Infekcija mokraćnih puteva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Infekcija mokraćnih puteva
Klasifikacija i spoljašnji resursi
Specijalnosturologija
MKB-10N39.0
MKB-9-CM599.0
DiseasesDB13657
MedlinePlus000521
eMedicineemerg/625 emerg/626
Patient UK[https://patient.info/doctor/urinary-tract-infection-in-adults urinary-tract-infection-in-adults Infekcija mokraćnih puteva]
MeSHD014552

Infekcija mokraćnih puteva (IMP) je jedna od najučestalijih infektivnih bolesti, prvenstveno izazvana bakterijama, koja pogađa deo ili celokuni sistem mokraćnih puteva (MP). O njenoj učestalosti najbolje govori podatak da se samo u Americi zbog IMP lekaru javi 7 miliona ljudi godišnje, od toga 2 miliona zbog infekcije mokraćne bešike. Najčešći uzročnici IMP su crevne bakterije; među kojima dominira Ešerihija koli, kao uzročnik i do 90% nekomplikovanih IMP.

IMP mogu biti pritajene (asimptomatska bakteriurija) ili se pojaviti u vidu simptoma ograničenih na donji deo mokraćnih puteva (najčešće u predelu mokraćne bešike) ili kao ozbiljno oboljenje sa povišenom temperaturom i bolom u slabinskom predelu kada se pretpostavlja, ali ne uvek i dokaže, akutna infekcija bubrega (akutni pijelonefritis). Retko se IMP javlja i kao lokalna septička reakcija ili kao smtonosni septički šok, zbog endotoksemije, koje gotovo uvek prate poremaćaji u imunskom sistemu ili hronične bolesti(imunosupresija, šećerna bolest...).[1]

Posle pijelonefritisa (zapaljenja bubrežnog parenhima), koji može biti prouzrokovan bakteriemijom (infekcijom koja se prenosi krvlju), sa drugih lokacija u telu, obično sledi dalje širenje infekcije mokraćom i na donje mokraćne puteve. Hronične infekcije mokraćnih puteva mikroorganizmima (Proteus ili Pseudomonas), koje poseduju ureazu (enzim koji razlaže ureju), mogu da pogoduju stvaranju kamena u mokraćnim putevima (kalkulusa), kao što su struvit (magnezijum-amonijum fosfat) ili karbonat-apatita. Infekcije mokraćnih puteva nakon uroloških intervencija ili operacija, a posebno dugotrajno lečenje antibioticima, takođe stvara uslove za formiranje tzv infekcijskih kalkulusa u mokraćnim putevima.

Infekcije mokraćnih puteva češće se javljaju kod žena nego kod muškaraca, pri čemu polovina žena ima infekciju bar jednom u životu, sa čestim recidivima (ponavljanjem). Kod žena, infekcije mokraćnih puteva su najčešći oblik bakterijske infekcije, sa incidencom od 10% godišnje. Već učestalost IMP kod žena najverovatnije je uzrokovana specifičnom anatomskom građom ženskih mokraćnih puteva, seksualnim odnosom naslednim faktorima i starošću.[2] Akutne nekomplikovane infekcije mokraćnih puteva uglavnom se javljaju kod žena starijih od 18 godina sa normalanim mokraćnim sistemom i normalnom funkcijom bubrega, a retko kod muškaraca mlađih od 50 godina.[3]

Međutim i mikroorganizmi poput bakterija, virusi ili gljivice mogu biti uzročnici IMP. Dijagnoza kod veoma mladih žena se može ustanoviti samo na osnovu simptoma. Kod onih sa nejasnim simptomima, dijagnoza može biti teška jer bakterije mogu biti prisutne i bez znakova infekcije. U komplikovanim slučajevima ili kada je terapija neuspešna od posebnog značaja u dijagnostici i lečenju može biti od koristi urinokultura. Ako se lekovi primenjuju uz poznavanje rezistencije lokalnih sojeva npr Ešerihije koli uspešnost lečenja je velika a troškovi lečenja manji.[4] Kod onih sa čestim infekcijama, primena niskih doza antibiotika se može uzeti kao preventivna mera.

U nekomplikovanim slučajevima, IMP se lako mogu lečiti kraćom terapijom antibioticima prema urinokulturi i biogramu, mada sve veća rezistentnost bakterija na mnoge antibiotike (kao što je to npr infekcija MRSOM) značajno otežava lečenje ove bolesti. U komplikovanijim slučajevima, neophodna je duža terapija ili intravenska primena antibiotika.[5]

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Infekcije mokraćnih puteva opisivana je još od drevnih vremena. Prvi pisani dokument sa opisom IMP srećemo u Eberovom papirusu koji potiče približno iz 1550. p. n. e.[6] Egipćani su IMP opisivali kao „slanje vatre iz bešike“.[7]

Do efikasnog lečenja IMP došlo se tek sa razvojem i širokom primenom sulfonamida i antibiotika 1930-ih, a do tada se u lečenju koristilo lekovito bilje, puštanje krvi i higijenso dijetetski način života.[6]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, zbog IMP obavi se; sedam miliona poseta lekaru, milion poseta odeljenjima hitne pomoći, i sto hiljada bolničkih lečenja svake godine.[8] Troškovi ove infekcije su značajni kako u pogledu izgubljenog vremena na radu tako i zbog troškova medicinske nege. Tako se u Sjedinjenim Državama direktni troškovi lečenja IMP procenjuju na 1,6 milijardi dolara godišnje.[9]

