Vladimir Gojković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vladimir Gojković
Lični podaci
Datum rođenja (1981-01-29)29. januar 1981.(43 god.)
Mesto rođenja Kotor, Jugoslavija
Državljanstvo Crna Gora
Visina 188 cm
Igračke informacije
Pozicija spoljni/trener
Juniorska karijera
GodineKlubovi
1992—1997 Jadran
Seniorska karijera
GodineKlubovi
1997—2006 Jadran
2006—2008Sintez Kazanj
2008—2012Jadran
Reprezentativna karijera
2001—2006
2006—2012
Srbija i Crna Gora
Crna Gora
Trenerska karijera
GodineKlubovi
2012—
2015—
Jadran
Crna Gora

Vladimir Gojković (Kotor, 29. januar 1981) crnogorski je vaterpolo trener i bivši vaterpolista, koji je trenutno trener hercegnovskog Jadrana i selektor reprezentacije Crne Gore.[1]

Igračka karijera[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Početak i afirmacijaː Jadran (1992-2006)[uredi | uredi izvor]

Gojković je u devetoj godini života počeo da trenira plivanje, a dvije godine kasnije (1992) prelazi na vaterpolo. Već u šesnaestoj godini (1997) potpisuje prvi profesionalni ugovor sa matičnim klubom (Jadran). U to vrijeme, Novljani ne predstavljaju bitan faktor u jugoslovenskoj ligi, ali predanim radom sa mladim igračima nagovještavaju svijetlu budućnost. U sezoni 1999/00. zauzeto je treće mjesto u ligi, a u kupu se stiglo do finala, gdje je protiv Bečeja - tada najbolje evropske ekipe - pretrpljen očekivano ubjedljiv poraz (7ː16).

Prekretnicu u rezultatskom smislu predstavljala je sezona 2000/01. kada je Jadran - predvođen trenerom Porobićem i igračima Strugarom, Matijaševićem, Nikolićem, Krivokapićem, Pejčićem, te mladim Gojkovićem, Šefikom, Jokićem i Zlokovićem - bio nadomak osvajanja nacionalnog kupa, čime je, po prvi put u tih pet-šest godina, u pitanje dovedena dominacija Bečeja. Finale je, međutim, izgubljeno nakon produžetaka (12ː13),[2] a isti epilog imalo je i finale plej-ofa nacionalnog prvenstva.[3]

Bečej je istog ljeta ostao bez najboljih igrača, pa se očekivalo da Jadran bude dominantan u sezoni 2001/02. ali se to, ipak, nije desilo, jer je Partizan, mimo očekivanja, osvojio duplu krunu. Novljani su stigli i do polufinala Kupa pobjednika kupova, gdje ih je nadjačala zagrebačka Mladost (7ː5, 2ː5).[4]

Naredne četiri sezone (2002 - 2006) ostaće zlatnim slovima upisane u istoriju Jadrana. Osvojene su četiri titule prvaka Srbije i Crne Gore (2002/03, 2003/04, 2004/05. i 2005/06) i tri titule pobjednika nacionalnog kupa (2003/04, 2004/05. i 2005/06).

Na evropskoj sceni, igrana je Evroliga. U sezoni 2003/04. Jadran je stigao do finala - u kom je poražen od mađarskog Honveda (6ː7) - što predstavlja najveći uspjeh u istoriji kluba. Narednih sezona, iako u veoma jakom sastavu, Novljani nijesu uspijevali da ponove ili nadmaše ovaj rezultat. Tako su 2005. i 2006. zaustavljani u četvrtfinalu. Nakon penzionisanja Veselina Krivokapića (2005) preuzeo je ulogu kapitena.

