestezija u ratnim uslovima. U tom članku on opisuje izvođenje anestezije etrom i ciklopropanom, pomoću Bojlove mašine i vaporizatora.

U jednicinama narodnooslobodilačke vojske u tom periodu uslovi su bili daleko nepovoljniji. Nije bilo ni jednog anesteziologa, a nisu postojala ni sredstva za anesteziju. U tom periodu se veliki broj zahvata (prema nekim podacima čak i 93%) izvodio bez ikakve anestezije. Pojedini hiruzi bili su vični davanju lokalne infiltracione anstezije i kada je bilo lokalnih anestetika, tada su ih upotrebljavali.

Sve do 1945. godine u Srbiji, odnosno Jugoslaviji nije bilo kvalifikovanog lekarskog personala za izvođenje anestezije. Anesteziju su izvodili bolničari, ili medicinske setre, ili lekari na specijalizaciji hirurških grana..


Prognoza[уреди | уреди извор]

Oboljenje je hronično, a povremeno se javljaju epizode edema, papula i pustula. Ponekad su akutne epizode isprovocirane izlaganjem suncu, ali često ne postoji vidljiv razlog pojave akutnog napada.


Niš je za vreme rata 1914–15 bio glavni i najveći grad Srbije. Imao je dosta vojske i mnogo zarobljenika, pa, prema tome, za vreme epidemije i mnogo bolesnika od pegavca.14 Taj strašan pomor nije bio samo u Nišu po bolnicama i logorima, nego i u svim mestima Srbije, koja su imala obične, a pored njih i rezervne vojne bolnice. Sve su bile prepune. Za vreme epidemije, zbog velike navale, uzimane su po varošima, pored škola i nadleštva, i mnoge kafane za smeštaj bolesnika. U pojedinim niškim bolnicama umiralo je dnevno na stotine bolesnika, a njihovi leševi ležali su oko kapela kao umetrena drva.


O početku rada „instalacije za dezinfekciju“ , Državni odbor je svojim raspisima obavestio vojvode: Stepe Stepanoviće i Živojinu Mišiću i generale: Pavla Jurišića i Mihaila Živkovića i komandanta Moravske divizijske oblasti, navodeći u svom aktu da „Državni odbor ima čast izvestiti komandanta da su instalacije za dezinfekciju odela, preobuke i posteljnih stvari u parnoj ciglani, preko puta podruma Gorica, potpuno dovršene i da već nekolko dana funkcionišu na potpuno zadovoljstvo Državnog odbora.“ Očekuje se od komandanta da naredi „odmah, a najdalje u vremenu od nekoliko dana“ da se izvrši potpuna dezinfekcija svih bolnica u Nišu. Daju se uputstva za korišćenje, a obaveštavaju da „instalacija može dnevno dezinfikovati 4-5.000 pari odela, preobuke, ćebadi itd.“ (22) (Slika 2). Ako se uzme u obzir dnevni kapacitet, uhodavanje osoblja i probni rad – „dezinfekciona centrala“ je počela sa radom oko prvog ili drugog marta, pre 12.03 1915. godine.

Državni odbor za suzbijanje zaraznih bolesti postoji nezvanično od oko 21.1.1915. godine. Velisav Vulović je njegov predsednik tokom čitavog trajanja epidemija pegavca i povratnog tifusa, tj. tokom čitavog postojanja Odbora (3). Srpske novine, 10. 03. 1915. godine, informacijom iz Opšteg odeljenja Ministarstva građevina, obaveštavaju da je u Nišu, po odluci br. 2050 od 08.03.1915. Ministarskog saveta obrazovan Državni odbor za suzbijanje zaraznih bolesti.

„Dezinfekciona centrala“ u Nišu, bila je prvi inovirani prototip komore za suzbijanje vašiju, čije osnivanje je predložio puk dr Vojislav Subotić na sastanku lekara u Nišu 12. februara 1915. godina. Nakon što je ovu ideju podržao, i pravljenje centrale realizovao u Velikom ratu osnovan Državni odbor za suzbijanje zaraze u Kraljevini Srbijije, ona je počela sa radom od marta 1915. godine. Imala je dnevni kapacitet od 4-5 hiljada pari odela, a u njenom sastavu radilo je i kupatilo.

Početak rada i namena[уреди | уреди извор]

O osnivanju i radu Dezinfekcione centrale u Nišu prvi put je upoznato čitalaštvo više dnevnih listova u Kraljevini Srbiji 17.03 1915. godine, kada je do tada u centrali već bilo dezinfikovano 40.000 pari odela.

„Niška dezinfekciona centrala“ je bila namenjena potrebama vojske, njenim brojnim bolnicama građanstvu. Kupanje u kupatilu centrale bilo je besplatno, a odvijalo se paralelno sa dezinfekcijom, pa se bi dok se osoba okupa dezinfekcija bila završena. Prema pisanju ondašnje štampe „Dezifekciona centrala je do sada dezinfikovala 120.000 pari odela...Za jedan dan 1.200 osoba može da se okupa...Otvaranju su prisustvovali prestolonaslednik, članovi Državnog odbora za suzbijanje zaraze itd (27).

Kapacitet obrade komore u Nišu bio je mnogo veći od zacrtanog 24.02 1915.

Položaj[уреди | уреди извор]

Centrala je bila locirana u južnom delu Niša, u nastavku Obrenovićeve ulice, jedne od vodećih gradskih arterija u centru Niša severno-južnog pravca – na severnim padinama brda Gorica iznad starog niškog groblja,u blizini vinskog podruma „Gorica“ advokata Svetozara Tutunovića izgrađenog po oslobodjenju Niša od Turaka, a danas poznatoj niškoj četvrti Tutunovićev podrum. Mikrolokacija „dezinfekcione centrale“ nije poznata. Postoje dve pretpostavke o njenoj tačnoj lokaciji: Prva pretpostavka — prema izjavama straijih Nišlija, stanovnika Gorice, da je bila preko puta podruma u stolarskoj radionica sa „sušarom za daske“ koja je imala dimnjak koji je usled dotrajalosti srušen..

Druga pretpostavka — zasnovana je na podacima iz Enciklopedije Niša, (23) koja i ako u delu o zdravstvu o dezinfekcionoj centrali ništa ne piše, u delu navedene enciklopedije o privredi nalazi se interesantan podatak o vinskom podrumu Svetozara Tutunovića i fabrici belih cigli – ciglani na Gorici (24), koja je možda bila pogodna za smeštaj kupatila i dezinfekcione centrale?


Simbolizuje jednu od vodećih gradskih arterija u centru Niša istočno-zapadnog pravca.

Poreklo Ulice Stanka Paunovića vezano je za prastari put koji se od raskrsnice puteva na današnjem Trgu oslobođenja odvajao ka Zeti, Jadranskom moru i Solunu. Od vremena kad se trasa ovog puta formirala, verovatno još od antičkog doba, kasnije nije nameštana pa su je na istom mestu zatekli i Turci posle pada srednjevekovne Srbije. Prva zaseljavanja uz ovaj put, međutim, nastaju krajem XVII i tokom XVIII veka, naročito tokom i nakon izgradnje Hisara i niške Tvrćave u prvoj polovini XVIII veka.

U tom periodu već su bili zaseljeni Taš-ćuprija mala s Osman-pašinom džamijom u raskršću (Trg Oslobođenja) i Prokupačka kapija mala s manjom džamijom postavljenom 1719. godine i obnovljenom od strane Jahja-paše oko 1742. godine. Vezir Osman-paša je u prvoj polovini XVIII veka u Prokupačkoj kapiji mali, na mestu zvanom Tabakana takođe podigao veliki han, koji je služio i kao niški đumruk (trošarina) uz kiriju od 24 000 akči. Vezirov službenik Husein-aga podigao je kod ćumruka Jehudihanu, zgradu na sprat za potrebe niških Jevreja, s 31 odajom.21) Takođe na Prokupačkoj kapiji mali, koja se već u drugoj polovini XVIII veka sve više naziva Leskovačkom kapijom a njen deo pored Jehudihane Jevrejskom (ili Čivut) malom, izniklo je u prvoj polovipi i sredinom XVIII veka više desetina dućana, magaza, radnji za preradu kože (bliže Nišavi) i stambenih domova.

Leskovački sokak (s Leskovačkom kapijom i Jevrejskom malom oko njega) ušao je u sastav oslobođenog Niša 1878. godine kao tesan orijentalni sokak, koji je počinjao od Paša-džamije, a završavao se s poslednjim domovima iza današnjeg raskršća Ulice Stanka Paunovića i Oktobarske revolucije, odakle se jedninm korakom, pravo, nastavljao kao poljski put, drugim korakom, levo, skretao i izbijao na Arnaut-pazar (današnji Trg JNA), a trećim korakom, desno, izbijao duž zaštitnog jarka na Nišavu. Na pomenutom raskršću Sokak je izlazio na jarak (jendek), koji je štitio ondašnju varoš, i preko istog prelazio manjom drvenom ćuprijom.

Po oslobođenju od Turaka Leskovački sokak je prvi regulisan, već 1878. godine, dobivši pravu trasu i veoma veliku, za ondašnje vreme, širinu. S leve strane ulice uklopila se u regulaciju Islam-agina džamnja, obnovljena 1870. godine na temeljima ranije Jahja-pašine džamije iz 1742. godine (ista i danas postoji). U požaru koji je zadesio Jevrejsku malu 15. avgusta 1879. godine izgorelo je više vrediih građevina, meću kojima stara sinagoga s jevrejskom školom (dve veće građevine u patrijahalno-orjentalnom stilu na sprat) i kuća rabinjera-sveštenika u kojoj je u to vreme bio smešten državni telegraf. Na zgarištu Jevrejske male, uključujući i zapadnu stranu današnjeg Trga osloboćenja, izgraćene su potpuno nove građevine po „evropskom" uzoru i istovremeno ispravljena regulaciona linija Trga kralja Milana (Trga oslobođenja) onako kako ova linija stoji i danas.

Ispravljeni i regulisani Leskovački sokak ubrzo po oslobođenju dobio je nov iaziv: Ulica Đenerala Lešjanina, da bi između dva svetska rata bio preimenovan u Lešjaninovu ulicu. Takoće po oslobođenju od Turaka, na pretpostavljenoj trasi ulice (po Vinterovom regulacionom planu), onda izvan varoši, izgraćena je s desne strane Kralj Milanova gardijska kasarna. Ista je u prvoj deceniji 20. veka prepravljena u „Šivaru", to jest u pogon za šivenje i magacioniranje vojničke odeće. U jednom nizu godina pred prvi svetski rat i izmeću dva svetska rata Šivara je, pored proizvodnje u svojim pogonima, bila poznata i po tome što je, na principu zanatske i kućne radinosti, organizovala masovnu izradu rublja i vojničke odeće po niškim kućama. Osim masovne angažovanosti kućnih šivaćih mašina i ručnog rada, mahom žena, po domovima Nišlija, i pristojne zarade koja se time sticala, ovaj vid proizvodnje predstavljao je ujedno instruktivni primer originalne organizacije industrijske i masovne proizvodnje u ondašnjem Nišu.

Posle osloboćenja 1944. godine Lešjaninova ulica preimenovana je u Ulicu Stanka Paunovića, po poznatom revolucionaru, koji je deo mladosti (školovanje, prvu političku organizovanost i rad u SKOJ-u) proveo u ovom gradu.

21 Upor. R. Tričković: Urbani razvitak Niša u XVIII veku, Istorija Niša I, spom. rad, str. 256, 257.


Krajem XVI ili u XVII veku izgraćena je prva džamija na leoj obali Nišave: Hizir-begova camija. Ovu bogomolju Hizir-beg je postavio u samo raskršće puteva (na mestu današnjeg Spomenika oslobodiocima Niša). Istovremeno uz raskršće i iz pravca nišavskog mosta (čiji su drveni temelji 1611. godine zamenjeni kamenim) formirala se postepeno čaršija i mahala, koja se najpre zvala Hizir-begova (po džamiji), a kasnije Taš-ćuprija mala (po kamenom mostu). Ovakvo stanje Niša zatekao je i Evlija Čelebi prilikom svog proputovanja kroz Niš 1660. godine.5) Prenošenje urbanog težišta Niša na levu obalu Nišave i druge krupne razvojne promene, uključujućn i ome u prostoru današnjeg Trga Oslobođenja, usledili su nakon Austro-turskog rata 1689-90. godipe, a naročito kao nosledica izgradnje Hisara i Tvrđave u prvim decenijama XVIII veka.