IMP su najčešći uzrok bolničkih infekcija što objašnjava prosek od 40%.[9]

Polne razlika

Infekcije mokraćnih puteva su najčešće bakterijske infekcije kod žena.[10] Naajčešće su kod žena starosti od 16 do 35 godina, pri čemu 10% žena dobija infekciju godišnje a 60% imaju bar jednom infekciju nekada u životu.[8][11] Infekcija se često vraća, pri čemu gotovo polovina ljudi ima drugu infekciju u toku godine. IMP se javljaju četiri puta češće kod žena nego kod muškaraca.[11]

Starost

Stopa asimptomatskih bakterija u urinu se povećava sa uzrastom, od dva do sedam procenata kod žena u reproduktivnom periodu do čak 50% kod starijih žena u staračkim domovima.[12] Stopa asimptomatskih bakterija u urinu je među muškarcima starijim od 75 godina 7-10%.[13] IMP se mogu javiti kod 10% dece u ranom detinjstvu.[8] Među decom IMP su najčešće kod neobrezanih dečaka mlađih od tri meseca, za kojima slede devojčice mlađe od godinu dana.[14] Međutim, procena učestalosti kod dece umnogome varira. U grupi dece sa groznicom, u rasponu od rođenja do dve godine, 2% do 20% dece je sa dijagnozom IMP.[14]

Etiologija[uredi | uredi izvor]

Etiološki gledano, crevni mikroorganizmi najčešće izazivaju IMP. Među njima najbrojnije su bakterije iz grupe gram negativnih bakterija u koje spada i E. koli koja je najznačajnija sa 80–85% slučajeva infekcija mokraćnih puteva.[11] Drugi, po učestalosti je patogen koji se može javiti u mokraćnim putevima kod mladih žena je saprofitni stafilokok (javlja se u 5–10% slučajeva). Infekcija ovim uzročnikom dominantno nastaje u letnjim mesecima i gotovo isključivo je povezan sa seksualnim aktivnostima.[15]

U druge bakterijske uzročnike IMP spadaju:Klebsijela, Proteus, Pseudomonas, i Enterobakter. One nisu česte i obično se dovode u vezu sa abnormalnostima mokračnih puteva ili primenom mokraćnih katetera.[8] Infekcije mokraćnih puteva prouzrokovane Stafilokokus aureusom obično se javljaju kao sekundarna infekcija kod krvno prenosivih bolesti.[16]

Ne manje značajna grupa izazivača IMP su festidiozni mikroorganizmi, čija se kolonizacija MP karakteriše postojanjem simptoma sa sterilnoim standardnim urinokulturama, što je i dalje pitanje mnogih kontroverzi. Među ovim mikroorganizmima najznačajniji su laktobacilus, korinebakterijum, gardanela, hlamidija i ureaplazma.

IMP retko mogu prouzrokovati virusi ili infekcije gljivicama.[17]

Istraživanja pokazuju da, postoji razlika između patogena koji inficiraju prethodno zdravu osobu u odnosu na one sa predisponirajućim stanjima (starije osobe, osobe sa supresijom imunskog sistema), kao i osobe zaražene širim spektrom mikroorganizama, uključujući tu i bolničke infekcije.

Izazivači IMT: učestalost javljanja bez predispozicije i sa predispozicijom
Izazivači IMP Bez predispozicije Sa predispozicijom
Ešerihija koli
75%
55%
Proteus mirabilis
10%
13,5%
Klebsijela
4%
17%
Enterokok
6%
4%
Saprofitni stafilokok
5%
3%
Pseudomonas aeruginoza
4%
5%

Faktori rizika[uredi | uredi izvor]

Bakterijska vuirulencija[uredi | uredi izvor]

Samo neki sojevi Ešerihije koli su virulentni za mokraćne puteva. U osnovi infekcije leži proces adhezije (lepljenja) bakterija na ćelije, jer ovi sojevi mikroorganizama poseduju čitavu seriju specifičnih fimbri, koje se klasifikuju u zavisnosti od urotelijalnog ćelijskog receptora. Po strukturi to su glikosfingolipidi.

Specifični adhezini ili proteini vrha fimbrije (tip protein) odrežuju jačinu i mesto invazije. Tako napr od tri klase G-tipa proteina, klasa 3 je karakteristična za pojavu cistitisa pre nego pijelonefritisa.

Bolesnici podložni razvoju IMP imaju povećano prisustvo P fimdiabetesbrijalne Ešerihije u debelom crevu, perineumu ili prepucijumu. Adhezija ovih bakterija, praćena proliferacijom, invazijom i inicijacijom zapaljenjskom reakcijom, započinje produkcijom citokina, što ima za posledicu narušavanje protektivnog sloja glikoproteina, koji prepokriva uroepitel, i dovodi do kolonizacije mikrooarganizama.