Izlet u inostranstvoː Sintez Kazanj (2006 - 2008)[uredi | uredi izvor]

Raspad državne zajednice značio je da će Jadran sezonu 2006/07. provesti u znatno slabijoj konkurenciji, pa je Gojković u junu 2006. prešao u Sintez iz Kazanja, gdje su mu društvo pravili Dejan Savić i Danilo Ikodinović, dojučerašnji reprezentativni drugovi.[5] U sezoni 2006/07. osvojena je prva - i, za sada, jedina - titula prvaka Rusije, kao i trofej pobjednika Kupa LEN. U drugoj sezoni, klub je ostao bez trofeja, ali je Gojković zadržao status jednog od najvažnijih igrača. Ipak, kako se stanje u crnogorskom klupskom vaterpolu drastično poboljšalo, tako se Gojković u junu 2008. odlučio na povratak u matični klub. Opet mu je dodijeljena uloga kapitena. [6]

Povratak kućiː Jadran (2008 - 2012)[uredi | uredi izvor]

Osokoljeni odličnim rezultatima koje je postizala crnogorska reprezentacija, crnogorski klubovi su se 2008. pojačali igračima svjetske klase. Prednjačili su Jadran i Primorac. U sezoni 2008/09. ekipa sa Škvera je uzela titulu prvaka Crne Gore, ali su Kotorani, na opšte iznenađenje, osvojili Ligu šampiona, pa su Novljani, u želji da se domognu tog trofeja, na ljeto 2009. okupili bezmalo najbolje crnogorske igrače. Starosjediocima Gojkoviću, Šćepanoviću i Ivoviću pridružili su se Nikola Janović, Boris Zloković i Predrag Jokić.[7]

Taj projekat je za epilog imao odbranu domaće i osvajanje Jadranske lige, ali je na ključnom polju - u Ligi šampiona - pretrpio težak neuspjeh. Favorizovane Novljane je u četvrtfinalu demolirao vječiti rival, komšijski Primorac (9ː14, 6ː10).

Na kraju sezone, Zloković je otišao, a klub je u 2010/11. odbranio titulu u Jadranskoj ligi, ali ne i u crnogorskoj, gdje je primat, makar na jednu godinu, preuzela Budva. U prvoj fazi Evrolige je, konačno, pobijeđen Primorac, ali je, kasnije, u četvrtfinalnoj grupi, u konkurenciji Partizana, Budve i Juga, zauzeto posljednje mjesto, čime je propuštena još jedna prilika da se dođe do fajnal-fora.

U Gojkovićevoj posljednjoj sezoni, Jadran je povratio primat u vidno oslabljenom crnogorskom vaterpolu - osvojeni su titula i kup - ali je izgubio primat u Jadranskoj ligi, dok ih je od polufinala fajnal-fora Lige šampiona dijelio jedan gol - riječko Primorje je imalo više sreće (11ː12, 11ː11).

Klupski trofeji[uredi | uredi izvor]

Ostao je kratak za trofej namijenjen pobjedniku Lige šampiona.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

SR Jugoslavija/Srbija i Crna Gora[uredi | uredi izvor]

Mlađe kategorije (1995 - 2001)[uredi | uredi izvor]

Gojković je prošao praktično sve mlađe kategorije jugoslovenske, počev od 1995. pa sve do 2001. kada je postao član seniorskog tima. Najveći uspjeh u juniorskoj konkurenciji jeste titula prvaka Evrope, osvojena 2000. u Linenu.[8] Taj trofej, ali i odlični rezultati sa Jadranom omogućili su mu da dobije laskavo priznanje COK-a za najboljeg mladog sportistu Crne Gore u 2000. godini.

"A" tim (2001 - 2006)[uredi | uredi izvor]

Vladimir je debitovao za jugoslovenski seniorski tim 2001. u sklopu priprema za učešće na EP u Budimpešti i SP u Fukuoki. Nije ga bilo na spisku putnika za pomenuta takmičenja, ali su ga odlične partije i lucidna rješenja na klupskom planu preporučila za naredne reprezentativne akcije. Od 2003. je nezamjenjiv član prve postave nacionalnog tima. Te godine je sa plavima osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Kranju, postigavši četiri gola na osam utakmica.[9] Mjesec dana kasnije, Srbija i Crna Gora je osvojila bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Barseloni, a Gojković se nije upisivao u strijelce.[10] Na završnom turniru Svjetske lige, podmlađeni tim Srbije i Crne Gore zauzeo je četvrto mjesto, a Gojković je uknjižio šest golova.[11]

U 2004. su osvojene dvije srebrne medaljeː u Svjetskoj ligi i na Olimpijskim igrama u Atini. U oba slučaja, zlato je pripalo Mađarima, a posebno bolan poraz za plave bio je onaj u atinskom finalu, kada su primili tri gola u posljednjoj četvrtini i tako prokockali dva gola prednosti (7ː5 → 7ː8). Gojković je postigao dva gola na ovom turniru, uključujući i onaj u finalu.

