Pređi na sadržaj

Glaciologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Bočna Morena (geomorfologija)morena na ledniku koji se spaja s lednikom Gornerom, Zermat, Švajcarski Alpi. Morena je visoki obronak nanosa prikazan u gornjem levom uglu.

Glaciologija je nauka koja spada u hidrologiju, koja ima za cilj proučavanje lednika, procesima njihovog nastajanja, kao i proučavanjem njihovog uticaja na životnu sredinu. Reč glečer dolazi od latinskog glacies što označava led ili mraz, logos - nauka (rasprava, diskusija).

Glaciologija je interdisciplinarna geonauka koja povezuje geologiju, klimatologiju, meteorologiju, hidrologiju, biologiju i ekologiju. Disciplina takođe oblikuje deo fizičke geografije. Uticaj glečera na ljude uključuje područja antropogeografije i antropologije. Otkrića vodenog leda na Mesecu, Marsu, Evropi i Plutonu dodaju vanzemaljsku komponentu polju, koja se naziva „astroglaciologija“.[1]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Područja proučavanja unutar glaciologije uključuju glacijalnu istoriju i rekonstrukciju prošlih obrazaca glacijacije, uticaj lednika na klimu i obratno, dinamiku kretanja leda, doprinose lednika eroziji i geomorfologiji, životne oblike koji žive u ledu i tako dalje.

Glaciologija je očekivano jedna od ključnih područja podržanih polarnim istraživanjima.[1][2]

Tipovi[uredi | uredi izvor]

Glečer Bajlot ostrvo, Sirmilik nacionalni park, Nunavut. Ovaj planinski lednik jedan je od mnogih koji se spuštaju iz unutrašnjosti ledene kape na vrhu planine Bajam Martin
Glečer Kurdopin i reka Šimšal, Gilgit-Baltistan, severni Pakistan 2017.[3]
Glečeri doline Šimšal, Kurdistan, 2017.
Kotao sa bazenom u Hosi, Finska

Postoje dve opšte kategorije glacijacije koje glaciolozi razlikuju: alpska glacijacija, akumulacije ili „reke leda“ ograničene dolinama; i kontinentalna glacijacija, neograničene akumulacije koje su nekad pokrivale većinu severnih kontinenata.

  • Alpski - led se kreće niz doline planinskih područja i oblikuje gomile pokretnog leda na ravnima ispod sebe. Alpski lednici teže stvaraju neravne topografije.
  • Kontinentalni - ledena kapa koja se nalazi samo na višim geografskim širinama (Grenland/Antarktik), široka hiljade kvadratnih kilometara i debela hiljade metara.

Nastanak lednika[uredi | uredi izvor]

Lednik nastaje dugogodišnjim nakupljanjem i preobrazbom snega, pod uslovom da isparavanje i topljenje snega i leda (ablacija) nije veća od akumulacije. Prvi sneg ima malu gustinu, a daljnjom akumulacijom, novi sneg deluje pod većim pritiskom na stariji, povećavajući mu gustinu i obim. Pahuljice donjeg sloja snega, pod uticajem nastalog pritiska, tope se i penju u gornji sloj gde se oko kristalizovanih pahuljica lede i postaju kuglasta zrna (tzv. firn). Menjanjem godišnjih doba, zrna setope i opet lede u veća zrna i tako povećava gustina i smanjuje zapremina. Stvaranjem tog sloja, i akumulacijom i metamorfozom novog snega, gustina se povećava, a zrnasti sneg se pretvara u glacijalni led. Kada donji deo lednika postane plastična (pri debljin oko 100 metara), nastaje aktivni lednik.[4]

Posmatrajući celi lednik, jako je važno uočiti liniju ravnoteže. Ona ga deli na gornji i donji deo. Gornji ima veću akumulaciju snega, dok donji deo ima veću ablaciju, tj. topljenje snega.

Zone lednika[uredi | uredi izvor]

  • Akumulacija
  • Rasipanje

Pokreti[uredi | uredi izvor]

  • Ablacija: rasipanje isparavanjem i topljenjem
  • Bergšrund: pukotina oblikovana na čelu lednika gde se odlama od planinske površine.
  • Fraktura (debljine 30-60 m): slabo lomljenje stvara pukotine zahvaljujući središnjem delu lednika koji se kreće brže od strana/poda.
  • Tok: plastičan zahvaljujući ogromnom pritisku.
  • Otkidanje/Lomljenje: pokretni lednik uzima velike blokove stena i prenosi ih ponekad čak i do dva kilometra.
  • Cirkovi: kružno oblikovana depresija gde se lednik počeo otapati i na kraju se otopio.
  • Tarn: jezero koje se oblikuje na dnu cirka.
  • Nunatak: šiljak stene oblikovan prednjom erozijom prstena cirkova oko jedne planine.