Komplikovana IMP, sa više sojeva mikroorganizama, je teža za lečenje i obično zahteva agresivniju procenu, čestu promenu terapije i dugotrajno praćenje.[18]

Polne i seksualne razlike[uredi | uredi izvor]

Žene su podložnije IMP od muškaraca zato što je, kod žena, uretra mnogo kraća i bliža čmaru.[12] Budući da se nivo estrogena kod žene smanjuje u menopauzom, učestalost infekcije mokraćnih putva u poznom živonom dobu povećava se zbog gubitka zaštitne funkcije vaginalne flore, smanjenja produkcije mukusa, atrofije epitela i fibroze. Ujedno, smanjuje se i prisustvo protektivnih saprofita (laktobacila) što potpomažući kolonizaciju patogena.[12]

Kod mladih seksualno aktivnih žena, IMP povezana je sa učestalošću seksualnih odnosa. Seksualna aktivnost je uzrok 75 do 90% infekcija mokraćne bešike, pri čemu je rizik veći ukoliko su seksualni odnosi češći.[11] IMP kod mladih žena najčešća je u letnjim mesecima, izazvana je saprofitnim stafilokokom i gotovo isključivo je povezana sa seksualnim aktivnostima. Termin „cistitis medenog meseca“ se primenjuje za pojavu čestih IMP početkom braka. U postmenopauzi žene, seksualna aktivnost ne utiče značajno na rizik za pojavu IMP. Upotreba spermicida, nezavisno od učestalosti seksualnih odnosa, povećava rizik od IMP.[11]

Kod neobrezanih mlađih muškaraca, IMP može nastati zbog nakupljanja patogena u prepucijalnoj vreći, prevashodno proteusa, kao mogućeg izvora ascendentne infekcije.

Bolničke infekcije[uredi | uredi izvor]

U bolničkim infekcijama mokraćni putevi su najčešće inficirani ešerihijom (koli i fekalis) i proteusom

Infekcija mokraćnih puteva smatraće se bolničkom, ako je nastala u bolnici i postala evidentna 48 časova (tipičan inkubacioni period za većinu bakterijskih bolničkih infekcija) posle prijema olesnika u bolnicu, ili kasnije, ili je povezana sa hirurškom intervencijom na mokraćnim putevima, a ispolji se u toku 30 dana posle hirurške intervencije. Predisponirajući faktori za pojavu bolničkih infekcija su: plasiranje mokraćnog katetera,[a] uvođenje uroloških instrumenata u mokraćne puteve (u cilju dijagnostike ili intervencije), hirurške intervencije, zloupotreba antibiotika, hronične bubrežne bolesti, transplantacija bubrega.

Kod oko 20% bolnički lečenih pacijenata biva plasiran mokraćni kateter. Pri tome će samo kod 30% plasiranih katetera na svom mestu ostati manje od 24 sata. U ostalim slučajevima kateteri ostaju i po više dana, i razvijaju u 3-10% slučajeva po bolesničkom danu infekciju mokraćnih puteva, koja je univerzalna nakon 30 dana. Za razliku grupe bolesnika sa plasiranim kateterom, svega 1% pacijenata kojima nije plasiran kateter stiče bakteriuriju u toku bolničkog lečenja. Najznačajni faktor u razvoju ove infekcije je pojava biofilma na površiri katetera koji pospešuje infekciju, antibiotsku rezistenciju i inkrustaciju.[12] Rizik od bolničkih infekcija se može umanjiti primenom kateterizacije samo kada je to neophodno, korišćenjem aseptičke tehnike za postavljanje katetera, i održavanje nesmetane zatvorene drenaže katetera.[19][20][21]

Kamen u mokraćnim putevima[uredi | uredi izvor]

Kamenje (kalkulusi) u mokraćnim putevima ponašaju se kao i sva druga strana tela, koja predisponiraju razvoj infekcije opstrukcijom i stazom (zastojem) u protoku mokraće. Takođe, mokraćni kamen je i idealna sredina za kolonizaciju i razvoj bakterija (fokus reinfekcije).

Takođe treba imati u vidu da i sam nastanak kalkuli može biti izazvan infekcijom specifičnim mikroorganizmima koji luče enzim ureazu, koja hidrolizom pretvara ureu iz mokraće u amnonijum sa toksičnim efektom na okolno tkivo. Alkalinizacija mokraće inhibira fagocitozu i suprimira lokalni imunitet. U prisistvu aminijuma i visokog rN započinje stvaranje kamenaca sa kalcijum magnezijum i amonijum fosfatima. Gotovo je siguirno da ista bakterija uzrokuje produkciju organskog glikoproteinskog matriksa specifičnog za nastanak tripl fosfata.

Ostalo[uredi | uredi izvor]

Komplikujući faktori su prilično nejasni kada su u ptanju IMP i uključuju predisponirajuće anatomske, funkcionalne, ili metaboličke abnormalnosti. U grupu tih faktora uglavnom se ubrajaju:

  • šećerna bolest,[11]
  • neobrezanost,
  • uvećana prostata. U starijem životnom dobu, sa pojavom opstrukcije izazvane hiperplazijom prostate, perizistentni rezidualni urin predisponira razvoj IMP.[16]
  • opstrukcija mokraćnih puteva. Opstrukcija potpomaže razvoju infekcije putem zastoja u izlučivanju mokraće. Ovo ne mora uvek biti mehanizam razvoja infekcije što se može dogoditi kod mladih muškaraca sa idiopatskom opstrukcijom vrata mokraćne bešike ili urinarnom disfunkcijom, koji ne moraju obavezno imati i rezidualnu mokraću. Mogući put nastanka infekcije kod njih predstavlja retrogradni tok mokraće u prostatične duktuse, kao mesta re-infekcije.
  • predispozicija za infekciju bešike koja može biti i nasledna.
  • anatomsko funkcionalne anomali mokraćnih puteva. Kod dece IMT povezane su sa veziko-uretralnim refluksom (abnormalno kretanje mokraće iz bešike u mokraćovode ili bubrege) i zatvor.[14]
  • Povrede. Osobe sa povredom kičmene moždine imaju veći rizik od infekcije urinarnog trakta jednim delom zbog hronične upotrebe katetera, a drugim delom zbog disfunkcije pri mokrenju.[22] To je najčešći uzrok infekcije u ovoj populaciji, kao i najčešći uzrok hospitalizacije.[22]