Nesto dalje, prema sabornoj crkvi, bilo je više prostranijih uglednijih kuća na sprat. Na potezu od Dušanove ulice prema crkvi stajali su sa desne strane, pored drugih kuća i radnji apoteka "Dubravski", Kalčina kujundžijska radnja, "Morenina" trgovačka kuća, "Trgovačka kuća", uvučena u Ćir-Kostin sokak reprezentativna Hristodulova kuća iz turskog doba i na uglu u hladu granatog drveta poznata Čohadžićeva kafana na sprat "Marger". U građevinskom nizu sa leve strane od Dušanove ulice ka crkvi, nalazile su se pored drugih abadžijska radnja "Braća Aronče", prodavnice pogrebne opreme, trgovačka kuća Adži-Mikalovih, prodavnica mekika, kuća kapelnika vojne nuzike Mite "bandiste", "Sartinova" pekara i sasvim do crkve pitoreskna Krivokapićeva kuća na sprat sa velikim čardakom.

Reč je o vodećoj trgovačkoj i istorijskoj glavnoj ulici Niša. Začetni embrion ulice nastao je krajem XVI i u XVII veku i proizašao je iz nastavka čaršije koja je prethodno bila formirana na desnoj obali Nišave (u današnjoj Tvrđavi) i potom u XVI veku produžena preko Nišave u pravcu raskrsnice puteva u čijem je središtu u XVI ili početkom XVII veka Hizir-beg postavio istoimenu džamiju. Ovu džamiju je 1720-22. godine obnovio rumelijski valija i muhafiz Niša Osman-paša i ona se otada zove Pašina camija, a pred osloboćenje Niša samo Paša-džamija. S izgradnjom Hisara a odmah potom i niške Tvrđave u prvoj polovini XVIII veka počela je brža izgradnja Niša na levoj obali Nišave i prebacivanje težišta Niša na tu stranu. Istovremeno duž ondašnjeg poljskog puta za Goricu i Gabrovac počela se produžavati i širiti niška čaršija i to najpre pravcem prema Arnaut-pazaru (današnjem Trgu JNA) i odatle prema hrišćanskom delu varoši i crkvi. Na trasi ovog puta izrasla je tokom XVIII i XIX veka glavna trgovačka ulica Niša, pod nazivom POKRIVENA ČARŠIJA. Naziv je nastao po isturenim nastrešnicama (strehama), koje su se nadvijale nad ulicu, štiteći kupca i prolaznika od sunca i kiše i pribijajući ga bliže robi i dućanima (ćepencima); isturene nastrešnice u dva reda stvarale su prizor pokrivenosti čaršije što je doprinelo stvaranju ovog naziva. Izgled Pokrivene čaršije s dućanima i magazama u dva reda čija se streha mogla skoro rukom dohvatiti vidi se na panoramskom snimku koji je odmah po oslobićenju Niša od Turaka 1878. godine. napravio fotograf s ruba kapije niške Tvrćave. 10)

Opisujući Pokrivenu i ostale delove čaršije Niša uoči osloboćenja od Turaka, Milorad P. Šapčanin je 1877. godine, pored ostalog, zabeležio: „Niš! Čudnovata varoš, osobito za nas koji dolazimo iz gradova zapadnih… Koliko je puklo dugačkih ulica na četiri strane, sve (su) to drveni ćepenci podjednaka kroja, sa velikim drvenim strehama i kapcima koji se prikačuju o goleme drvene kuke što vise o strehama. Kroz otkrivene kapke vidite celu vajnu trgovinu, dućanac, u kome često ima toliko espapa da ga svega u rukama poneseš. Na tezgi isturenoj do polovine amo u čaršiju, podavio noge brižni trgovac i, grejući pomodrele prste na mangalu, gleda u narod, koji buljucima hita tamo amo tesnim ulicama … Šta vam sve nema u tim malim dućanima! Šamija, fesova, jemenija i mestava, papučica zlatom izvezenih i plitkih cipelica od crne kalajisane kožice, pravljenog cveća što liči na velike ruže, božur i turčinak, i svilenih traka, uskih i širokih, većinom aleve i ružičaste boje, nakita svake božje vrste, od onih od olova i medi livenih do onih najlepših i najfinije izrađenih od najčistije srme koja se kroz onaj stakleni poklopac malenog izloga beli kao mleko, a tamo dalje na tezgi poređani čekaju na kupce: kositreni čiraci mali i veliki, sanovi žutosjajni s isto takvim poklopcima i podmetačima, sinije od livene medi, male kao običan tanjir ili velike gotovo kao prednji točkovi u kolima, pa žuti livani zerfovi, crvene pljosnate turske lulice i noževi istočni, pa kamiši, dulci, palidrvcad, pa čaše male i velike, ponajviše sa zlatnim ivicama i šarenim cvetovima, pa… ali ko bi vam znao sve to izređati od one prve do one poslednje sitničice"."

Trasa Pokrivene čaršije uoči osloboćenja Niša od Turaka pružala se od Tvrđave, preko prostora Paša -džamije do jarka (današnje raskršće Ulica M. Tita i Petog kongresa), odatle je držeći se jarka, skretala na Arnaut pazar (današnji Trgovi JNA i Pavla Stojkovića) odakle je izbijala na današnje raskršće Dušanove i Maršala Tita ulice, a zatim se nastavljala u pravcu Crkve. Izmeću jarka (današnjeg raskršća Ulice Maršala Tita i Petog kongresa) i današnjeg raskršća s Dušanovom ulicom, Pokrivena čaršija se rasplinjavala i rasprskavala u haotičan splet krivudavih orijentalnih ulica, uličica i ćorsokaka među ovima današnji Kazandžijski sokak (Kopitareva ulica) bio je u zanatsko-trgovačkom smislu podjednako važan koliko i sadašnji, deo Ulice Maršala Tita od Petog kongresa do Dušanove. Ovaj deo Ulice Maršala Tita, u današnjem obliku zapravo nije ni postojao. Njegovo ispravljanje izvedeno je posle oslobođenja od Turaka, a definitivno uobličeno 188385. godine.

Odlučna i smela rekonstrukcija varoši u Tvrđavi, Taš-ćuprije male i glavnih ulica Niša, uključujući i Pokrivenu čaršiju, počela je s proleća 1879. godine, a na osnovu „Projekta za regulaciju varoši Niša", kojeg je do 25. avgusta 1378. godine uradio Vinter.12 Najpre je Paša-džamija porušena i grobovi oko nje uklonjeni, a vlasnicima dućana naređeno da se izmeste na novu regulacionu liniju prema zahtevima Vinterovog regulacionog plana. Već godinu dana nakon oslobođenja (1879) Sreten L. Popović opisuje ovaj prostor sledećim rečima: „mnoge zgrade (su) porušene … čitav krš od ruševina". Pošto je proverio da ove ruševine i sav taj lom, „po većoj časti turske kuće i dućani" nije nastao od srpskog bombardovanja, on primećuje da se novoj vlasti „ne dopadaju mali i niski dućani" i „pred dućanima nastrešnice, koje zatvaraju i kvare izgled i ne puštaju unutra svetlost". Potom konstatuje da oni Turci, koji se nisu još iselili i sami „dobivši kiriju za svoje zgrade, ruše staro. Prepravljaju: od dosadašnja tri do četiri mala dućana (grade) velike i prostrane kafane i gostionice itd. Vidim da se na sve strane živo radi".13 Efikasnu realizaciju zapadne strane novoprojektovanog trga, prema zahtevima regulacije, ubrzao je požar u Jevrejskoj mali; istočna strana Trga u nastajanju koji je uskoro dobio ime Trg Kralja Milana (vidn više o ovome u tekstu o Trgu Osloboćenja) regulisana je tek nakon drugog svetskog rata.

Pokrivena čaršija odmah po osloboćenju počela je menjati svoj dotadašnji orjeitalni lik temeljno u brojnim pravcima: u pogledu vlasništva (zanatsko-trgovački stambeni fond dosta brzo je prešao u ruke novih uglavnpom srpsko-jevrejskih vlasnika), u pogledu funkcije (orjentacijom na trgovačke i zanatske radnje po ugledu na one u šumadijskim varošima), u pogledu arhitekture (rušenjem i napuštanjem ćepenačke i orijentalne strukture) i u pogledu urbanizma (ispravljanjem pojedinih krivina i prosecanjem prave trase u pravcu Crkve). Ulica je takoće izgubila svoj tradicionalni naziv (Pokrivena čaršija) i dobila nov: Obrenovićeva ulica, odnosno: glavna ulica.

Na prelazu dva veka Obrenovićeva ulica uglavnom je dobila nov lik odslikavajući u urbanom, kompozicionom i arhitektonskom izgledu i izrazu, pre svega, ulogu i moć zanatlija i trgovaca u Nišu. Od Trga Kralja Milana pa sve do Stare i Saborne crkve, s obe strane ulice, nizale su se razne zanatske i trgovačke radnje s po kojom kafanom (najvažnija je bila gostionica-hotel „Berlin", preimenovana kasnije u Rajhlov hotel „Ruski car" današnji bioskop „Istra"). Meću radnjama bilo je najmanje dvadesetinu kujundžijskih, zatim brojnih trgovačkih, više menjačnica (držali su ih Jevreji), berbernica i drugih zanatskih radnji. U ulici se isticala veličinom (na dva sprata) samo apoteka „Okoličanji". Nešto dalje, prema Staroj i Sabornoj crkpi, bilo je više prostranijih i uglednijih kuća pa sprat. Na potesu od Dušanove ulice prema Crkvi stajale su s desne strane, pored drugih kuća i radnji, apoteka „Dubravski", Kalčina kujundžijska radnja, „Morenina" trgovačka kuća, „Trgovačka kasina, uvučena u Ćir-kostin sokak reprezentativna Hristodulova kuća iz turskog doba i na uglu u hladu granatog drveta poznata Čohadžićeva kafana na sprat „Marger". U građevinskom nizu s leve strane od Dušanove ulice ka Crkvi, nizale su se, pored drugih: abadžijska radnja „Braća Aronče", prodavnica pogrebne opreme, trgovačka kuća Adži-Mikalovih, prodavnica mekika, kuća kapelnika vojne muzike Mite „bandiste", „Šartinova" pekara i sasvim do crkve pitoreskna Krivokapićeva kuća na sprat s velikim čardakom.

Sledeće primetnije promene Obrenovićeva ulica doživela je izmeću dva svetska rata, naročito posle 1933-35. godine. Vidljiviji oblik i izraz ovih promena ispoljavao se u naglašenijoj koncentraciji bogatijih trgovačkih i zanatskih firmi i radnji. Posle 1933-35. godine izgraćeno je nekoliko većih višespratnih graćevina za stanovanje s radnjama u prizemlju: Andonova, Igina, Nisimova i druge palate. Ulica je, umesto turske kaldrme, 1932. godine dobila kockastu kaldrmu. Na uglu ondašnje Pašićeve ulice (Petog kongresa) i Glavne ulice u ovećoj prizemnoj zgradi radila je kafana „Srpski kralj", pre prvog svetskog rata u njoj se nalazila „Zelena gimnazija", uoči drugog svetskog rata zanatlija Lazar Tomić preuredio je ovu zgradu u svoju radioncu i prodavnicu nameštaja, posle druog svetskog rata ova radionica je prepravljena u bioskop „Pionir" i, konačno, njenim rušenjem i uklanjanjem susednih neuglednih zgrada nastala su na ovom mestu 1968. i 1973. godine zdanja osiguravajućeg zavoda ,Dunav" i robna kuća „Pionir".

