Vulkanološka erupcija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vulkanološka erupcija. 1: Oblak piroklastičnog materijala, 2: Lapili, 3: Fontana lave, 4: Padavina piroklastičnog materijala, 5: Vulkanska bomba, 6: Tok lave, 7: Slojevi lave i pepela, 8: Sloj, 9: Sil, 10: Dovod magme, 11: Ognjište magme, 12: Dajk

Vulkanološka erupcija dobila je naziv prema italijanskom vulkanu Vulkano. Naziv ovom tipu erupcije dao je Đuzepe Merkali, koji je bio svedok ovih erupcija od 1888 — 1890. godine. Njegovi opisi mehanizma erupcija se sada koriste širom sveta za erupcije koje karakteriše gust oblak piroklastičnog materijala koji eksplodira iz kratera i izdiže se visoko iznad vrha. Njihova eksplozivna priroda potiče od povećanog sadržaja silicijuma u magmi. Magma se, zapravo, može javiti u gotovo svim tipovima, ali je najčešća magma sa 55% i više silicijuma (bazaltno-andezitska magma). Povećan sadržaj silicijuma uslovljava povećanu viskoznost magme, što dovodi do velike eksplozivnosti vulkanske erupcije. Ove erupcije obično započinju freatomagmatskim erupcijama koje mogu biti ekstremno jake i bučne, usled toga što magma koja se kreće kroz vulkanski kanal zagreva podzemnu vodu. To je obično praćeno eksplozivnom erupcijom magme iz kanala, u vidu tamnosive do crne eruptivne kolone, čija boja potiče od komada stena koje usled eksplozije upadaju u eruptivni materijal. Kako se vulkanski kanal prazni, piroklastični oblak postaje svetliji, sa konvolucijama piroklastičnog materijala sličnim kao kod plinijskih erupcija.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Schmincke, H. U. 2004. Volcanism. New York: Springer. ISBN 978-3-540-43650-8. 
  • Đorđević V., Đorđević P., Milovanović D. 1991. Osnovi petrologije. Beograd: Nauka

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]