Patogeneza[uredi | uredi izvor]

Bakterije koje prouzrokuju infekcije urinarnog trakta obično ulaze u bešiku kroz uretru. Međutim, do infekcije može doći i preko krvi ili limfe. Veruje se da se bakterije obično prenose u uretru iz creva, pri čemu žene su sklone većem riziku zbog svoje anatomije. Po ulasku u bešiku, E. koli može da se pričvrsti za zid bešike i da obrazuje biofilm koji je otporan na imunološki odgovor tela.[8]

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Urin može sadržati gnoj (stanje koje je poznato kao piurija) kao što se vidi kod osobe sa sepsom zbog infekcije urinarnog trakta.

Infekcija donjeg dela urinarnog trakta se takođe naziva i infekcija bešike. Najčešći simptomi su peckanje prilikom mokrenja i potreba za čestim mokrenjem (nagon za mokrenje) u odsustvu vaginalnog sekreta i značajnog bola.[11] Ovi simptomi mogu da variraju od blagih do jakih[16] i kod zdravih žena traju u proseku šest dana.[10] Bol iznad pubične kosti ili u donjem delu leđa može biti prisutan. Ljudi koji imaju infekciju gornjeg dela urinarnog trakta, ili pijelonefritis, mogu imati bol u slabinama, groznicu, ili mučninu i povraćanje pored klasičnih simptoma infekcije donjeg dela urinarnog trakta.[16] Urin retko može izgledati krvavo[8] ili sadržati vidljivu piuriju (gnoj u urinu).[23]

Kod dece[uredi | uredi izvor]

Kod mlađe dece, jedini siptom infekcije urinarnog trakta (IUT) može biti groznica. Zbog nedostatka očiglednijih simptoma, kada se kod devojčica mlađih od dve godine ili neobrezanih dečaka mlađih od godinu dana javi groznica, mnoga medicinska udruženja preporučuju da se uradi urinokultura. Odojčad može slabije da jede, povraća, više spava, ili da pokaže znake žutice. Kod starije dece, može doći do novog javljanja urinarne inkontinencije (nevoljnog isticanja urina).[14]

Kod starijih osoba[uredi | uredi izvor]

Simptomi infekcije urinarnog trakta često nedostaju u starijih.[13] Mogu se nejasno ispoljiti samo inkontinencija, promena mentalnog stanjaili mučnina, kao jedini simptomi.[16] Dok se kod nekih slučajeva kao prvi simptom utvrđuje zdravstvenim radnikom sepsa, infekcija krvi.[8] Dijagnozu može zakomplikovati činjenica da mnogi stariji ljudi već imaju inkontinenciju ili demenciju.[13]

Terapija[uredi | uredi izvor]

Za one kod kojih se infekcije ponavljaju, delotvorna je produžena svakodnevna terapija antibioticima.[11] U lekove koji se često koriste spadaju nitrofurantoin i trimetoprim/sulfametoksazol.[8] Metenamin je drugo sredstvo koje se često koristi u ovu svrhu, budući da u bešici gde je slaba kiselost, proizvodi formaldehid na koji se ne razvija otpornost.[24] U slučajevima gde su infekcije povezane sa polnim odnosima, uzimanje antibiotika nakon istih može biti korisno.[8] Kod postmenopauzalnih žena, konstatovano je da lokalni vaginalni estrogen smanjuje recidiv infekcije. Za razliku od lokalnih krema, upotreba vaginalnog estrogena u vidu čepića se nije pokazala korisnom tako kao niske doze antibiotika.[25] Po podacima iz 2011. radi se na razvoju jednog broja vakcina.[8]

Kod dece[uredi | uredi izvor]

Dokaz da preventivni antibiotici smanjuju infekcije urinarnog trakta kod dece je slab.[26] Međutim, recidiv infekcija UT je retko uzročnik daljih bubrežnih problema ako nema fundamentalnih abnormalnosti bubrega, što dovodi do manje od trećine procenta (0,33%) hroničnog oboljenja bubrega kod odraslih.[27]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Mnogostruki bacili (štapićaste bakterije, ovde prikazane kao crne i pasuljastog oblika) prikazani su između belih krvnih zrnaca pri mikroskopiranju urina. Ove promene ukazuju na infekciju urinarnog trakta.

Dijagnoza IMP postavlja se na osnovu; istorije bolesti (anamneze), kliničke slike i dijagnostičkih testova.

Istorija bolesti[uredi | uredi izvor]

1. U anamneza u akutnoj nekompikovanoj infekcije mokraćnih puteva bolesnik navodi:

  • Kod nekompikovane infekcije donjih mokraćnih puteva; dizuriju i učestalo mokrenje, uz isključivanje vaginitisa, što sa sigurnošću od 80% idu u prilog IMP.
  • Kod nekomplikovanih infekcija gornjih mokraćnih puteva

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

1. Klinička slika u nekompikovanim infekcijama donjih mokraćnih puteva karakteriše se:

  • Uretritisom, koji oznalava zaapaljenje uretre sa karakterističnim kliničkim znacima; dizurije, pojavom gnojnog ili sluzavog iscedka iz uretre. Uretritis se klasifikuje u dve velike grupe: gonokokni i negonokokni uretritis (NGU). Uzročnici NGU su najčešće; hlamidija (Chlamydia trachomatis), humana mikoplazma (Mycoplasma hominis) i uroplazma (Ureaplasma urealyticum). Ređe se javljaju trihomonas (Trichomonas vaginalis), kandidijaza (Candida albicans) i herpes.

simplex.