Posle drugog svetskog rata Ulica je dobila nov naziv: Ulica Pobede, a od 1976. godine: Ulica Maršala Tita. Istovremeno nastupile su krupne sadržajne i strukturalne promene, pre svega na planu vlasništva (društveno vlasništvo), sadržaja (robne kuće „Beograd", „Pionir", samoposluge, veće prodavnice, poslovne organizacije itd.) i arhitekture (višespratne stambene i poslovne zgrade). Ulica Maršala Tita je posle drugog svetskog rata bila više puta predmetom urbanističkog sagledavanja i rasprava, ali, osim pretvaranja ulice u pešačku zonu, nije na ovom planu napravljen krupniji prodor. Jedno od rešenja koje je aktuelizovano tokom osme decenije XX veka odnosi se pa trgovačko-stambeni kompleks „Kalča". Nastup privredne krize tokom devete decenije odložio je realizaciju ovog projekta.

Назив методе Опис методе
Тотална артропластика кука Замена главе бутне кости и ацетабулума
Хемиартропластика кука Замена само главе бутне кости
Биполарна хемиартропластика Специфичан облик хемиартропластике у којој се феморална протеза користи са артикулацијом ацетабуларне компоненте; ацетабуларна хрскавица се не замењује; принцип ове процедуре је смањење хабања трењем између главе протезе и хркавице ацетабулума

Etiologija Nasljeđe, ženski spol djeteta, blizanačka trudnoća, preuranjeni porod te položaj na zadak povezani su s povećanom učestalosti razvojnog poremećaja kuka. Etiologija razvojnog poremećaja kuka nije jasna, a poznato je više čimbenika koji se povezuju sa njegovim pojavljivanjem. Jedan takav čimbenik je svakako i kulturalni; naime, u određenih naroda način povijanja djeteta sa skupljenim i ispruženim nogama bitno povećava broj javljanja razvojnog poremećaja kuka. Kao primjer se mogu uzeti Indijanci i Laponci, a u našim krajevima naveden način povijanja ranije je zabilježen u Međimurju i dijelovima Dalmatinske Zagore. S druge strane, učestalost je vrlo niska u južnom kineskom području te dijelovima Afrike koji se povezuje s korištenjem nosiljki uz položaj djeteta s raširenim nogama. Prijavljena učestalost ovog razvojnog poremećaja različita je diljem svijeta – primjerice, u Hrvatskoj se kreće od 2 do 4,3 posto, a u Engleskoj od 5,7 do 8,4 posto. Naslijeđe je prepoznat čimbenik u nastanku ulogu, ali nije izravan uzrok; ipak, zna se kako je razvojni poremećaj kuka je 10 puta češći u djece čiji su roditelji također imali ovaj problem nego u onih čiji roditelji nisu. Ako prvo dijete ima razvojni poremećaj kuka, rizik za drugo dijete se uvećava za 6 posto. Ostali čimbenici vezani za razvojni poremećaj kuka su položaj čeda u maternici te spol (neki od njih su međusobno povezani). Ženski spol djeteta, blizanačka trudnoća, preuranjeni porod te položaj na zadak povezani su s povećanom učestalosti ovog poremećaja. Nadalje, kod ženskog djeteta zbog povećanog lučenja spolnih hormona majke (kao što je, primjerice, relaksin) dolazi do povećane elastičnosti tkiva i potencijalne deformacije. Procjenjuje se da je 80 posto bolesnika sa razvojnim poremećajem kuka ženskog spola, a 20 posto bolesnika je u maternici bilo položeno na zadak. Ostali mišićno-koštani poremećaji zbog lošeg položaja u maternici, kao što metatarzus aduktus (tip deformacije stopala) i tortikolis (krivi vrat), javljaju se češće uz razvojni poremećaj kuka. Oligohidramnion (nedostatak plodne vode u maternici) koji povećava pritisak na čedo također može utjecati na pojavu ove bolesti. Lijevi kuk je češće zahvaćen (čak do četiri puta), vjerojatno zbog položaja u maternici. Dijete je, naime, češće položeno lijevim bokom na majčin sakrum (kost koja je sastavni dio zdjelice), a koji gura nogu djeteta prema unutra. Inače, displazija kuka može biti povezana sa nekim neuromuskularnih poremećajima (kao što su cerebralna paraliza, mijelomeningokela, artrogripoza i Larsenov sindrom), no takvi se slučajevi obično ne smatraju razvojnim poremećajem kuka.

Liječenje Prije liječenja važno je točno utvrditi tip promjene na kuku pomoću određivanja kutova po Grafovoj metodi. Prije provođenja mjera probira ultrazvukom, djeca sa razvojnim poremećajem kuka prve su tegobe imali tek nakon prohodavanja u vidu šepanja, a do pete godine tek polovica bolesnika su bivala podvrgnuta liječenju. Danas je naglasak na što ranijem otkrivanju poremećaja te ranom početku liječenja. Ono što je bitno jest da se prije liječenja točno utvrdi tip promjene na kuku (od nerazvijenog do jasne patološke forme) pomoću određivanja kutova po Grafovoj metodi. Nesigurna analiza nalaza ne može biti indikacija za početak liječenja. Osim toga, oko početka liječenja ne postoji suglasnost. Primjerice, u djece kod koje se po porodu pronađe blaža forma bolesti, prate se ponovo u šestom tjednu života; ukoliko patološki nalaz zaostaje i tada, započinje se s liječenjem. Još jednom je bitno naglasiti kako se liječenje luksacije kuka mora započeti čim prije. Najčešća metoda liječenja na početku jest primjena abdukcijskih ortoza – pomagala koja se koriste za pravilno usmjerenje glave bedrene kosti u čašicu. Do prije nekoliko decenija postojale su različite vrste abdukcijskih ortoza (kao što su Von Rosenova ortoza, abdukcijske gaćice, Hilgerreinerov aparat i broje druge). Zadnjih dvadesetak godina se pak najčešće primjenjuju Pavlikovi remenčići. U pravilu se nakon postavljanja abdukcijske ortoze svaka dva tjedna kontrolira položaj ekstremiteta u ortozi, uz ultrazvučnu kontrolu kukova prema potrebi. Liječenje obično traje od šest do osam tjedana, a u težim slučajevima bolesti i dulje. Djeca starija od šest mjeseci života teže se liječe ovom metodom, odnosno uspjeh liječenja je manji. Odnos liječnik-roditelj je neobično važan, a uloga roditelja kao potpora djetetu te u smislu praćenja uputa liječnika u njezi djeteta sa remenčićima neophodan je preduvjet za uspjeh liječenja. U dobi od šest do osamnaest mjeseci češća metoda liječenja jest kraća perkutana trakcija (istezanje kukova povlačenjem) ne dulje od 14 dana, nakon čega slijedi operacijsko ili neoperacijsko vraćanje kuka u prirodni položaj te sadrena imobilizacija u adekvatnom položaju u trajanju do 12 tjedana. Nakon prohodavanja (odnosno nakon 18 mjeseci života) kod bolesnika sa razvojnim poremećajem kukova gotovo da nema indikacije za konzervativno liječenje. Nakon prve godine života u slučajevima luksacije primjenjuje se više vrsta operacija (presijecanje ili osteotomije bedrene kosti i/ili zdjelice). Treba naglasiti kako široko povijanje koje se redovito savjetovalo roditeljima nema dokazanog učinka kod bolesnika sa razvojnim poremećajem kuka.

The following types resulted:[уреди | уреди извор]

Класа Опис Дислокација
Класа I Фемур и ацетабулум показују минималан абнормални развоја.
Мања од 50%  
Класа II Ацетабулум показује абнормални развој.
Од 50% до 75%
Класа III Ацетабула се развија без крова. Лажни ацетабулум се развија супротно дислоцираној позицији главице фемура. Зглоб је потпуно дислоциран.
Од 75% до 100%
Класа IV Ацетабулум није довољно развијен. Будући да је фемур високо позициониран на карлици, ова класа је позната и као „висока дислокација”
100%

------------[уреди | уреди извор]

Iščašenje kuka u novorođenčeta se utvrđuje Ortolanijevim testom. On se bazira na repoziciji dislocirane glave u čašicu. Početni položaj deteta za utvrđivanje ovog znaka je isti kao kod Barlowljevog znaka, s tim da polazi od nultog položaja (potpune adukcije) ka postupnoj abdukciji kukova sa pritiskom srednjeg prsta na veliki tro-hanter. Repozicija glavice preko zadnje ivice čašice manifestuje se zvučnim i (ili) taktilnim fenomenom, što se označava kao pozitivan znak iščašenja kuka. Većina autora smatra daje Ortolanijev znak patognomoničan ako se održava posle 14 dana života.

Karlično rođena deca imaju veću abdukciju: 75 do 90 stepeni. Prelazak labavih kukova u kukove sa ograničenom obdukcijom upućuje na progresiju mane.

Nesimetričnost kožnih brazda butina (Peter Badeov znak), glutealnog i perinealnog predela kao i vulvarnog procepa može navesti na sumnju o iščašenju kuka. Često postojanje nesimetrije normalnih kukova i problemi interpretacije njiho­vog postojanja čine ovaj znak krajnje nesigurnim.

Allis-Perkinson-Galeazzijev znak se retko nalazi kod novorođenčadi. On se bazira na prividnom skraćenju natkoienice na strani iščašenja usled pomeranja glave burne kosti unazad i iznad čašice.

Svako novorođenče treba da se podvrgne kompletnom ortopedskom pregledu radi otkrivanja urođenih mana lokomotornog aparata i trupa. Postoje, ipak, grupe visoko rizičnih novorođenčadi koje zahtevaju posebnu pažnju. 1u spadaju: karlično rođena deca; novorođenčad sa pozitivnom porodičnom anamnezom; ženska deca sa deformitetom nogu tipa metatarzus varus, ekvinovarus, talus vertikalis; deca sa tortikolisom i druga.

I pored stalnog zalaganja za ranu dijagnostiku urođenog iščašenja kukova uvek postoje nedijagnostikovani slučajevi do vremena kada dete prohoda. U tom periodu klinički nalaz ima svoje specifičnosti. Natkolenica je znatno kraća (Galleazzijev znak pozitivan), a kožni nabori naglašeno nesimetrični. Hod je karakterističan: oslonac na oštećenu nogu je praćen padanjem karlice na zdravu stranu i kompenzatomim naginjanjem kičme na bolesnu stranu uz vertikalni teleskopski pokret bolesne noge. U obostranom iščašenju postoji patkast hod. Trendeleburgov znak je pozitivan: pri osloncu na oštećenu stranu karlica pada na zdravu stranu; pri osloncu na zdravu nogu kartica ostaje horizontalna.

Tokom prvih meseci života vrednost kliničkih znakova urođenog iščašenja kuka je ogromna. Primena ultrazvuka u ortopediji kao relativno neinvazivne metode je znatno olakšala procenu stanja zgloba kuka u ranom periodu. Njime je moguće vrlo rano proceniti ne samo koštane već i hrskavičave strukture kuka. Posle 9 meseci života deteta ultrazvučni pregled kukova postaje nepouzdan pošto osifikovane struk­ture prekrivaju hrskavičave elemente acetabuluma.

