Javor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Javor
Vremenski raspon: kasni paleocendanašnjost
Listovi javora
Naučna klasifikacija e
Carstvo: Plantae
Kladus: Tracheophytes
Kladus: Angiospermae
Kladus: Eudicotidae
Kladus: Rosids
Red: Sapindales
Porodica: Sapindaceae
Potporodica: Hippocastanoideae
Rod: Acer
L.
Vrste

Vidi spisak vrsta javora

Rasprostranjenost javora

Javor (lat. Acer) je rod listopadnog ili zimzelenog drveća (ređe žbunja) iz porodice Sapindaceae (u pojedinim sistemima klasifikacije, Aceraceae). Ime roda potiče od latinske reči acer — oštar, zašiljen (odnosi se na oblik lista). Domaće ime javor je slovenskog porekla.[1] Rod obuhvata oko 150 vrsta podeljenih na 17 sekcija (prema građi cveta, obliku lista i drugim morfološkim osobinama).[2]

Izgled[uredi | uredi izvor]

Javor može dostići visinu do 30 m. Listovi su veličine oko 15 cm, liska je prstastog oblika.[3]

Listovi su režnjeviti, sadrže po 5 režnjeva, na dugim peteljkama, naspramno raspoređeni. Većinom su prosti, kod nekih vrsta perasto složeni.

Cvetovi su dvopolni ili jednopolni, ili su biljke dvodome. Skupljeni su u cvasti — gronje, grozdove ili metlice. Čašica i krunica sa 4-5 listića (čašičnih/kruničnih). Prašnika ima dva puta više od kruničnih listića.

Plodnik se sastoji od dva semena zametka. Plod čine dve krilate orašice.[2] Svi predstavnici roda Acer sadrže med.[3]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Javori rastu u umerenoj zoni i planinama tropskih predela severne Zemljine polulopte. Naročito mnogo vrsta raste u Kini i Japanu.[2]

Neke vrste javora[uredi | uredi izvor]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Vrste javora koje rastu kao visoko drveće značajan su izvor drvne građe. Cvetovi su medonosni. U Kanadi i Sjedinjenim američkim državama značajan su prirodni resurs za proizvodnju javorovog sirupa.

Značaj u ozelenjavanju[uredi | uredi izvor]

Crveni javor — bonsai

Javori spadaju u najčešće korišćeno drveće u ozelenjavanju urbanih prostora. Posebno omiljeni zbog jesenjih boja svojih listova koje se menjaju od zelene, preko crvene i narandžaste do jarko žute. Postoje vrste i varijeteti obojenih listova čija se boja ne menja tokom cele godine (crveni, žuti, višebojni i td.). Vrste koje rastu kao visoko drveće (mleč — A. platanoides, obični javor — A. pseudoplatanus, srebrnolisni javor — A. saccharinum) pogodne su za drvorede, posebno zato što njihovi plodovi ne sadrže alergene, ne prljaju ulice niti pri padu mogu povrediti prolaznike ili oštetiti vozila. Od vrsta koje obrazuju krošnje od zemlje mogu se formirati guste i visoke žive ograde (klen — Acer campestre). Vrste nižeg porasta, naročito one obojenih listova, rado se sade na zelenim površinama, soliterno ili u kombinaciji sa drugim vrstama radi postizanja kolorita. Posebno je interesantan japanski javor (Acer palmatum) zbog nebrojeno mnogo kultivara različitih oblika i boja listova.[2] Vrste javora, posebno one koje rastu u Kini i Japanu, popularne su u bonsai umetnosti.

Javor kroz četiri godišnja doba

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Javor se često sreće u narodnim verovanjima. Ova verovanja najčešće se odnose na javor (obični), mleč i klen. Od njega se prave i gusle. U narodnoj poeziji i prozi često se i rado spominje. Od imena ovog drveća obrazovana su mnoga topografska imena, naročito imena planina (Javor — planina u zapadnoj Srbiji, Javorje — naselje u opštini Vlasotince, Klenak — naselje u opštini Ruma itd.). Iz imena javora nastala su i narodna imena Javorko i Javorka.

List šećernog javora (Acer saccharum) predstavlja simbol Kanade. Nalazi se na državnoj zastavi, grbu i grbovima kanadskih provincija, ali i grbovima mnogih gradova širom sveta.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Čajkanović, Veselin (1994). Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Sabrana dela iz srpske religije i mitologije. 299. Beograd: SKZ : BIGZ : Prosveta : Partenon. ISBN 978-86-379-0283-6. 
  2. ^ a b v g Vukićević, Emilija (2005). Dekorativna dendrologija. 781 (2 izd.). Beograd: Privredno finansijski vodič. 
  3. ^ a b „Javor (Acer)”. Plantea (na jeziku: hrvatski). 29. 12. 2014. Pristupljeno 17. 08. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vukićević, Emilija (2005). Dekorativna dendrologija. 781 (2 izd.). Beograd: Privredno finansijski vodič. 
  • Čajkanović, Veselin (1994). Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Sabrana dela iz srpske religije i mitologije. 299. Beograd: SKZ : BIGZ : Prosveta : Partenon. ISBN 978-86-379-0283-6. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]