  • Cistitis. Najčešći simptomi kod pacijenata sa cistitisom su učestalo i bolno mokrenje manje količine mokraće, osećaj neispražnjenosti mokraćne bešike, suprapubini bol. Makroskopski: urin je zamućen, neprijatnog mirisa a makrohematurija je prisutna u oko 30% slučajeva.
  • Dizurijučni sindrom. Javlja se kod 30% žena koje imaju simptome dizurije i učestalog mokrenja a sterilnu urinokulturu ili neznačajan broj bakterija u mokraći. Ukoliko je urinokultura sterilna, potrebno je tragati za seksualno prenosnim infekcijama (SPI) (Trihomonas, gonoreju i herpes simpleks).

U lakšim slučajevima dijagnoza se može postaviti i terapija dati na osnovu simptoma bez daljeg laboratorijskog potvrđivanja. U komplikovanim ili diskutabilnim slučajevima, može biti korisno da se dijagnoza potvrdi putem analize urina, kojom se traži prisustvo nitrita u urinu, belih krvnih zrnaca (leukocita), ili leukocitne esteraze. Drugim ispitivanjem, mikroskopiranjem urina, traži se prisustvo crvenih krvnih zrnaca, belih krvnih zrnaca, ili bakterija. kultura urina se smatra pozitivnom ako je broj bakterijskih kolonija veći ili jednak 103 jedinica za formiranje kolonije po mL karakterističnog organizma urinarnog trakta. Takođe, pomoću ovih kultura se može ispitati osetljivost na antibiotike, što ih čini korisnim prilikom izbora antiobiotske terapije. Međutim, antibiotska terapija može pomoći i ženama koje imaju negativne kulture.[11] Budući da kod starijih osoba simptomi mogu biti nejasni, teško je postaviti dijagnozu bez pouzdanog ispitivanja.[13]

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Infekcija urinarnog trakta može zahvatiti samo donji deo urinarnog trakt, kada je poznata kao infekcija bešike. Alternativno, može zahvatiti gornji deo urinarni trakt, kada je poznata kao pijelonefritis. Ako urin sadrži značajnu količinu bakterije ali nema simptoma, stanje je poznato kao asimptomatska bakteriurija.[16] Ako infekcija urinarnog trakta zahvata gornji deo trakta, i osoba ima šećernu bolest, trudna je, muškarac je, ili je imunokompromitovana, smatra se komplikovanom.[8][10] U suprotnom, ako je žena zdrava i u premenopauzi smatra se nekomplikovanom.[10] Kod dece sa infekcijom urinarnog trakta koja je povezana sa groznicom, se smatra je to infekcija gornjeg urinarnog trakta.[14]

Kod dece[uredi | uredi izvor]

Da bi se postavila dijagnoza infekcije urinarnog trakta kod dece, obavezna je pozitivna urinokultura. Kontaminacija postavlja često izazov u zavisnosti od metoda za prikupljanje uzorka, stoga se granica 105 CFU/mL koristi za „čisto“ uzimanje uzorka srednjeg mlaza, 104 CFU/mL koristi za uzorke prikupljene kateterom, i 102 CFU/mL koristi za suprapubičnu aspiraciju (uzorak se uzima direktno iz bešike iglom). Svetska zdravstvena organizacija obeshrabruje korišćenje „kesica za urin“ za prikupljanje uzoraka zbog visoke stope kontaminacije, te je kateterizacija preferirana metoda kod dece koja nisu naučila da koriste nošu. Neki, kao što je Američka akademija za pedijatriju preporučuju renalni ultrazvuk i cistouretrogram mokrenja (posmatranje uretre i bešike dok osoba mokri rendgenskim zracima u stvarnom vremenu) kod dece mlađe od dve godine koja su imala infekciju urinarnog trakta. Međutim, zbog toga što ne postoji efikasno lečenje ako se pronađu problemi, drugi kao što je Nacionalni institut za kliničku izuzetnost preporučuju samo rutinsko snimanje kod dece mlađe od šest meseci ili one koja imaju neuobičajene nalaze.[14]

Diferencijalna dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Kod žena sa cervicitisom (zapaljenjem grlića materice) ili vaginitisom (zapaljenjem vagine) i kod mlađih muškaraca sa simptomima IUT, uzročnik može biti infekcija Hlamidijom trahomatis ili Najserija gonoreje.[16][28] Vaginitis takođe može biti prouzrokovan gljivičnom infekcijom.[29] Intersticijalni cistitis (hronični bol u bešici) se može razmatrati kod ljudi koji doživljavaju višestruke epizode sa simptomima IUT pri čemu urinokultura ostaje negativna i ne popravlja se antibioticima.[30] Prostatitis (zapaljenje prostate) se može uzeti u obzir u diferencijalnoj dijagnozi.[31]

Terapija[uredi | uredi izvor]

Glavni tok lečenja je antibioticima. Fenazopiridin se povremeno propisuje tokom prvih nekoliko dana uz antibiotike da pomogne kod peckanja i nagona koji se ponekad oseća tokom infekcije bešike.[32] Međutim, ne preporučuje se rutinski zbog sigurnosnih razloga vezanih za njegovu upotrebu, naročito zbog povišenog rizika za metemoglobinemiju (viši nivo od normalnog metemoglobina u krvi).[33] Acetaminofen (paracetamol) se može koristiti za groznicu.[34]