Radiografija kukova je najšire primenjivana metoda u dijagnostici urođenih deformiteta kukova. U periodu novorođenčeta ona je nepouzdana i varljiva. Nega­tivna radiografija ne isključuje iščašenje, jer je veliki deo karlice hrskavičav i nije vidljiv na snimku. Glava butne kosti je hrskavičava i teško je tačno postaviti njene odnose sa čašicom. Na radiografiji kukova novorođenčeta je teško uočiti orijenta-cione tačke i odrediti acetabularni indeks, Hilgenreinerovu liniju, Ombredanneov dijagram i dr.. Postavljanje deteta u Von Rosenov položaj (sa kukovima u abdukciji od 45 stepeni i unutrašnjoj rotaciji) može biti od veće koristi, ali i dovesti do redukcije iščašenja i pogrešnog tumačenja. Pouzdanost ove metode raste sa uzrastom deteta. Smatra se da je od petog meseca života sasvim pouzdana u dijag­

nostici deformacija kuka. U tom uzrastu i kasnije na radiografiji kukova treba uočiti sledeće elemente

1. Acetabularni indeks ugao koji formiraju linija povučena kroz Y hrskavicu i linija koja polazi iz dna čašice, sa prethodne linije i prolazi kroz najlateralniju okoštalu tačku njenog krova. Acetabularni indeks je koristan u praćenju razvoja koštanog krova čašice. Njegova vrednost opada sa uzrastom i normalno iznosi 27,5 stepeni (maksimalno 30) u novorođenčeta, do 20 stepeni udeteta od 2 godine;

h i d distancu; Cerviko-opturatomi ili Shenton-Menireov luk i Calve-ovu liniju. Vrednost rane dijagnos­tike urođenog iščašenja kuka proizlazi iz ranog lečenja koje sledi. Lečenje urođenog išča­šenja zavisi od tipa iščašenja, stepena deplasmana i uzrasta pacijenta. Cilj lečenja je redukcija i održavanje glavice u čašici do normalizacije stanja. Optimalno je lečenje započeti u periodu novorođenčeta. U našim uslovima lečenje često započinje kasnije u periodu ranog odojčeta. Lečenje u ovom periodu je konzervativno i mora biti nežno, bez upotrebe sile. Ukoliko postoji izražena kontraktura mišića ili smetnje od strane unutrašnjih i spoljnjih činilaca za postizanje reduk-cije, primenjuje se metoda za relaksaciju kapsule i savlađivanje kontrakture. Postupnom trakcijom se iz begova nasilna redukc­ija i postiže repozicija, a reponovani kuk se održava u nekom od aparata. Najšire se upotrebljava Pavlikov aparat zbog najmanjih komplikacija. Pored njega je u upotrebi Hilgenreinerov aparat, Frejkino jastuče, a u teškim slučajevima se koristi gipsana imobilizacija u "human position" (fleksija 100, abdukcija 70 stepeni).

U starije dece je veći neuspeh konzervativnog lečenja zbog fiksiranosti mane i postojanja anatomskih prepreka koje to ne dozvoljavaju (duplikatura i istmus kap­sule, hipertrofični ligamentum teres, invertirani limbus i dr.), pa se mora pristupiti hirurškom lečenju. Hirurške intervencije se odvijaju na proksimalnom delu burne kosti (derotative, varizaciono-valgizacione osteotomije), na zatvorenom kuku radi poboljšanja njegovog krova (Pemberton, Salter, Chiary) i na otvorenom zglobu kao što su "otvoreni Salter" klasična krvava repozicija i dr. Svaka hirurška intervencija ima svoje indikacije, optimalno vreme i kontraindikacije, pa pri izboru treba poći ol konkretnog slučaja i dati prednost onoj intervenciji koja će dati najbolji rezultat.


Posle transplantacije, dokle god transplantirani bubreg funkcioniše, neophodno je uzimati imunosupresivne lekove da bi se sprečilo odbacivanje. transplantirani bubreg. U ranom periodu posle transplantacije primenjuje se veći broj različitih imunosupresivnih lekova, ali se vremenom njihov broj i/ili doze postepeno smanjuju.

Da li su potrebni i drugi lekovi posle transplantacije bubrega? Da. Uobičajeno je da se posle transplantacije primenjuje veći broj lekova kao što su lekovi protiv povišenog pritiska, lekovi za prevenciju infekcije, peptičkog ulkusa i/ili povišenog holesterola u krvi.

Koji su najčešći neželjeni efekti imunosupresivnih lekova? Najčešći neželjeni efekti imunosupresivnih lekova su prikazani u sledećoj tabeli.

Lekovi Česti neželjeni efekti Prednizolon Dobitak u težini, visok krvni pritisak, iritacija želuca, povećan apetit, povećan rizik od dijabetesa, osteoporoza, katarakta, akne Ciklosporin Visok krvni pritisak, drhtanje ruku, pojačana maljavost, oticanje desni, povećan rizik od dijabetesa, oštećenje bubrega Azatioprin Supresija kosne srži, povećan rizik od infekcija MMF Bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje i dijareja Takrolimus Visok krvni pritisak, povećen rizik od dijabetesa, blago drhtanje ruku, glavobolja, oštećenje bubrega Sirolimus/ everolimus Visok krvni pritisak, pad sve tri krvne loze, dijareja, akne, bolovi u zglobovima, povišeni holesterol i trigliceridi


Ukoliko transplantirani bubreg izgubi svoju funkciju, sledeće opcije lečenja su dijaliza ili druga transplantacija. Šta se dešava kada transplantiran bubreg izgubi svoju funkciju? Kada transplantirani bubreg prestane da funkcioniše, pacijent može da otpočne sa hroničnom dijalizom, ali i da se ponovo uradi transplantacija.

Mere opreza posle transplantacije bubrega Uspešna transplantacija bubrega obezbeđuje normalan i nezavisan život. Međutim, pacijent koji je transplantiran se mora striktno pridržavati određenih životnih navika i postupaka koji imaju za cilj da se održi dobra funkcija grafta i spreče moguće infektivne i druge komplikacije.

Opšte mere koje imaju za cilj održavanje dobre funkcije bubrega posle transplantacije Nikada se ne sme prekinuti primena imunosupresivnih lekova ili na svoju ruku menjati njihova doza. Treba zapamtiti da su neregularnost primene, promena doze ili prekid uzimanja imunosupresivnih lekova jedan od najčešćih razloga za prestanak rada grafta. Pacijent sa transplantiranim bubregom treba da bude dobro upoznat sa imunosupresivnim lekovima koje koristi. Pacijent treba da ima dovoljnu količinu ovih lekova, a ne smeju se po svom nahođenju, bez znanja lekara, istovremeno uzimati neki drugi (makar po hemijskom sastavu bili i slični) lekovi ili herbalni produkti. Potrebno je svakodnevno meriti krvni pritisak, količinu izlučene mokraće i telesnu težinu, kao i vršiti analize krvi i mokraće na redovnim kontrolama kod nefrologa, po unapred poznatom rasporedu. Ukoliko se radi o nekom hitnom stanju, potrebno je upozoriti lekara da se radi o pacijentu sa transplantiranim bubregom.


Ključ uspeha u nezi transplantiranog bubrega su redovne kontrole, preventive i stalna opreznost. Restrikcije u ishrani su manje obavezne posle transplantacije bubrega u odnosu na period života na dijalizi. Međutim, obroci treba da su redovni, ishrana raznovrsna, ali individualizovana i prilagođena stanju pacijenta (posebno, vezano za unos kalorija i proteina). Veoma je važno da pacijent posle transplantacije ne dobije značajnije u telesnoj masi, pa treba izbegavati veoma slane i masne namernice, kao i koncetrovane šećere. Treba piti dovoljno vode da bi se izbegla dehidracija i postigla optimalna ravnoteža u organizmu, a svakako i uvek treba poštovati osećaj žeđi. Većini pacijenata, posebno u letnjim mesecima i tokom prve godine posle transplantacije, potrebno je od 2 do 3 litre vode tokom 24 sata. Veoma je važna fizička aktivnost i redovno vežbanje da bi se održala težina i optimalno stanje organizma. Međutim, treba napomenuti da je transplantirani bubreg postavljen dosta površno, odmah ispod kože i potkožnog tkiva, pa se ne preporučuje bavljenje sportovima i aktivnostima u kojima može biti intenzivnog fizičkog kontakta, kao što su borilački i neki kolektivni takmičarski sportovi (fudbal, ragbi, košarka). Seksualna aktivnost je dozvoljena 6 do 8 nedelja posle transplantacije. Pušenje je strogo zabranjeno posle transplantacije. Takođe, nije prihvatljivo redovno konzumiranje alkohola, posebno u periodu od 2 sata pre ili posle primene imunosupresivnih lekova. Tokom prvih 3 do 6 meseci posle transplantacije, ali i kasnije, treba se kloniti zatvorenih i nedovoljno provetrenih prostora u kojima boravi puno ljudi, kao što su javni prevoz, bioskopi, tržni centri i slična mesta. Tokom prvih meseci posle transplantacije, na određenim mestima i okolnostima može biti uputno koristiti masku za lice. Takva mesta su, na primer, industrijski ili građevinarski prostori sa puno prašine, farme životinja, bašte sa puno rastinja i sl. Podrazumeva se, ali nije loše naglasiti, da transplantirani pacijenti treba da neizostavno peru ruke sapunom i vodom pre svakog jela, pre uzimanja lekova i posle korišćenja toaleta. Poželjno je piti flaširanu vodu, posebno na mestima sa nesigurnim i neadekvatnim snabdevanjem ispravnom vodom za piće. Potrebno je jesti sveže spremljenu hranu - najbolje kod kuće, u čistim i higijenskim uslovima. Mada, naravno, nije zabranjeno jesti i van kuće, makar tokom prva tri meseca posle transplantacije treba preferirati hranu koja je spremljena kod kuće. Posebno, nije preporučljivo jesti sveže voće i povrće, ribu i morske plodove i kremove sa jajima na uličnim štandovima. Neophodno je održavati odgovarajuću higijenu prostora u kome boravi transplantirani bolesnik, posebno, u ranom periodu (tokom prvih 6 meseci) posle transplantacije. Potrebno je održavati dobru higijenu usta, desni i zuba, a zube prati najmanje dva puta dnevno. Ne smeju se zanemarivati promene na koži u smislu posekotina, razderotina ili oguljotina koje mogu nastati tokom dnevnih aktivnosti. Ove promene, ukoliko nastanu, treba oprati sapunom i vodom, prekriti čistom zavojem ili gazom, a potom se obavezno konsultovati sa lekarom.


U slučaju bilo kakvog novonastalog problema potrebno je odmah konsultovati nadležnog lekara - nefrologa da bi se na vreme intervenisalo i predupredilo eventualno oštećenje transplantiranog bubrega. Pacijent sa transplantiranim bubregom treba da zna da je neophodno kontaktirati lekara koji se bavi transplantacijom ili centar za transplantaciju bubrega u sledećim slučajevima: Temperatura preko 37,8C i simptomi koji su slični gripu, kao što su jeza, drhtavica, bolovi u telu i mišićima i glavobolja. Bol i crvenilo u predelu transplantiranog bubrega. Značajno smanjenje mokrenja, zaostajanje tečnosti i oticanje nogu ili tela, kao i naglo dobijanje u telesnoj težini (više od 1 kg na dan). Pojava krvi u mokraći ili simptomi pečenja pri mokrenju. Pojava kašlja, osećaja nedostatka vazduha, povraćanja ili proliva. Pojava bilo kakvog novog ili neubičajenog simptoma. Zašto samo neki pacijenti sa terminalnom bubrežnom slabošću mogu biti transplantirani? S obzirom na to da je transplantacija najbolji način lečenja bolesnika sa terminalnom bubrežnom slabošću, jasno je da postoji veliki broj pacijenata koji bi želeli ili koji bi trebalo da dobiju transplantirani bubreg. Međutim, značajan broj pacijenata, na žalost, ne može biti transplantiran, a tri najvažnija razloga za to su:

1. Nedostatak bubrega: Relativno mali broj pacijenata ima mogućnost da dobije bubreg od živog ili kadaverskog donora. Razlozi za to su ograničen broj pogodnih živih donora bubrega, kao i veliki veliki broj pacijenata koji su na listi čekanja za kadaverski bubreg, a relativno mali broj kadaverskih transplantacija.

2. Cena transplantacije bubrega: Troškovi operacije (transplantacije), postoperativne nege, redovnih kontrola, imunosupresivnih lekova, kao i zbrinjavanja eventualnih komplikacija posle transplantacije nisu mali i predstavljaju značajnu prepreku većem broju transplantacija bubrega u zemljama u razvoju.

3. Nedostatak odgovarajuće opreme i mogućnosti za obavljanje transplantacije bubrega: Ovo takođe predstavlja veliki problem u zemljama u razvoju.


Nedovoljan broj donorskih bubrega je najvažniji razlog malog broja transplantacija bubrega. Transplantacija bubrega od moždano mrtve osobe- kadaverična transplantacija Šta je kadaverična transplantacija bubrega? Pod kadaveričnom transplantacijom se podrazumeva presađivanje zdravog bubrega od pacijenta koji je “moždano mrtav” pacijentu koji se nalazi na dijalizi (u terminalnoj bubrežnoj insuficijenciji). Kadaverski bubreg se može uzeti od osobe koja se prethodno izjasnila da želi da donora organe u slučaju “moždane smrti”.