U zavisnosti od spoljašnjih uslova, brzina kretanja lednika zavisi od:

  • debljine leda, tj. povećavanjem debljine povećava se brzina kretanja;
  • nagiba padine, jer sa povećavanjem nagiba povećava se brzina;
  • veličine doline – što je manja dolina to je veća brzina;
  • oblika doline – što je dolina ravnija, brzina je veća;
  • temperature – porstom temperature povećava se brzina;
  • udaljenosti od mesta nastanka – što je bliže, brzina je veća;
  • hrapavosti – manja hrapavost - veća brzina
  • litološkog sastava podloge – što su stene manje otporne, brzina veća.

Prema profilu lednika, brzina je najveća u gornjem središnjem delu, zbog najmanjeg trenja doline. Pošto se lednik ne ponaša kao tečna voda, nego je plastičan, zbog hrapavosti podloge ili cele doline i raznih udubljenja ili izbočenja preko kojih lednik prelazi, nastaju manje ili veće pukotine. Mogu nastati na rubu lednika (rubne pukotine), na sredini (poprečne) i na kraju lednika (uzdužne). Rubne pukotine nastaju zbog trenja o rub doline u kojoj se lednik nalazi. Poprečne pukotine nastaju zbog kretanja preko hrapave i vijugave doline. Uzdužne nastaju na kraju (čelu) lednika, zbog njegovog brzog širenja pri izlasku iz doline.

Glacijalne naslage[uredi | uredi izvor]

Slojevite[uredi | uredi izvor]

Isprani pesak/šljunak
na prednjoj strani lednika, pronalazi se na ravnima
Kotao
gromada stagnirajućeg leda ostavlja depresiju ili jamu
Eskeri
gomile šljunka/peska strmih stranica verovatno uzrokovanih tokovima koji se kreću ispod stagnirajućeg leda
Kamovi
slojevit nanos gradi brežuljke blagih padina
Varfovi
tanka sedimentna podloga (grubo isprekidana), leti nanosi više materijala dok zimi manje.

Neslojevite[uredi | uredi izvor]