Žene sa rekurentnim jednostavnim IUT mogu imati koristi od samolečenja, po pojavi simptoma, sa medicinskim praćenjem, samo ako inicijalna terapija nije uspešna. Recept za antibiotike se može predati apotekaru telefonom.[11]

Nekomplikovana infekcija[uredi | uredi izvor]

Nekomplikovane infekcije se mogu dijagnostikovati i lečiti samo na osnovu simptoma.[11] Oralni antibiotici kao što su trimetoprim/sulfametoksazol (TMP/SMX), cefalosporini, nitrofurantoin, ili fluorokinolon znatno skraćuju vreme ozdravljenja pri čemu su svi podjednako efikasni.[35] Trodnevno lečenje trimetoprimom, TMP/SMX, ili fluorokinolonom je obično dovoljno, dok nitrofurantoin zahteva 5–7 dana.[11][36] Uz terapiju, simptomi treba da se poprave u toku 36 sati.[10] Oko 50% ljudi će ozdraviti bez terapije za nekoliko dana ili nedelja.[11] Američko društvo za infektivne bolesti ne preporučuje fluorokinolon kao prvu terapiju zbog zabrinutosti da će se stvoriti rezistentnost na ovu grupu lekova.[36] Uprkos ovoj predostorožnosti, rezistentnost se donekle razvila na sve ove lekove zbog njihove široke upotrebe.[11] Sam trimetoprin se smatra ekvivalentom TMP/SMX u nekim zemljama.[36] Kod jednostavnih IUT, deca često reaguju na trodnevnu terapiju antibioticima.[37]

Pijelonefritis[uredi | uredi izvor]

Pijelonefritis se leči agresivnije od jednostavne infekcije bešike, ili dužom upotrebom oralnih antibiotika ili intravenskim antibioticima.[38] Sedmodnevno oralno uzimanje fluorokinolona ciprofloksacina se obično koristi u oblastima gde je stopa rezistentnosti manja od 10%.Ako su stope lokalne rezistentnosti veće od 10%, često se propisuje doza intravenskog cetriaksona. Kod onih, koji ispoljavaju ozbiljnije simptome, može biti potreban prijem u bolnicu radi terapije antibioticima.[38] Komplikacije kao što su urinarna opstrukcija, zbog kamena u bubregu, se može razmotriti ako se simptomi ne poprave za dva do tri dana korišćenja terapije.[16][38]

IMP u trudnoći[uredi | uredi izvor]

Infekcije urinarnog trakta su razlog za veću zabrinutost u trudnoći zbog povećanog rizika za bubrežne infekcije. Tokom trudnoće, povišen nivo progesterona povećava rizik za smanjen mišićni tonus uretera i bubrega, što dovodi do veće verovatnoće za refluks, pri čemu se urin vraća kroz uretere do bubrega. Iako trudnice nemaju povećan rizik za asimptomatsku bakteriuriju, ako je bakteriurija prisutna imaju rizik od 25-40% za bubrežnu infekciju.[12] Tako ako ispitivanje urina pokaže znake infekcije – čak i bez simptoma – preporučuje se terapija.Cefaleksin ili nitrofurantoin se obično koriste jer se uglavnom smatraju bezbednim u trudnoći.[39] Bubrežna infekcija tokom trudnoće može dovesti do prevremenog porođaja ili preeklampsije (stanja povišenog krvnog pritiska a bubrežna disfunkcija tokom trudnoće može dovesti do konvulzija).[12]

Prevencija[uredi | uredi izvor]

Brojne mere koje nisu potvrđene da utiču na učestalost IUT uključuju: upotrebu kontraceptivnih pilula ili kondoma, mokrenje odmah nakon polnog odnosa, vrsta donjeg veša koji se koristi, metode lične higijene koje se koriste nakon mokrenja ili velike nužde, ili da li se osoba obično kupa ili tušira.[11] Slično, nema dokaza u vezi sa zadržavanjem mokraće, korišćenjem tampona, i irigatora.[12]