Zašto je neophodna kadaverična transplantacija? Kako je broj pacijenata koji imaju živog donora bubrega ograničen, mnogi bolesnici koji imaju terminalnu bubrežnu slabost ostaju na dijalizi i pored želje da budu transplantirani. Za njih je kadaverična transplantacija jedina mogućnost i nada da budu transplantirani. Zbog toga je odluka da se u slučaju moždane smrti doniraju organi i tako neposredno spasu životi nekolicini potpuno nepoznatih ljudi jedna od najplemenitijih ljudskih odluka koja se može doneti. Kadaveričnom transplantacijom se, osim toga, sprečava ilegalna trgovina organima, pa je ova vrsta transplantacije etički najispravnija vrsta transplantacije bubrega.

Šta je to “moždana smrt”? “Moždana smrt” predstavlja kompletni i ireverzibilni prestanak svih moždanih funkcija, što neizostavno dovodi do smrti. Dijagnozu “moždane smrti” postavljaju lekari u jedinicama intezivne nege kod hospitalizovanih pacijenata na mehaničkoj ventilaciji.

Kriterijumi koji su neophodni za dijagnozu “moždane smrti” su: 1.Pacijent treba da bude u stanju kome, a uzrok kome mora biti jasno utvrđen (na primer, povreda glave, moždano krvarenje) na osnovu anamneze i kliničkih podataka, pregleda, laboratorijskih testova i radioloških procedura snimanja mozga i glave. Neki lekovi (sedativi, antikonvulzivi, mišićni relaksanti, antidepresivi,


Moždana smrt” je nepovratan prekid rada mozga i ne postoji nikakav način lečenja bilo lekovima, bilo hirurškim zahvatom. hipnotici, narkotici), kao i endokrini i metabolički uzroci, mogu dovesti do poremećaja svesti koji mogu imitirati stanje moždane smrti. Sva ova stanja se moraju pažljivo i definitivno isključiti pre nego što se potvrdi moždana smrt. Takođe, pre postavljanja dijagnoze moždane smrti, potrebno je korigovati nizak krvni pritisak, nisku telesnu temperaturu i nisku saturaciju kiseonikom, ukoliko postoji, kod pacijenta.

2. Perzistentna i duboka koma koja se održava i pored preduzete kompletne i intezivne nege i odgovarajućih terapijskih postupaka od strane obučenog i stručnog medicinskog tima.

3. Prestanak spontanog disanja i potreba za mehaničkom ventilacijom.

4. Disanje, krvni pritisak i cirkulacija se održavaju samo veštački, pomoću mehaničke ventilacije i drugih mera.

Koja je razlika između moždane smrti i svih ostalih stanja sa poremećajem svesti? Pacijent koji je u nesvesnom stanju, ali ne i u stanju moždane smrti, može, ali i ne mora, zahtevati mehaničku ventilaciju i ima šanse za veći ili manji oporavak posle odgovarajućeg lečenja. Nasuprot tome, kod pacijenta koji ima “moždanu smrt” postoji oštećenje mozga koje je toliko teško i nepovratno da se oporavak funkcije mozga ne očekuje i pored bilo kakvog vida medicinskog zbrinjavanja. U slučajevima kada postoji “moždana smrt”, sa isključenjem mehaničke ventilacije, disanje i rad srca prestaju. Važno je podvući da je pacijent u stanju moždane smrti mrtav i da prestanak mehaničke ventilacije nije uzrok smrti. Pacijenti u stanju moždane smrti ne mogu duže, ili neograničeno vreme, biti na mehaničkoj ventilaciji, a u takvim okolnostima i stanjima njihovo srce relativno brzo prestaje sa radom i pored kompletne mehaničke - instrumentalne i medikamentozne podrške.

Da li moguće donirati bubreg posle srčane smrti? Nije. Posle prestanka rada srca i disanja, nastupa smrt svih organa definitivno i ireverzibilno. Jedino je donacija rožnjače moguća i posle srčane smrti. Za razliku od te donacije, donacija bubrega nije moguća posle smrti. Kada srce prestane sa


U “moždanoj smrti” disanje i cirkulacija se održavaju posle smrti veštački, uz pomoć aparata. radom, dotok krvi u bubreg takođe prestaje, što dovodi do opsežnih i nepovratnih procesa odumiranja ćelija i tkiva, pa transplantacija takvog organa nije moguća.

Koji su najčešći razlozi “moždane smrti”? Najčešći razlozi su povrede glave (na pr. padovi, saobraćajne nesreće), moždana krvarenja, infarkti mozga i tumori.

Gde se, i na koji način, postavlja dijagnoza “moždane smrti”? Ko postavlja dijagnozu “moždane smrti”? Kada se kod pacijenta koji se nalazi u stanju doboke kome, na mehaničkoj ventilaciji i drugim merama za održavanje vitalnih funkcija, tokom odredjenog vremena ne pokažu znaci opšteg kliničkog i neurološkog poboljšanja, neophodno je razmotriti dijagnozu “moždane smrti”. Dijagnozu moždane smrti postavlja specijalno obučen tim lekara specijalista koji nisu uključeni u proces transplantacije bubrega. Ovaj tim uključuje ordinirajućeg lekara, obično anesteziologa, neurologa ili neurohirurga. Ovi specijalisti, posle nezavisnih pregleda pacijenta, a na osnovu unapred definisanih i opšte prihvaćenih kriterijuma, zajednički proglašavaju stanje “moždane smrti”. Prethodno je detaljnim kliničkim pregledom, odgovarajućim laboratorijskim testovima, kao i specijalnim testovima moždane aktivnosti i funkcije sa potpunom sigurnošću isključena mogućnost korigovanja moždanog oštećenja i oporavka funkcije mozga. U slučajevima kada je ovaj oporavak definitivno i potpuno nemoguć, proglašava se “moždana smrt”.

Koje su kontraindikacije za donaciju bubrega kod pacijenta kod koga je dijagnostikovana “moždana smrt”? Donacija bubrega od osobe koja ima moždanu smrt nije prihvatljiva u sledećim stanjima:

1. Kada pacijent ima aktivnu infekciju. 2. Kada pacijent ima infekciju sa HIV-om, C ili B virusom hepatitisa. 3. Ako je pacijent imao dugotrajnu i loše regulisanu hipertenziju, šećernu bolest, oboljenje bubrega ili bubrežnu insuficijenciju. 4. Kada pacijent ima aktivni karcinom, sa izuzetkom tumora mozga.


S obzirom na to da je u pitanju donacija oba bubrega, jedan kadaverični donor spašava živote dva pacijenta sa terminalnom bubrežnom insuficijencijom. Koji organi mogu biti donirani od strane kadaverskog donora ? Kadaverski donor može donirati dva bubrega i, na taj način, spasiti dva života. Osim toga, mogu se donirati rožnjača, srce, pluća, jetra, koža, pankreas i drugi organi.

Ko sačinjava tim koji učestvuje u kadaveričnoj transplantaciji bubrega? Za obavljanje kadaverične transplantacije neophodan je veoma organizovan timski rad, koji uključuje:

Najbliže rođake moždano mrtve osobe, koji se uvek moraju pitati za pristanak za donorstvo i eksplantaciju organa. Ordinirajućeg lekara koji neposredno leči pacijenta - potencijalnog donora. Koordinatora za transplantaciju organa, koji organizuje postupke za utvrđivanje moždane smrti, procenjuje stanje potencijalnog donora i podobnost za donaciju i učestvuje u razgovoru sa porodicom moždano mrtve osobe. Neurologa koji dijagnostikuje moždanu smrt. Nefrologa, urologa, vaskularnog hirurga i/ili transplantacionog hirurga, kao i velikog broja lekara drugih specijalnosti i medicinskih tehničara koji, svi zajedno, sačinjavaju tim za transplantaciju bubrega. Kako se izvodi kadaverična transplantacija bubrega? Neophodne preduslovi za kadaveričnu transplantaciju su:

dijagnoza moždane smrti kod potencijalnog donora koja je obavljena prema propisanoj proceduri; morfološki i funkcionalno očuvani bubrezi potencijalnog donora, koji istovremeno ne sme da ima bolesti ili stanja koja predstavljaju kontraindikaciju za donorstvo organa; dozvola za donaciju organa koja je dobijena od strane porodice ili osobe koja je ovlašćena za to; potencijalni donor ostaje na mehaničkoj ventilaciji i ostalim merama za održavanje funkcija organa sve do trenutka eksplantacije bubrega.


Posle transplantacije bubrega, pacijent može voditi normalan i aktivan način života. Posle eksplantacije, bubrezi se pažljivo ispiraju od ostataka krvi i stavljaju u specijalnu tečnost za očuvanje organa u kojoj, na temperaturi od +4 oC, ostaju do transplantacije. Sastav ove tečnosti je specijalno napravljen tako da se što manje ošteti vitalnost ćelija i tkiva bubrega. Najadekvatniji recipijenti bubrega se biraju od pacijenata koji se nalaze na redovnom programu dijaliza, koji su prethodno obrađeni za transplantaciju, koji u trenutku evaluacije za transplantaciju nemaju akutna ili aktivna komorbidna stanja, a koji se nalaze na nacionalnoj listi čekanja za transplantaciju bubrega. Selekcija recipijenta kadaverskog bubrega se vrši prema standardnim i opšte prihvaćenim nacionalnim protokolima koji se zasnivaju na optimalnoj podudarnosti recipijenta sa kadaverskim bubregom u krvnim grupama, tkivnoj podudarnosti i neposredno negativnoj ukrštenoj reakciji (koja je obavezna), kao i drugim faktorima koji mogu biti važni u određenim okolnostima (pol i starost donora i recipijenta, vreme provedeno na dijalizi, evenutualni problem vaskularnog pristupa i dijagnoze recipijenta itd). Rezultati transplantacije su bolji kada se kadaverski bubrezi transplantiraju recipijentu što ranije. U najvećem broju slučajeva, transplantacija bi trebalo da se obavi tokom 24 sata od eksplantacije. Posle ovog vremena viabilnost tkiva bubrega (a samim tim i neposredna i kasnija funkcija transplantiranog bubrega) opada, pa adekvatna funkcija grafta ne može da bude zagarantovana. Sama hirurška procedura transplantacije bubrega od kadaverskog donora se ne razlikuje od procedure transplantacije od živog donora bubrega. S obzirom na izvesno vreme, kraće ili duže, koje eksplantirani bubreg provodi u hladnoj prezervišućoj tečnosti bez kiseonika i dotoka krvi, nije neuobičajeno da se funkcija ovakvih bubrega ne uspostavi trenutno i da je nekada potrebno obaviti i par dijaliza dok se ne uspostavi funkcija grafta. Da li porodica kadaverskog donora dobija neku novčanu naknadu? Ne dobija. Davanje šanse za novi život je čin neprocenjive vrednosti. Porodica kadaverskog donora ne treba da očekuje bilo kakvu nadoknadu za donirani bubreg, niti, pak, recipijent bubrega treba da plati bilo šta, bilo kome. Osećaj ispunjenosti i spokoja zbog ovog vrhunskog čina humanosti, kakav je čin doniranja organa, treba da bude dovoljna kompenzacija porodici kadaverskog donora. Kod transplantacije od živog donora, donor i recipijent se operišu istovremeno. Transplantacija bubrega je velika operacija koja traje između tri i pet sati i izvodi se u opštoj anesteziji. Od donora se najčešće uzima levi bubreg, bilo putem otvorene ili laparoskopske nefrektomije. Posle uklanjanja, donorski bubreg se dobro ispira specijalnim hladnim rastvorom, a potom se pažljivo implantira u desni ilijačni prostor recipijenta. U najvećem procentu slučajeva nativni bubrezi recpijenta se ne uklanjaju. Kada se radi o transplantaciji od živog donora, transplantirani bubreg najčešće počinje da funkcioniše odmah po implantaciji. Kada se radi o kadaverskoj transplantaciji, transplantirani bubreg nekada ne funkcioniše zadovoljavajuće i po nekoliko dana, ili čak i nedelja. Pacijentu sa takvom, odloženom, funkcijom grafta, mogu biti potrebne dijalize dok funkcija transplantiranog bubrega ne postane adekvatna.Kod transplantacije od živog donora, donor i recipijent se operišu istovremeno. Transplantacija bubrega je velika operacija koja traje između tri i pet sati i izvodi se u opštoj anesteziji. Od donora se najčešće uzima levi bubreg, bilo putem otvorene ili laparoskopske nefrektomije. Posle uklanjanja, donorski bubreg se dobro ispira specijalnim hladnim rastvorom, a potom se pažljivo implantira u desni ilijačni prostor recipijenta. U najvećem procentu slučajeva nativni bubrezi recpijenta se ne uklanjaju. Kada se radi o transplantaciji od živog donora, transplantirani bubreg najčešće počinje da funkcioniše odmah po implantaciji. Kada se radi o kadaverskoj transplantaciji, transplantirani bubreg nekada ne funkcioniše zadovoljavajuće i po nekoliko dana, ili čak i nedelja. Pacijentu sa takvom, odloženom, funkcijom grafta, mogu biti potrebne dijalize dok funkcija transplantiranog bubrega ne postane adekvatna.


