Pređi na sadržaj

Istorija islama

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

„Badšahi Masjid” - „Kraljeva džamija” u Pakistanu.

Istorija islama je istorija islamske vere kao socijalni, kulturni, i politički fenomen. Islam je nastao u današnjoj Saudijskoj Arabiji u ranom sedmom veku nove ere. Za manje od stotinu godina nakon Muhamedove smrti, islamska država se proširila od Atlantskog okeana na zapadu do srednje Azije na istoku. Sveta knjiga muslimana je Kuran. Države Abasida, Mogula i Osmanlija su bile neke od najvećih carstva u istoriji. Islamski naučnici, filozofi, halifi, i vojskovođe su ostavili veliki uticaj na istoriju sveta koji se oseća i dan danas.

Istorija islama je isto tako istorija muslimana, i obuhvata aspekte političkog, socijalnog, ekonomskog i kulturnog razvoja islamske civilizacije. Islam i muslimani su u velikoj meri uticali na političku, ekonomsku i vojnu istoriju Starog sveta, posebno Bliskog istoka, gde leže njegovi koreni. Iako se islam pojavio početkom 7. veka na području današnje Saudijske Arabije, u gradu Meki, muslimani veruju a na to upućuje i Kuran da islam nije nastao s poslanikom Muhamedom već da je to izvorno verovanje svih pređašnjih poslanika u islamu poput Isaa, Davuda, Musaa, Ibrahima, Nuha, Adema i drugih.[1][2][3]

Islam je nastao u današnjoj Saudijskoj Arabiji u ranom sedmom veku nove ere. Kasnija carstva kao što su Abasidsko, Fatimidsko, Almoravidsko, Seldžusko, Ajuransko, Adalsko, Varsagnali carstvo u Somaliji, Mogulsko carstvo u Indiji, Safavidsko carstvo u Persiji i Osmanlijsko carstvo su bile uticajne i ugledne sile u svetu. Islamska civilizacija je izgradila mnogo centara kulture i nauke i proizvela poznate naučnike, astronome, matematičare, doktore i filozofe tokom zlatnog doba Islama. Tehnologija je cvetala, bilo je ulaganja u ekonomsku infrastrukturu, kao što su sistemi za navodnjavanje i kanali; a važnost čitanja Kurana proizvela je relativno visok nivo pismenosti.

U kasnijem periodu, tokom srednjem veku, destruktivna Mongolska invazija sa istoka i gubitak stanovništva od strane crne smrti, znatno je oslabila tradicionalno središte islamskog sveta, koje se prostire od Persije do Egipta, a Osmanlijsko carstvo nije bilo u stanju da osvoji veći deo arapskog govornog područja i ponovo stvori islamski svet moći, mada je bilo u stanju da savlada izazove ranog modernog doba.

Nakon Prvog svetskog rata, Osmanlijske teritorije su podeljene na nekoliko zemalja pod uslovima Ugovora iz Sevresa.

Kasnije, u modernoj istoriji (19. i 20. vek), mnoge islamske regije su pale pod uticaj ili direktnu kontrolu velikih sila. Njihovi napori u sticanju nezavisnosti i izgradnji modernih nacionalnih država tokom poslednja dva veka još uvek odjekuju svetskom sadašnjicom kao i pojačani intenzitet sukoba koji su se javljali ili su još aktuelni u regijama kao što su Palestina, Kašmir, Xinjiang, Čečenija, Srednjoafrička Republika, Bosna i Hercegovina i Mjanmar. Naftni bum stabilizirao je arapske države Persijskog zaliva, čineći ih najvećim svetskim proizvođačima i izvoznicima nafte, čiji je fokus usmeren na slobodnu trgovinu i turizam.[4][5]

Islamski svet u srednjem veku[uredi | uredi izvor]

Na Arabijskom poluostrvu se početkom VII veka pojavila nova vera - islam. Pripadnici islamske vere nazivaju se Muslimani. Osnivač islama je bio Muhamed, trgovac iz grada Meke. Muhamed je tvrdio da postoji samo jedan bog, Alah, koji je njega odredio za proroka, da bi narodu objavio pravu veru. Stanovnici Meke u početku nisu prihvatili novu veru. Zbog njihovog otpora, Muhamed je 622. godine napustio Meku i preselio se u grad Jatrib. Jatrib se od tada počeo nazivati Medina, što znači „prorokov grad“.

Muhamedovo učenje zapisano je u svetoj knjizi muslimana koja se zove Kuran. Meka je bila i danas ostala sveti grad Muslimana. U Meki se nalazi kaba ili caba, kamena građevina u obliku kocke. U njoj se čuva crni kamen, meteorit, koga svi muslimani poštuju kao svetinju. Svake godine hiljade i hiljade vernika dolaze u Meku da bi se poklonili kabi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Esposito 1998, str. 9, 12
  2. ^ Esposito (2002b), pp. 4–5.
  3. ^ Peters, F.E. (2003). Islam: A Guide for Jews and Christians. Princeton University Press. str. 9. ISBN 978-0-691-11553-5. 
  4. ^ Sampler & Eigner (2008). Sand to Silicon: Going Global. UAE: Motivate. str. 15. ISBN 9781860632549. 
  5. ^ „International – U.S. Energy Information Administration (EIA)”. eia.gov. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]