Onima sa čestim infekcijama urinarnog trakta koji koriste spermicid ili dijafragmu kao kontraceptivnu metodu, savetuje se da koriste alternativne metode.[8] (Sok ili kapsule) od brusnice mogu da smanje učestalost kod onih sa čestim infekcijama,[40][41] ali dugoročna tolerancija je pitanje[40] vezano za gastrointestinalne probleme koji se javljaju kod više od 30%.[42] Upotreba dva puta dnevno može biti daleko delotvornija nego upotreba jednom dnevno.[43] Po podacima do 2011. godine, intravaginalni probiotici zahtevaju dalje izučavanje da bi se utvrdilo da li su korisni.[8] Upotreba kondoma bez spermicida ili korišćenje kontraceptivnih pilula, ne povećavaju rizik za nekomplikovanu infekciju urinarnog trakta.[44]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mokraćni kateter je drenažna cev (kateter) koja se postavlja u mokraćnu bešiku kroz uretru, ostavlja na mestu, i povezana je sa zatvorenim sistemom za skupljanje mokraće (Folijev kateter).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Boyko, E. J.; Fihn, S. D.; Scholes, D.; Chen, C. L.; Normand, E. H.; Yarbro, P. (2002). „Diabetes and the risk of acute urinary tract infection among postmenopausal women”. Diabetes Care. 25 (10): 1778—1783. PMID 12351477. doi:10.2337/diacare.25.10.1778. .
  2. ^ Raz, R.; Gennesin, Y.; Wasser, J.; Stoler, Z.; Rosenfeld, S.; Rottensterich, E.; Stamm, W. E. (2000). „Recurrent urinary tract infections in postmenopausal women”. Clin Infect Dis. 30 (1): 152—156. PMID 10619744. S2CID 19539395. doi:10.1086/313596. .
  3. ^ Nacionalni vodis za lekare u primarnoj zdravstvenoj zaѕtiti;INFEKCIJE URINARNOG TRAKTA (PDF). Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu CIBID - Centar za izdavasku, bibliotesku i informacionu delatnost. 2004. Pristupljeno 26. 1. 2014. 
  4. ^ Foxman, Betsy; Brown, Patricia (2003). „Epidemiology of urinary tract infections”. Infect Dis Clin North Am. 17 (2): 227—41. PMID 12848468. doi:10.1016/S0891-5520(03)00005-9. .
  5. ^ Nicolle L. „Best pharmacological practice: urinary tract infections.”. Expert Opin Pharmacother. 4 (5): 693—704. .
  6. ^ a b Al-Achi 2008, str. 126
  7. ^ Wilson 1990, str. 198.
  8. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Salvatore, S (2011). Salvatore, S, Cattoni, E, Siesto, G, Serati, M, Sorice, P, Torella, M. „Urinary tract infections in women.”. European Journal of Obstetrics, Gynecology, and Reproductive Biology. 156 (2): 131—6. PMID 21349630. doi:10.1016/j.ejogrb.2011.01.028. 
  9. ^ a b Brunner & Suddarth's textbook of medical-surgical nursing. (12. izd.). Philadelphia: Wolters Kluwer Health/Lippincott Williams & Wilkins. 2010. str. 1359. ISBN 978-0-7817-8589-1. 
  10. ^ a b v g d Colgan, R (1. 10. 2011). Williams, M. „Diagnosis and treatment of acute uncomplicated cystitis.”. American Family Physician. 84 (7): 771—6. PMID 22010614. 
  11. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Nicolle, LE (2008). „Uncomplicated urinary tract infection in adults including uncomplicated pyelonephritis”. Urol Clin North Am. 35 (1): 1—12, v. PMID 18061019. doi:10.1016/j.ucl.2007.09.004. 
  12. ^ a b v g d đ e Dielubanza, EJ (2011). Schaeffer, AJ. „Urinary tract infections in women.”. The Medical Clinics of North America. 95 (1): 27—41. PMID 21095409. doi:10.1016/j.mcna.2010.08.023. 
  13. ^ a b v g Woodford, HJ (2011). George, J. „Diagnosis and management of urinary infections in older people.”. Clinical Medicine (London, England). 11 (1): 80—3. PMC 5873814Slobodan pristup. PMID 21404794. doi:10.7861/clinmedicine.11-1-80. 
  14. ^ a b v g d đ Bhat, RG (2011). Katy, TA, Place, FC. „Pediatric urinary tract infections.”. Emergency Medicine Clinics of North America. 29 (3): 637—53. PMID 21782079. doi:10.1016/j.emc.2011.04.004. 
  15. ^ Fihn, S. D. (2003). „Clinical practice. Acute uncomplicated urinary tract infection in women”. New England Journal of Medicine. 349 (3): 259—66. PMID 12867610. doi:10.1056/NEJMcp030027. .
  16. ^ a b v g d đ e ž Lane, DR (2011). Takhar, SS. „Diagnosis and management of urinary tract infection and pyelonephritis.”. Emergency Medicine Clinics of North America. 29 (3): 539—52. PMID 21782073. doi:10.1016/j.emc.2011.04.001. 
  17. ^ Amdekar, S (2011). Singh, V, Singh, DD. „Probiotic therapy: immunomodulating approach toward urinary tract infection.”. Current Microbiology. 63 (5): 484—90. PMID 21901556. S2CID 24123416. doi:10.1007/s00284-011-0006-2. 
  18. ^ Infectious Disease, Chapter Seven, Urinary Tract Infections from Infectious Disease Section of Microbiology and Immunology On-line. By Charles Bryan MD. University of South Carolina. This page last changed on Wednesday, April 27, 2011
  19. ^ Nicolle, LE (2001). „The chronic indwelling catheter and urinary infection in long-term-care facility residents”. Infect Control Hosp Epidemiol. 22 (5): 316—21. PMID 11428445. doi:10.1086/501908. 
  20. ^ Phipps S, Lim YN, McClinton S, Barry C, Rane A, N'Dow J (2006). „Short term urinary catheter policies following urogenital surgery in adults”. Ur.: Phipps, Simon. Cochrane Database of Systematic Reviews. Cochrane Database Syst Rev. str. CD004374. PMID 16625600. doi:10.1002/14651858.CD004374.pub2. 