Doniranje organa je duhovni čin. Šta može biti uzvišenije i svetije od spašavanja života?

Manastir Visoki Dečani[уреди | уреди извор]

Manastir Visoki Dečani ispod planine Prokletije kod Peći, osnovao je Stefan Uroš III Nemanjić Dečanski (rođen oko 1276.g.–umro u Zvečanu 11. novembra 1331. g.) koji je bio kralj Srbije, iz porodice Nemanjića, sin kralja Milutina (1282–1321), a otac Dušana Silnog (oko 1308-20. decembar 1355).

Манстирска болница[уреди | уреди извор]

Smatra se da je sedmogodišnji boravak stefana Uroša III u zatočeništvu u Pantokratorovom manastiru u Carigradu (Vizantija, danas Turska) uticao da otvori bolnicu u Visokim Dečanima. Boraveći u Pantokratorovom manastiru Stefan Uroš III je upoznao uređenje bolnice i po uzoru na njih osnovao bolnicu u Visokim Dečanima (1).

Bolnica je imala je ista ona odeljenja koja je imala bolnica u Pantokratorovom manastiru u Carigradu: -odeljenje za lečenje onih bolesnika "....koji su imali izjedeno lice od uzavrele krvi, pošto je mesto otpalo i pošto su se prsti otrgnuli od samih okolnih kostiju i razdelili od članovnog sastava.... " -odeljenje za bolesnike koji su stradali od rana i povreda; - -odeljenje za one koji nisu mogli slobodno disati radi ljutine koja dolazi iznutra ".... tj. odeljenje za bolesnike koji boluju od utrobe ili bilo kakvih akutnih oboljenja...." tj. internističko odeljenje; - -odeljenje za lečenje onih koji su se "....savim savili i nisu mogli ništa raditi... " tj. odeljenje za lečenje onih koji boluju od teških bolesti i nisu mogli nikako da se kreću; - odeljenje za ".....bolne od sveštene bolesti ..." tj. odeljenje za lečenje epileptičara. Bolnica u Visokim Dečanima nije imala ginekološko odeljenje, koje je imala bolnica u Pantokratorovom manastiru (Carigrad). Nezna se datum prestanka rada bolnice u manastiru Visokim Dečanima. Ruševine ove bolnice se nalaze van zidina manastira, tako da je mesto bolnice je ostalo neistraženo i prekriveno naslagama prošlosti. ________________________ Primarno lečenje zasniva se na primeni blokada renin-angiotenzin-aldosteron sistema, koja uključuje primenu:

ACE inhibitora,
Blokatora angiotenzinskih receptora,
Spironolaktona i aldosteronskih antagonista kod bolesnika sa nivoom kreatinina <2.5 mg/dL i kalijumom <5.0 mmol/L

Beta blokatore treba primeniti, ako nisu nisu kontraindikovani, kod svih pacijenata sa EF<40%, uz postepeno povećavaje doze. Potrebno je da pacijenti budu prethodno klinički stabilni (klasa preporuka I, nivo dokaza A).

Furosemid i tiazidni diuretici su indikovani kod bolesnika sa simptomima i znacima kongestije.

Amjodaron je lek izbora u lečenju simptomatskih supraventrikularnih i ventrikularnih aritmija u ishemičnim kardiomiopatijama., uz prethodno korigovanje moguće precipitirajuće uzroke aritmija i primeniti optimalne doze beta blokera, ACE inhibitora blokatora angiotenzinskih receptora i antagonista aldosterona (klasa preporuka I, nivo dokaza A).

Oralna antikoagulantna terapija je indikovana kod pacijenata sa atrijalnom fibrilacijom, ili flaterom, ili dokumentovanim trombom u levoj komori.

Kod pacijenata sa simptomatskom ishemičnom kardiomiopatijom statini smanjuju broj hospitalizacija.

Primarna prevencija

Kardioverter defibrilatori (ICD) u primarnoj prevenciji su indikovani za smanjenje smrtnosti kod bolesnika sa smanjenom funkcijom leve komore zbog prethodnog infarkta miokarda (najmanje 40 dana), EF<35%, NYHA klasa II ili III, na optimalnoj medikamentnoj terapiji i čije je očekivano preživljavanje >1 godinu dana.

Sekundarna prevencija

U sekundarnoj prevenciji k ardioverter defibrilatori (ICD) je indikovan kod pacijenata koji su preživeli ventrikularnu fibrilaciju i sa dokumentovanom hemodinamski nestabilnom ventikularnom tahikardijom, sa sinkopom i bez nje.

Hirurška revaskularizacija miokarda[уреди | уреди извор]

Retrospektivne studije ili registri ukazuju da hirurška revaskularizacija miokarda produžava preživljavanje kod pacijenata sa ishemijskom kardiomiopatijom.(3)

Odluku o primeni hirurške intervencije ili prekutane koronarne intervencije treba doneti na osnovu:sprovedene evaluacije komorbiditeta,proceduralnog rizika, koronarne anatomije, postojanja živog miokarda u regionu revaskularizacije, funkcije leve komore i prisustva značajne valvularne bolesti.3

Implantacija matičnih ćelija[уреди | уреди извор]

Mogućnost regeneracije miokarda implantacijom matičnih ćelija, koje očekivano treba da dovedu do popravljanja funkcije leve komore, novija je mogućnost za pacijente i za lekare.

Ova vrsta terapije koja je trenutno u fazi kliničkog ispitivanja, kako bi što pre postala deo rutinske kliničke terapije. Prvi konjički puk „Obilić“ u Aprilskom ratu

Prvi konjički puk „Obilić“ u Aprilskom ratu, bio je jedan od primera hrabrosti i požrtvovanja u borbama protiv daleko jačeg i opremljenijeg okupatora Srbije. U kratkotrajnim ratnim dejstvima od 6. -13. aprila 1941. godine, puk je delovao u okolini Niša pod komandom slovenca pukovnika Miroslava Nežmaha.

Uslovi koji su prethodili aktivnostima puka[уреди | уреди извор]

Neutralna Kraljevina Jugoslavija našla se početkom 1941. u složenom političkom položaju. Nemačka je do tada okupirala celu zapadnu i srednju Evropu i spremala se da preko Rumunije i Bugarske napadne Grčku i tako učvrsti svoje položaje na Mediteranu i obezbedi direktnu liniju snabdevanja za Romelovu armiju na severnoafričkom frontu. Pristupanjem Bugarske silama Osovine početkom marta 1941. Kraljevina Jugoslavija se našla u potpunom okruženju.

U nastojanjima da sačuva neutralnost i izbegne rat jugoslovenska Vlada vodila je pregovore sa nemačkim Rajhom i 25. marta potpisan je u Beču protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Dva dana kasnije, 27. marta, grupa oficira je izvela državni udar, smenila Vladu, proglasila punoletstvo kralja Petra Drugog i predala mu vlast. 

Sva nastojanja nove jugoslovenske vlade na čelu sa generalom Dušanom Simovićem da pregovorima spreče neprijateljstva sa nemačkim Rajhom bila su uzaludna. Hitler, se žurilo da što pre okupira Grčku i protera britanske snage koje su se tamo nalazile, i zato je morao da pokori Jugoslaviju.

Nakon događaja od 27. marta, vlada je naredila strogu pripravnost za sve jedinice, uključujući i one u Niškom vojnom garnizonu. Naređenje za mobilizacijau izdato je 2. aprila 1941. godine u 00.00 časova, a mobilizacija je četiri dana. Od 3. do 5. aprila 1941. godine, komandiri niških jedinica nakon što su primili iz pukovskog magacina na Crvenom krstu u Nišu ratnu opremu za svoje jedinice, istu su dislocirali na po ratnom planu srpske vojske određena mobilizacijska mesta u okolini Niša (selo Hum i Donji Komren).

Sasatav i mobilizacija puka

Prvi konjički puk „Obilić“, sa sedištem u Požarevcu, pred početak Aprilskog rata bio je dislociran u konjičku kasarnu u Nišu. U svom formacijskom sastavu imo je dva streljačka eskadrona, mitraljeski, streljački i tehnički eskadron i trupnu komoru, sa svojim štabom i drugim jedinicama. Ukupna snaga puka na dan 27. marta 1941. godine iznosila je oko 1.000 starešina i vojnika. U cilju veće vojne bezbednosti Kraljevine Jugoslavije, posle ulaska nemačkih armija na bugarsku teritoriju, puk je aktivirao i dva streljačka eskadrona i jedan mitraljeski vod.

Ratni sastav Prvog konjičkog puka „Obilić“ na dati znak mobilizacije, jedinice je popunjavao je vojnim obveznicima, konjima i kolima iz Požarevačkog ratnog okruga, s obziromna na to da je on bio u sastavu Druge konjičke divizije, sa sedištem u Požarevcu.

Aktivnosti puka po napuštanja Niša[уреди | уреди извор]

Po obavljenoj mobilizaciji komandant puka primio je u štabu Pete armijske oblasti zapovest za marš po kome je trebalo da, da 6. aprila, u ponoć, napusti Niš, i zauzme položaj na pravcu Beograd-Niš.

Puk je u zoru 6. aprila stigao u selo Draževac kod Aleksinca, gde ga je sačekala vest da su Nemci bombardovali Beograd i da je tim aktivnostima okupatora praktično otpočelo ratno stanje. Iznad Niša i okoline, 6.aprila, kružili su neprijateljski izviđački avioni koji su prvo vršili aerofotosnimanja terena ali nisu borbeno dejstvovali.

Tokom noći 6/7. april, puk je usiljenim maršom krenu u pravcu Ražnja, gde je novim položajima ostao do 8. aprila 1941. godine. Nakon što je 8. aprila bombardovan Niš, u popodnevnim časovima komandant puk je telefonski iz štaba Pete armijske oblasti dobio naređenje da puk izvrši pokret ka prevoju Ploča, dvadesetak kilometara istočno od Niša u pravcu Pirota, odakle se očekivala iz Bugarske nemačka 12. armija.

Krenuvši iz okoline Aleksinca ka Nišu, puk je preko Niške Banje stigao na prevoj Ploča. Na prolasku kroz Nišku Banju pukovnik Nežmah je u štabu Armije dobio naređenje da se sa pukom stavi na raspolaganje komandantu Topličke divizije, i bude u sastavu jedinica koje obezbeđenju pravca Pirot – Bela Palanka – Niš.

Maršujući ka prevoju Ploača, iz pravca Pirota ka puku se kretala nepregledna kolona pešaka, automobila, vojnika i civila koji su bežali prema Nišu, a na starom putu za Ploču puk je zatekao napuštenu artiljerijske položaje opremu i topove, bez posluge, jer je nastala dezorganizacija vojske u kojoj niko niko nije znao dokle su Nemci stigli.

Pukovnik Nežmah je nakon što je na Ploči kratko upoznat sa situacijm na frontu: „Nemci su iz pravca Caribroda (danas Dimitrovgrad) probili front Pete armije”, dobio je naređenje da zauzme novi položaja, na sasvim suprotnoj strani Niša – na Mramorskom brdu iznad mosta na Južnoj Moravi na putu Niš-Prokuplje. Novi položaj puk je zaposeo u pet časova izjutra, kada su Nemci već počeli da ulaze u Niš.