Ako su rezultati iz 2004. bili razlog za tugu, onda ih u 2005. sasvim sigurno nije bilo. Konačno je nestao kompleks od Mađara - Srbija i Crna Gora je osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Montrealu i Svjetskoj ligi u Beogradu. Gojkovićev učinak je bio izuzetan i ne mjeri se toliko golovima, koliko uticajem na igru. U Montrealu je jedanput bio strijelac, a u Beogradu triput. Izuzetni rezultati u ovoj godini donijeli su mu i jedno individualno priznanje - ono za najboljeg sportistu Crne Gore u 2005. godini, u izboru Udruženja novinara Crne Gore.

Crna Gora je na referendumu 21. maja 2006. de facto postala nezavisna država, pa je bilo jasno da se bliži kraj zajedničkim nastupima igrača iz dvaju republika. Na Svjetskom kupu u Budimpešti osvojena je zlatna medalja (u finalu je pobijeđena Mađarska, 10ː9) što se, nakon odluke čelnika VSS-a da na Evropskom prvenstvu u Beogradu nastupa reprezentacija Srbije, a ne Srbije i Crne Gore, ispostavilo kao posljednje učešće zajedničkog tima na nekom takmičenju.

Crna Gora (2006 - 2012)[uredi | uredi izvor]

Vladimir Gojković, Nikola Janović, Boris Zloković, Predrag Jokić i Zdravko Radić odlučili su da ubuduće nastupaju za reprezentaciju Crne Gore. Propustili su Svjetsku ligu 2006, Evropsko prvenstvo 2006. i Svjetsko prvenstvo 2007. tako da je prvo takmičenje na kojem su branili boje tek stvorenog državnog tima - Svjetska liga 2007. U kvalifikacionoj grupi je osvojeno drugo mjesto - iza Srbije - a Gojković se, sasvim očekivano, profilisao kao jedan od ključnih igrača svog tima.

U 2008. crvene ajkule su osvojile četvrto mjesto na finalnom turniru Svjetske lige, što je bio solidan uvod za Evropsko prvenstvo u Malagi. Crna Gora je, kao debitant, osvojila zlatnu medalju, pobijedivši u finalu upravo Srbiju (6-5, nakon produžetaka). Gojković je postigao jedan gol u finalu. Na Olimpijskim igrama u Pekingu je osvojeno četvrto mjesto. Posebno mjesto u kolektivnom pamćenju navijača zauzima činjenica da je Gojković, iako povrijeđen, odlično igrao u ključnim utakmicama. Bio je čovjek odluke u četvrtfinalu, protiv Hrvatske (7ː6), sjajno je igrao i u polufinalu, protiv Mađarske (9ː11), i u utakmici za bronzanu medalju, protiv Srbije (4ː6).

Crna Gora je bila domaćin završnice Svjetske lige 2009. Osvojena je zlatna medalja, pa su porasla očekivanja od nastupa na Svjetskom prvenstvu u Rimu. Crvene ajkule se nijesu dobro nosile sa pritiskom javnosti, pa su zauzele razočaravajuće deveto mjesto, nakon šokantnog poraza od Njemačke u osmini finala.

Niš 2010. je ostao upamćen po srebrnoj medalji u Svjetskoj ligi - Crna Gora je u finalu, nakon izvođenja peteraca, poražena od domaćina - dok je Evropsko prvenstvo u Zagrebu donijelo novo razočaranje. Odličan start (pobjeda nad Hrvatskom) pokvaren je kasnijim kiksevima, pa su crvene ajkule u četvrtfinalu igrale protiv Srbije. Poraz (5ː6) nije označio samo kraj borbe za neku od medalja, nego je i razotkrio loše odnose u timu. Gojković se privremeno povukao iz nacionalnog tima.[12]