  21. ^ Gould CV, Umscheid CA, Agarwal RK, Kuntz G, Pegues DA (2010). „Guideline for prevention of catheter-associated urinary tract infections 2009”. Infect Control Hosp Epidemiol. 31 (4): 319—26. PMID 20156062. S2CID 31266013. doi:10.1086/651091. 
  22. ^ a b Eves, FJ (2010). Rivera, N. „Prevention of urinary tract infections in persons with spinal cord injury in home health care.”. Home Healthcare Nurse. 28 (4): 230—41. PMID 20520263. S2CID 35850310. doi:10.1097/NHH.0b013e3181dc1bcb. 
  23. ^ Arellano, Ronald S. (19. 1. 2011). Non-vascular interventional radiology of the abdomen. New York: Springer. str. 67. ISBN 978-1-4419-7731-1. 
  24. ^ Cubeddu 2009, str. 397.
  25. ^ Perrotta, C (2008). Aznar, M, Mejia, R, Albert, X, Ng, CW. „Oestrogens for preventing recurrent urinary tract infection in postmenopausal women.”. Cochrane Database of Systematic Reviews (Online) (2): CD005131. PMID 18425910. doi:10.1002/14651858.CD005131.pub2. 
  26. ^ Dai, B; Liu, Y; Jia, J; Mei, C (2010). „Long-term antibiotics for the prevention of recurrent urinary tract infection in children: a systematic review and meta-analysis”. Archives of Disease in Childhood. 95 (7): 499—508. PMID 20457696. S2CID 6714180. doi:10.1136/adc.2009.173112. 
  27. ^ Salo, J (2011). Ikäheimo, R, Tapiainen, T, Uhari, M. „Childhood urinary tract infections as a cause of chronic kidney disease.”. Pediatrics. 128 (5): 840—7. PMID 21987701. S2CID 41304559. doi:10.1542/peds.2010-3520. 
  28. ^ Raynor, MC (2011). Carson CC, 3rd. „Urinary infections in men.”. The Medical Clinics of North America. 95 (1): 43—54. PMID 21095410. doi:10.1016/j.mcna.2010.08.015. 
  29. ^ Leung, str. 244
  30. ^ Kursh 2000, str. 131.
  31. ^ Walls 2006, str. 152.
  32. ^ Gaines, KK (2004). „Phenazopyridine hydrochloride: the use and abuse of an old standby for UTI.”. Urologic Nursing. 24 (3): 207—9. PMID 15311491. 
  33. ^ Aronson 2008, str. 219.
  34. ^ Glass 2010, str. 271.
  35. ^ Zalmanovici Trestioreanu A, Green H, Paul M, Yaphe J, Leibovici L (2010). „Antimicrobial agents for treating uncomplicated urinary tract infection in women”. Ur.: Zalmanovici Trestioreanu, Anca. Cochrane Database of Systematic Reviews. Cochrane Database Syst Rev. 10. str. CD007182. PMID 20927755. doi:10.1002/14651858.CD007182.pub2. 
  36. ^ a b v Gupta, K (1. 3. 2011). Hooton, TM, Naber, KG, Wullt, B, Colgan, R, Miller, LG, Moran, GJ, Nicolle, LE, Raz, R, Schaeffer, AJ, Soper, DE, Infectious Diseases Society of, America, European Society for Microbiology and Infectious, Diseases. „International clinical practice guidelines for the treatment of acute uncomplicated cystitis and pyelonephritis in women: A 2010 update by the Infectious Diseases Society of America and the European Society for Microbiology and Infectious Diseases.”. Clinical Infectious Diseases : An Official Publication of the Infectious Diseases Society of America. 52 (5): e103—20. PMID 21292654. doi:10.1093/cid/ciq257. 
  37. ^ „BestBets: Is a short course of antibiotics better than a long course in the treatment of UTI in children”. 
  38. ^ a b v Colgan, R (1. 9. 2011). Williams, M, Johnson, JR. „Diagnosis and treatment of acute pyelonephritis in women.”. American Family Physician. 84 (5): 519—26. PMID 21888302. 
  39. ^ Guinto VT, De Guia B, Festin MR, Dowswell T (2010). „Different antibiotic regimens for treating asymptomatic bacteriuria in pregnancy”. Ur.: Guinto, Valerie T. Cochrane Database of Systematic Reviews. Cochrane Database Syst Rev. str. CD007855. PMC 4033758Slobodan pristup. PMID 20824868. doi:10.1002/14651858.CD007855.pub2. 
  40. ^ a b Jepson RG, Craig JC (2008). „Cranberries for preventing urinary tract infections”. Ur.: Jepson, Ruth G. Cochrane Database of Systematic Reviews. Cochrane Database Syst Rev. str. CD001321. PMID 18253990. doi:10.1002/14651858.CD001321.pub4. 
  41. ^ Wang, CH; Fang, CC; Chen, NC (2012). „Cranberry-containing products for prevention of urinary tract infections in susceptible populations”. Arch Intern Med. 172 (13): 988—96. PMID 22777630. doi:10.1001/archinternmed.2012.3004. 
  42. ^ Rossi, R (2010). Porta, S, Canovi, B. „Overview on cranberry and urinary tract infections in females.”. Journal of Clinical Gastroenterology. 44 (Suppl 1): S61—2. PMID 20495471. doi:10.1097/MCG.0b013e3181d2dc8e. 
  43. ^ Wang, CH (9. 7. 2012). Fang, CC; Chen, NC; Liu, SS; Yu, PH; Wu, TY; Chen, WT; Lee, CC; Chen, SC. „Cranberry-containing products for prevention of urinary tract infections in susceptible populations: a systematic review and meta-analysis of randomized controlled trials.”. Archives of Internal Medicine. 172 (13): 988—96. PMID 22777630. doi:10.1001/archinternmed.2012.3004. 
  44. ^ Engleberg, N C; DiRita, V; Dermody, T S (2007). „63”. Schaechter's Mechanism of Microbial Disease (4 izd.). Baltimore: Lippincott Williams & Wilkins. 618. ISBN 978-0-7817-5342-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]



Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).