Prva borberna dejstva[уреди | уреди извор]

I tako nakon višedenvnog premeštanja puka, sa jednog na drugi položaj, oko 11 časova 9. aprila 1941. ispred borbenog poreta puka na Mramorskom brdu pojavili su se se iz pravca Niša prvi nemački motociklisti – izviđači i tenkovi, i primorali puk da stupi u borbu. Drveni most preko Jućne Morave odmah je dignut u vazduh. Otvorena je vatra iz topova i mitraljeza na Nemce, koji su za trenutak napustili vozla i zauzeli položaj na sredini puta Niš-Prokuplje. Jedan nemački tenk sa pratećom pešadijom otvorio je jaku vatru na položaj puka. Tada je došlo do prvih ranjavanja pripadnika puka i uništavanja opreme.

Pukovnik Nežmah imao je zadatak da sa pukom drži zauzeti položaj na Mramorskom brdu do daljeg naređenja. Intezitet borbe je sve više rastao, a borba se vodila po oblačnom i maglovitom prolečnom vremenu sve do mraka. Tog dana puk je imao 3 mrtva i oko 15 ranjenih.

Moral među vojnicima na Mramorskom bojištu, bio je takav da je blizu 80% pripadnika bilo spremno za dalju borbu, a 20% ne (uglavnom se radilo o manjinama – Nemcima i Mađarima). Ipak, u Konjičkom puku, veći broj boraca nemačke narodnosti, ostao je veran vojničkoj zakletvi do poslednjeg dana postojanja puka.

Oko 21 čas, 9. aprila komandant puka primio je naređenje da zauzme pravac Prokuplje-Blace. Odred je izvršio marš i 10. aprila stigao do Blaca, gde su mu se pridružili četnici Koste Pećanca, koji su bili spremni da učestvuju u borbi protiv nemačkih tenkova. Tog dana nije bilo borbi.

Nemci su 12. aprila izvršili poslednja pregrupisavanje snaga i potom krenuli u žestok napad sa svim raspoloživim oklopnim jedinicama i pratećom pešadijom. Nemci su izvršili tenkovski proboj na pravcima: Prokuplje-Blace i Kuršumlija-Blace. Ovim dejstvom, kao i probojem na drugim delovima bojišta, slomljen je front u širem reonu Toplice. Zarobljeni su komandant Blačkog odreda, komandant artiljerije i komandant 2. velosipedskog bataljona, potpukovnik Julijus Reš.

Oko 10 časova 12. aprila, kada je nastalo povlačenje na čitavom frontu. Gubici Prvog konjičkog puka bili su oko 50 mrtvih, i veći broj ranjenih vojnika. Delovi jedinica konjičkih, artiljerijskih i velosipedskih koje su uspele da se borbenim desjstvima povuku kroz Jankovu Klisuru, stigle su 12. aprila u Kruševac. Uskoro su pristigle i jedinice vojne komore.

Dolaskom u rajon Kruševca 1.konjički puk je sa ostalim jedinicama ušao u sastav Razbojinskog odreda.

Trinaestog aprila nije bilo borbi, osim puškaranja i izviđanja. Sutradan, naređeno je utvrđivanje položaja. Da bi oko 13 časova izvidnice primetile jake nemačke pokrete motorizovanih kolona iz pravca Kruševca prema Razbojni. Puk je prvo dozvolio prednjim neprijateljskim delovima, da se približe položajima na oko jedan kilometar, a potom na iste je otvorena vatra iz protivtenkovskih topova, pešadijskih topova i teških mitraljeza. Nemci su na kratko bili zaustavljeni i naterani da napuste vozila. Borba se vodila dva sata kada su se i ostali nemački delovi jedinica morali povući prema Kruševcu.

U 17 časova komandant odreda naredio je povlačenje jedinica sa položaja i obrazovanje kolone na putu Brus – Razbojna. U 18 časova odred je krenuo pravcem Brus-Kopaonik-Jošanička Banja. Stigao je u Brus oko 23 časa. Tu je dat odmor radi prijema i podele hrane a zatim je nastavljen marš ka Jošaničkoj Banji. Sutradan je naređen pokret za Kraljevo.

U Jošaničkoj Banji pukovnik Nežmah održao svoj poslednji govor. Poručio je vojnicima da idu svojim kućama, jer je puk u obavezi da se preda. U 15 časova izvršeno je raspuštanje boraca i starešina Razbojnskog odreda. Nežmah se sa još nekim vojnicima kamionima uputio u pravcu Kraljeva, ali je na tom putu zarobljen od Nemaca i oteran u kraljevački logor a kasnije u zarobljeništvo.


Ранг Земља Смртност
на 1.000 становника
1  Лесото 14.9
2  Бугарска 14.5
3  Литванија 14.5
4  Украјина 14.4
5  Литванија 14.4
6  Србија 14,3
7  Гвинеја Бисао 14.1
8  Чад 14.0
9  Авганистан 13.7
10  Русија 13.6

Opšta stopa smrtnosti u Srbiji iznosila je 2014. godine 14,2‰. U poređenju sa bivšim jugoslovenskim republikama, opšta stopa je najviša u Srbiji, a slede Hrvatska (12,0‰), Crna Gora (9,7‰), Makedonija (9,5c), Slovenija (9,2‰) i Bosna i Hercegovina (9,1‰). Od zemalja u neposrednom okruženju u najpovoljnijem položaju po visini opšte stope mortaliteta je Albanija (7,1‰), a u najlošijem Bugarska (15,1‰). Prema podacima za 2014. godinu Bugarska ima najvišu stopu smrtnosti u Evropi, a slede Ukrajina (14,6‰) i Letonija (14,3‰).

Razlog relativno velikog broja smrtnih slučajeva u Srbiji je, pre svega, nepovoljna starosna struktura, odnosno intenzivno starenje populacije u proteklim decenijama. Prema popisnim podacima iz 2011. godine, prosečna starost stanovništva Srbije iznosila je 42,2 godine, a indeks starenja 1,25

U uslovima niske smrtnosti i povoljnih mortalitetnih uslova u Srbiji opisani tok smrtnosti je isti, ali su nivoi smrtnosti na početku života (kod odojčadi) i kod dece niži, što označavajući upravo nisku smrtnost u početnim godinama života.

Svi oboleli od retkih bolesti susreću se sa sličnim poteškoćama u svojoj potrazi za dijagnozom, pouzdanim informacijama i usmeravanju ka kvalifikovanim profesionalcima. Specifični problemi se podjednako javljaju kada je u pitanju pristup kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, sveukupnoj socijalnoj i medicinskoj podršci, efikasnoj povezanosti između bolnica i opšte prakse, kao i kada je reč o profesionalnoj i socijalnoj integraciji i nezavisnosti obolelih. Oboleli od retkih bolesti su takođe psihološki, socijalno, ekonomski i kulturološki više osetljivi.

Ove poteškoće mogu da se prevaziđu pomoću odgovarajućih regulativa. Zbog nedostatka odgovarajućeg naučnog i medicinskog znanja, mnogi pacijenti nisu dijagnostikovani i njihova bolest ostaje neprepoznata. Upravo oni imaju najviše problema u dobijanju odgovarajuće pomoći. Za sve retke bolesti, nauka može da pruži neke odgovore. Hiljade retkih bolesti danas mogu da se dijagnostikuju zahvaljujućim biološkim testovima. Znanje o prirodi ovih bolesti popravljeno je zahvaljujući pravljenju registara za neke od njih. Istraživači se sve više udružuju u mreže kako bi razmenjivali rezultate svojih istraživanja i efikasnije napredovali. Zahvaljujući evropskim i nacionalnim regulativama u oblasti retkih bolesti mnogih zemalja, sve više se otvaraju nove perspektive.



Prisilno šišanje žena kao kazna zbog saradnje sa okupatorom ili stupanja sa njim u intimne odnose koje je postojalo u Srbiji i tokom Prvog svetskog rata, nastavqeno je i u Drugom svetskom ratu.63 Kažnjavanje žena šišanjem primenjivao je ravnogorski pokret u Srbiji još na početku okupacije u slučajevima žena i devojaka koje su imale bilo kakve veze sa okupatorskim vojnicima. Najveći broj prisilnih šišanja žena u okupiranoj Srbiji izvršen je tokom 1943. i 1944. godine, odnosno približavanjem kraja okupacije.

F10-F19 Duševni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih supstanci (PAS) prema MKB-10, sadrži širok spektar poremećaja koji se razlikuju po kliničkoj slici i težini, a svi se mogu pripisati upotrebi jedne ili više psihoaktivnih supstanci, koje mogu biti ili ne biti medicinski propisane.

Označavanje[уреди | уреди извор]

Trocifrena cifra preme MKB-10 označava upotrebljenu supstancu, a četvorocifrena šifra označava kliničko stanje. Šifre treba koristiti, za svaku pojadinačnu supstancu, pri čemu se naglašava da sve četvorocifrene šifre nisu primenljive za sve supstance.

Seksualno ponašanje određuju: materijalni položaj domaćinstva, urednost žene, odmor, zastupljenost faktora rizika, vrednovanje zdravlja, stav o ličnoj odgovornosti i poverenje u lekara. Prediktori kontracepcije su: zadovoljstvo životom, veći zdravstveni problem i vrednovanje zdravlja. Broj abortusa određuju: životna zrelost žene, odmor, zastupljenost faktora rizika, stil života, vrednovanje zdravlja i ispoljavanje tog stava, te kontinuitet i blagovremenost zdravstvene zaštite. Prediktori dobre zaštite reproduktivnog zdravlja su: kulturni nivo okruženja, materijalni položaj domaćinstva, zadovoljstvo životom, urednost i odmor, zastupljenost faktora rizika, vrednovanje zdravlja, stav o ličnoj odgovornosti i poverenje u lekara. Pristup i kontrolu HIV određuju: zadovoljstvo životom, fizička aktivnost, veći zdravstveni problemi i sadržaj primarne zaštite. Postpartalnu zaštitu određuju: kulturni nivo okruženja, razlozi nezadovoljstva životom, zastupljenost faktora rizika i blagovremenost zaštite. Prediktori dužine reproduktivnog perioda su: dostupnost zdravstvene zaštite u zajednici i urednost žene.

Vrednosti glikohemoglobina se izražavaju kao udeo pojedinih frakcija u odnosu na ukupni Hb. Prema međunarodnom mernom sistemu (SI) one treba da budu izražene udelom frakcije do jedinice, ali kod većine komercijalnih testova one su izražene u procentima.

Referentne vrednosti zavise od metode i frakcije koja se meri (HbA1c ili HbA1), a neki dogovoreni konsenzus bi bio: za HbA1 5 8%, a za HbA1c 3 6%.

Kako ne postoji specifičan opseg za dobru kontrolu i rezultate pacijenata bi trebalo interpretirati po individualnoj osnovi.

  • Ставка набројивог списка

Humani hemoglobin (Hb) se normalno sastoji iz HbA (a2b2), HbA2 (a2d2) i HbF (a2g2). Sinteza ovih hemoglobina je genetski kontrolisana; a, b, g i d lanci su kodirani različitim genima. Deo HbA koji podleže glikozilaciji označen je kao HbA1. Hromatografskom analizom razdvojene su frakcije HbA1 i to: HbA1a, HbA1b i HbA1c. To su glikozilirani Hb ili glukozilirani -{Hb}, a najčešće se zovu glikohemoglobini. Nazivaju se i „brzim” hemoglobinima zato što migriraju brže u električnom polju nego HbA0. HbA1c čini 75—80% od ukupnog glikoziliranog hemoglobina. HbA1a se razdvaja u dve subfrakcije: HbA1a1 i HbA1a2.

Glikozilirani hemoglobin A1c može se izražavati u % ili mmol/mol.

Svetska Zdravstvena Organizacija preporučuje za kontrolu glikemije slede}e vrednosti za HbA1c:

  • < 6,5% - dobro kontrolisan,
  • 6,5 (7,5%) - granične vrednosti i
  • > 7,5% - loše kontrolisan nivo glikemije.

Preporuke za kliničku praksu[уреди | уреди извор]

Periodičnoodređivanje glikoziliranog hemoglobina A1c preporučuje se za:

  • praćenje regulisanosti dijabetesa. Uz to,
  • za postavljanje dijagnoze dijabetesa.