Početkom oktobra 2011. objavljena je vijest o povratku Vladimira Gojkovića u reprezentaciju.[traži se izvor] Na Evropskom prvenstvu u Ajndhovenu, Crna Gora je osvojila srebrnu medalju, nakon što je u polufinalu savladala Mađarsku (14ː13), a u finalu poražena od Srbije (8ː9). Gojković je bio izuzetanː postigao je deset golova, kreirao igru i pokazao koliko je nedostajao u prethodnom periodu. Svjetska liga je namjerno propuštena, a sredinom juna je objavljeno da Vladimir Gojković nakon nastupa na Olimpijskim igrama završava igračku i započinje trenersku karijeru u Jadranu.[traži se izvor] U Londonu su crvene ajkule igrale toplo-hladno. Došlo se do polufinala, gdje je uslijedio poraz od Hrvatske (5ː7), da bi, nakon toga, u borbi za treće mjesto i bronzanu medalju, u reprizi pekinškog duela, Crna Gora opet poražena od Srbije. U šokantnoj završnici, ajkule su prokockale tri gola prednosti (11ː8) i pognute glave se vratile kući (11ː12).

Bila je to posljednja utakmica za Vladimira Gojkovića.[13] Sportsku karijeru je, kao što je već navedeno, nastavio kao trener Jadrana.

Trenerska karijera[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Jadran (2012 - )[uredi | uredi izvor]

Jadran iz Gojkovićevih trenerskih dana bitno je siromašniji i slabiji klub u odnosu na Jadran iz Gojkovićevih igračkih dana.

U regionalnim i kontinentalnim okvirima tim nije naročito konkurentan. Naime, u Jadranskoj ligi je osvajano osmo (2012/13), četvrto (2013/14) i peto mjesto (2014/15). Plasman u Ligu šampiona ostvaren je tek u četvrtoj sezoni (2015/16).

U nacionalnim okvirima, Jadran je dominantan, budući da je za tri i po sezone Gojkovićeve ere osvojio dvije titule nacionalnog prvaka (2013/14, 2014/15) i četiri titule pobjednika nacionalnog kupa (2012/13, 2013/14, 2014/15, 2015/16).

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Crna Gora (2015 - )[uredi | uredi izvor]

Ranko Perović je podnio ostavku nakon neuspjeha pretrpljenog na Svjetskom prvenstvu u Kazanju, a za novog selektora imenovan je Vladimir Gojković.[14]

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Oženjen je i otac je dvojice sinova.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je 27. januara 2013. odlikovao Vladimira Gojkovića i Miloša Šćepanovića Zlatnim likom Mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, za vrhunska sportska ostvarenja.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Intervju sa Vladimirom Gojkovićem”. reprezentacija.me. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  2. ^ „Finale Kupa SRJ 2001.”. arhiva.srbija.gov.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  3. ^ „Finale plej-ofa Prve lige SRJ 2001.”. glas-javnosti.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  4. ^ „Kup pobjednika kupova u vaterpolu 2002.”. arhiva.srbija.gov.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  5. ^ „Ikodinović i Gojković 2006. prešli u Sintez iz Kazanja”. srbijasport.com. Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  6. ^ „Gojković se 2008. vratio u Jadran”. mondo.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  7. ^ „Jadran pravi drim-tim”. mondo.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  8. ^ „Juniorska vaterpolo reprezentacija SRJ prvak Evrope 2000. godine”. arhiva.srbija.gov.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  9. ^ „Evropsko prvenstvo u vaterpolu 2003.”. todor66.com. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  10. ^ „Svjetsko prvenstvo u vaterpolu 2003.”. arhiva.srbija.gov.rs. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  11. ^ „Svjetska liga u vaterpolu 2003.”. todor66.com. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  12. ^ „Gojković se 2010. povukao iz crnogorske reprezentacije”. tvarenasport.com. Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  13. ^ „Gojković nakon OI u Londonu završio igračku i započeo trenersku karijeru”. vijesti.me. Arhivirano iz originala 06. 03. 2016. g. Pristupljeno 1. 1. 2016. 
  14. ^ „Vladimir Gojković 2015. postao selektor crnogorske reprezentacije”. vijesti.me. Pristupljeno 1. 1. 2016. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]