Glina-nerazvrstana
(lednički pod od oblutaka) nanesen povlačećim/napredujućim lednicima, oblikujući morene
Morene
(Čeone ili terminalne) materijal nanesen na kraju; (Podinske ili temeljne) materijal nanesen dok se lednik otapa; (Bočne ili lateralne) materijal nanesen po stranama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Richard S. Williams, Jr. (1987). „Annals of Glaciology, v.9” (PDF). International Glaciological Society. str. 255. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 05. 2018. g. Pristupljeno 7. 2. 2011. 
  2. ^ Mahapatra 1994, str. 269
  3. ^ Khurdopin glacier & Shimshal River, Pakistan
  4. ^ Strahler; A.H., Strahler, A.N. (1992). Modern physical geography, 4. Ed. New York: John Wiley & Sons, Inc. ISBN 0-471-53392-0. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Strahler; A.H., Strahler, A.N. (1992). Modern physical geography, 4. Ed. New York: John Wiley & Sons, Inc. ISBN 0-471-53392-0. 
  • Benn, Douglas I. and David J. A. Evans. Glaciers and Glaciation. London; Arnold. 1998. ISBN 0-340-58431-9.
  • Greve, Ralf and Heinz Blatter. Dynamics of Ice Sheets and Glaciers. Berlin etc.; Springer. 2009. ISBN 978-3-642-03414-5.
  • Hambrey, Michael and Jürg Alean. Glaciers. 2nd ed. Cambridge and New York; Cambridge University Press. 2004. ISBN 0-521-82808-2.
  • Hooke, Roger LeB. Principles of Glacier Mechanics. 2nd ed. Cambridge and New York; Cambridge University Press. 2005. ISBN 0-521-54416-5.
  • Paterson, W. Stanley B. The Physics of Glaciers. 3rd ed. Oxford etc.; Pergamon Press. 1994. ISBN 0-08-037944-3.
  • van der Veen, Cornelis J. Fundamentals of Glacier Dynamics. Rotterdam; A. A. Balkema. 1999. ISBN 90-5410-471-6.
  • „Glossary of Important Terms in Glacial Geology”. Arhivirano iz originala 2006-08-29. g. Pristupljeno 2006-08-22. 
  • „Ice and Glaciers -The Water Cycle-USGS Water-Science School”. water.usgs.gov. 
  • Steig, E. J.; Schneider, D. P.; Rutherford, S. D.; Mann, M. E.; Comiso, J. C.; Shindell, D. T. (2009). „Warming of the Antarctic ice-sheet surface since the 1957 International Geophysical Year”. Nature. 457 (7228): 459—462. Bibcode:2009Natur.457..459S. PMID 19158794. S2CID 4410477. doi:10.1038/nature07669. 
  • „Some physical characteristics of ice on Earth, Climate Change 2001: Working Group I: The Scientific Basis. Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC)”. Arhivirano iz originala 2007-12-16. g. Pristupljeno 2007-12-16. 
  • Greve, R.; Blatter, H. (2009). Dynamics of Ice Sheets and Glaciers. Springer. ISBN 978-3-642-03414-5. doi:10.1007/978-3-642-03415-2. 
  • Müller, Jonas; Koch, Luka, ur. (2012). Ice Sheets: Dynamics, Formation and Environmental Concerns. Hauppauge, New York: Nova Science. ISBN 978-1-61942-367-1. 
  • Brown, R. D., and P. Cote, 1992: Inter annual variability in land fast ice thickness in the Canadian High Arctic, 1950–89. Arctic, 45, 273–284.
  • Chahine, M. T., 1992: The hydrological cycle and its influence on climate. Nature, 359, 373–380.
  • Flato, G. M., and R. D. Brown, 1996: Variability and climate sensitivity of landfast Arctic sea ice. J. Geophys. Res., 101(C10), 25,767–25,777.
  • Groisman, P. Ya, T. R. Karl, and R. W. Knight, 1994b: Changes of snow cover, temperature and radiative heat balance over the Northern Hemisphere. J. Climate, 7, 1633–1656.
  • Hughes, M. G., A. Frei, and D. A. Robinson, 1996: Historical analysis of North American snow cover extent: merging satellite and station-derived snow cover observations. Proc. 53rd Eastern Snow Conference, Williamsburg, Virginia, 21–31.
  • Huybrechts, P., 1990: The Antarctic ice sheet during the last glacial inter glacial cycle: a three-dimensional experiment. Annals of Glaciology, 14, 115–119.
  • IPCC, 1996: Climate Change 1995: The Science of Climate Change. Houghton, J. T., L. G. Meira Filho, B. A. Callander, N. Harris, A. Kattenberg, and K. Maskell (eds.), Contribution of WGI to the Second Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change. Cambridge University Press, Cambridge, UK, 572 pp.
  • Ledley, T. S., 1991: Snow on sea ice: competing effects in shaping climate. J. Geophys. Res., 96, 17,195–17,208.
  • Ledley, T. S., 1993: Variations in snow on sea ice: a mechanism for producing climate variations. J. Geophys. Res., 98(D6), 10,401–10,410.
  • Lynch-Stieglitz, M., 1994: The development and validation of a simple snow model for the GISS GCM. J. Climate, 7, 1842–1855.
  • Mahapatra, G.B. (1994). Text book of Physical Geology. Nazia printers, Delhi. ISBN 81-239-0110-0. 
  • Martin, S., K. Steffen, J. Comiso, D. Cavalieri, M. R. Drinkwater, and B. Holt, 1992: Microwave remote sensing of polynyas. In: Carsey, F. D. (ed.), Microwave remote sensing of sea ice, Washington, DC, American Geophysical Union, 1992, 303–311.
  • Meier, M. F., 1984: Contribution of small glaciers to global sea level rise. Science, 226, 1418–1421.
  • Parkinson, C. L., J. C. Comiso, H. J. Zwally, D. J. Cavalieri, P. Gloersen, and W. J. Campbell, 1987: Arctic Sea Ice, 1973–1976: Satellite Passive-Microwave Observations, NASA SP-489, National Aeronautics and Space Administration, Washington, D.C., 296 pp.
  • Paterson, W. S. B., 1993: World sea level and the present mass balance of the Antarctic ice sheet. In: W.R. Peltier (ed.), Ice in the Climate System, NATO ASI Series, I12, Springer-Verlag, Berlin, 131–140.
  • Robinson, D. A., K. F. Dewey, and R. R. Heim, 1993: Global snow cover monitoring: an update. Bull. Amer. Meteorol. Soc., 74, 1689–1696.
  • Steffen, K., and A. Ohmura, 1985: Heat exchange and surface conditions in North Water, northern Baffin Bay. Annals of Glaciology, 6, 178–181.
  • Van den Broeke, M. R., 1996: The atmospheric boundary layer over ice sheets and glaciers. Utrecht, Universities Utrecht, 178 pp.
  • Van den Broeke, M. R., and R. Bintanja, 1995: The interaction of katabatic wind and the formation of blue ice areas in East Antarctica. J. Glaciology, 41, 395–407.
  • Welch, H. E., 1992: Energy flow through the marine ecosystem of the Lancaster Sound region, Arctic Canada. Arctic, 45, 343.
  • Fedorov, Roman (2019). „Cryogenic Resources: Ice, Snow, and Permafrost in Traditional Subsistence Systems in Russia”. Resources. 8: 17. doi:10.3390/resources8010017 Slobodan pristup. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Глациологија&oldid=27853539”