Ciljna vrednost za prevencijumikrovaskularnih komplikacija je < 7%, a dijagnostički kriterijum za dijabetes iznosi ≥ 6,5%.

Vrsta hemoglobina Globin Udeo u ukupnom Hb
Adultni hemoglobin A (HbA) α2 β2 90—97%
Adultni hemoglobin A2 (HbA2) α2 δ2 2—5%
Fetalni hemoglobin (HbF) α2 γ2 2%
Ukupni glikozilirani hemoglobin (HbA1+A0) α2 β2 + šećer 3—9%
Vrsta glikoziliranog hemoglobina Globin Udeo u ukupnom Hb
Glikozilirani hemoglobin A0 (HbA0) α2 β2-lizin ili α-lanac + šećer 1%
Glikozilirani hemoglobinA1 (HbA1 = HbA1a + HbA1b + HbA1c) α2 β2-valin + šećer 5—8%
Glikozilirani hemoglobin A1a (HbA1a) α2 β2-valin + fruktoza-1,6-difosfat ili
α2 β2-valin + glukoza-6-fosfat
Glikozilirani hemoglobin A1b (HbA1b) α2 β2-valin + piruvična kiselina
Glikozilirani hemoglobin A1c (HbA1c) α2 β2-valin + glukoza 4 – 6% (80% HbA1)
Pre-HbA1c (nestabilna Šifova baza, aldimin) labilni intermedijer HbA1c 5—8%

Humani hemoglobin (Hb) nije hemijski homogen. U eritrocitima zdrave odrasle osobe postoje tri različita tipa hemoglobina:

  • fetalni Hb (HbF) i
  • dva hemoglobina koja pripadaju odraslima (HbA, koji je dominantan i HbA2),

Jedan par α-lanaca je isti za sve tri frakcije Hb, dok je drugi par deo globina različit za prethodni Hb: γ, β i δ lanac. Tokom 1950-ih, HbA1 izolovan je iz HbA a primenom hromatografske analize izdvojene su i ostale tri frakcije HbA1a, HbA1b i HbA1c [1].

Glikacija je neenzimatski dodatak šećera rezistentan na amino grupe proteina. Glikovani hemoglobini se razlikuju jedan od drugog u zavisnosti od vrste dodanih ugljenih hidrata i mesta glikacije. Mesto glikacije je obično N-terminalni deo lanca β-globina, ali se glikacija može desiti i na drugim delovima β-lanca ili na α-lancu [2, 3]

____________________________ Osnivač psihodrame je dr Jakob Levi Moreno. U ovom psihoterapijskom modalitetu posebno se naglašavaju spontanost, kreativnost i autentični susret između ljudi. Smatrao je da je spontanost ključni faktor koji dozvoljava osobi da prihvati sebe i kreira nove veštine, pa i čitavo novo socijalno okruženje. Ona je osnažena da osmišljava kreativna rešenja u novim i teškim životnim situacijama.


Ukratko rečeno, psihodrama je metod psihoterapije u kome se klijenti podstiču da nastave i upotpune svoje postupke kroz dramatizaciju i igranje uloga. Mogu se odigravati najrazličitije scene- od aktuelno problematičnih, onih koje su se desile nekada davno, nedovršene ili one koje bismo voleli da su se dogodile, fantazije, pripreme za buduće rizične situacije... One često ne predstavljaju konkretne događaje, već mogu biti i ekranizacija naših unutranjih mentalnih procesa. Pošto se najčešće odvija u grupi, druge uloge mogu igrati drugi ili neživi objekti, a klijent se podstiče da istraži situaciju iz ugla različitih uloga. Važan deo ovog procesa jesu analize koje se odvijaju unutar grupe, nakon same dramatizacije.


Psihodrama je izuzetno dinamična, angažuje čitavu osobu, bez obzira da li ona postavlja svoju scenu ili učestvuje u sceni nekog drugog. Utisci koji se događaju tokom same dramatizacije u vezi sa konkretnom scenu su praćeni dubokim uvidima i novim utiscima koji nastaju nakon analize drame koja se odigrala. Ovde često možete čuti poruku "Ne pričaj o tome, pokaži nam to". Može da bude sjajna za osobe kojima prijaju grupne terapije pune dinamike, pune kako verbalnih tako i neverbalnih ispoljavanja, kao i za one kojima odgovara dramski izraz.


Važno je, međutim, istaći da nisu potrebne nikakve dramske i glumačke sposobnosti, niti se one mogu usavršiti njome. Ovo je metoda kojom istražujemo svoje uloge i odnose sa drugima, kao i one unutar nas. Isključivo je vezana za psihoterapijski proces te su joj i ciljevi u skladu sa njim.


Pišući o svojim osećajima i o događajima iz prošlosti koji su imali snažno emotivno značenje, neka osoba usklađuje um i emocije. Misli se mogu izmenjivati jako brzo i često imaju "neku svoju volju", pa se i nezna šta nam sve tokom dana prolazi kroz glavu. Isto tako i reči koje izgovaramo mogu teći prilično brzo. Međutim, pisanje je značajno sporiji proces. Tokom pisanja dolazi do spontanog odabira važnih misli koje želimo zapisati. Ispisana rečenice su smislene, nižu se jedna za drugom i prate određenu nit vodilju. Sam taj proces u čovekov unutrašnji svet unosi jedan novi, smisleni redosled.

Neurološki mehanizmi koji učestvuju u procesuiranju estetskog doživljaja[уреди | уреди извор]

Uzima se da estetski doživljaj nastaje pri proceni nekog objekta. U tom smislu mnogi istraživači polaze od Kantovog shvatanja estetike9 prema kome se ‘lepim’ smatra ono što se posmatra lišeno interesa, odnosno želje da taj objekt steknemo, kontrolišemo ili njim upravljamo. Kako bi se objasnio neurobiološki mehanizam takvog mentalnog stanja ‘lišenosti interesa’ postavljena je hipoteza da bi doživljaj moglo biti posledica aktivnosti sistema‘sviđanja’ (sklonosti prema nečemu) bez aktivnosti sistema ‘želje’ (za nečim) uz odgovarajući doživljaj prijatnih ‘estetskih’ emocija.

Same estetske emocije, poput zadovoljstva ili gađenja izazvane su doživljajem objekta za razliku od emocija izazvanih ishodom (sreća, razočaranje). Nadalje, istraživanja na glodarima pokazala su da postoji razlika u neurotransmiterskoj aktivnosti tih dvaju sistema– sistema ‘sviđanja’ koji je stimulisna opijatnim i kanabinoidnim, i sistem ‘želje’ dopaminskim.1

U stvarnosti, naš doživljaj umetnosti zasniva se na dinamičnoj interakciji procesa koji aktiviraju drukčije delove mozga u drukčijim vremenskim okvirima, a vežu se uz perceptivne, kognitivne (pamćenje, pažnja, donošenje odluka) i afektivne sposobnosti.4,5

Uticaj neurodegenerativnih bolesti i moždanog udara na kreativnost, odnosno doživljaj umetnosti[уреди | уреди извор]

Na koji način neurodegenerativne bolesti poput Alchajmerova i frontotemporalne demencije i moždani infarkt u određenoj regiji mozga, posebno desnoj hemisferi utiču na stvaranje, odnosno doživljaj umjetnosti, prikazano je u nekim istraživanjima Međutim, zbog premalog broja istraživanja, ne možemo se pouzdati u njihovo sveobuhvatno značenje, i možemo imati samo privremenu sliku o ulozi određenih područja mozga u određenim estetskim kategorijama.3

U literaturi su prikazani slučajevi osoba sa posebnim tipom frontotemporalne demencije, semantičkom demencijom u kojoj dolazi do degenerativnih promena u prednjem delu temporalnog režnja i kod kojih se javila sklonost umetničkom stvaranju. Njihovo je stvaranje opsesivno-kompulzivno do te mere da zaborave na osnovne životne potrebe poput one za hranom. Oni se u svojim delima koriste tipičanim realističkim prikazima bez simboličnosti ili apstraktnih elemenata, usmerenost na detalje uz često korišćenje ponavljajućih motiva.1

Kod umetnika obolelih od Alchajmerove demencije radovi su najčešće sve više apstraktni i simbolični udaljavajujući se od realistično tačnog prikaza.3 Na primer, jedan od najpoznatijih umetnika koji je nastavio stvaralaštvo nakon nastupa Alchajmerove demencije je Willem de Kooning. Njegova ‘kasna’ faza karakterisala se jednostavnošću i pročišćenošću forme do same ‘esencije’ i korišćenju živih boja. Drugi je slučaj slikara Williama Utermohlena koji – čiji su autoportreti postajali takođe sve više simplicifirani, distorzirani.1

Istraživanja Halpern i sar. (2008) kao i Halpern i O’Connor (2013) utvrdila su da kod obolelih od frontotemporalne i Alchajmerove demencije ukus u vizualnoj umetnosti ostaje konzistentan, samo što se oboleli od Alchajmerov demencije ne sećaju radova koje su pre videli.4

Bromberger i saradnici (2011) proučavali su posljedice moždanog infarkta desne hemisfere.

Oštećenje u različitim dielovima frontalnog parijetalnog i lateralnog temporalnog korteksa dovelo je do promenjenog rasuđivanja konceptualnih karakteristika slike - apstraktnosti, simbolizma, realizma i živosti. S druge strane, oštećenje donjeg prefrontalnog korteksa promenilo je samo formalne karakteristike i to doživljaj dubine. Međutim, ni jedno područje oštećenja mozga nije bilo povezano s promenama u proceni zanimljivosti ili sklonosti prema određenom delu.2 Kao primer navodi se promena stila nakon moždanog udara u levoj hemisferi kod američke slikarice Katherine Sherwood. Prie moždanog udara svoj stil je opisivala kao ‘suviše cerebralan’, a njene slike su ezoterični prikazi osoba koje se oblače u odeću suprotnog pola i srednjovekovnih pečata, a nakon moždanog udara počela je slikati levom rukom novim ‘sirovim’ i ‘intuitivnim’ stilom lakoćom i nežnošću koju nikad nije imala njena desna ruka.Chatterjee A, Vartanina O (2014) Neuroaesthetics. Trends in Cognitive Science, Volume 18, No. 7

Griffiths i sar. (2004) posledice moždanog udara koji je ostavio oštećenje leve insule, frontalnog korteksa i amigdala u jednog pacijenta ostavile su nemogućnost emocionalnog doživljavanja muzike, iako je nesmetano uživao u drugim aktivnostima, pa je čak uspešno prepoznavao druge muzičke karakteristike. To dovodi do pretpostavke da su putevi perceptivnog i emocinalnog procesuiranja muzike odvojeni i da je amigdala ključna u stvaranju emocionalnog odgovora tokom slušanju muzike.3.Cela-Conde CJ i sur. (2011) The neural foundations of aesthetic appreciation. Progress in Neurobiology, Volume 94, 39-48

Opisan je i slučaj dva pacijenta s obostranim oštećenjem amigdala, koji su pokazivali veću sklonost prema trodimenzionalnim objektima, pejzažima i rasporedu boja od zdrave kontrolne grupr i to posebno prema onim stimulusima koji su se najmanje svideli kontrolnoj grupi. Prikazan je slučaj pacijentice koja je nakon istog oštećenja nije mogla prepoznati tužnu i zastrašujuću, ali ne i veselu muziki, iako je mogla procesuiati druge karakteristike muzike poput tempa i tonaliteta.4.

Sellal i sar. (2003) prikazali su slučaj pacijenta sa epilepsijom kome su resecirali levi temporalni režanj ostavivši parahipokampalni girus i amigdala. U prvoj godini nakon operacije, pacijentu se promienio ukus u muzici, više nije uživao slušajući rok muziku već mu je puno više godilo keltsko ili korzikansko polifonsko pevanje. Osim toga, njegov književni ukus se promenio sa naučno-fantastičnih na kafkijanske romane, i više je uživao u realističnim slikama, posebino malim detaljima koje pre nije ni opažao.4

Слике[уреди | уреди извор]

Боксови у којима су приказане појединачне приче о кршењу људских права
Дигитална платна, уз пропратну звучну шпицу, преносе посетиоцу информације о кршењу људских права, на преко 29 метара широком екрану.