Korisnik:Sindjelicitalan/pesak
Knjižarstvo i štamparstvo u Čačku[uredi | uredi izvor]
Ovaj članak je deo projekta seminarskih radova na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Datum unosa: april — maj 2019. Ova grupa studenata uređivaće u prostoru članaka. Nemojte prebacivati članak u druge imenske prostore. Pozivamo vas da doprinesete njegovom kvalitetu i pomognete studentima pri uređivanju. |
Knjižarstvo i štamparstvo u Čačku je počelo da se razvija polovinom 19. veka i traje i dan danas. Čačak je grad sa izraženom kulturnom tradicijom i bogatom istorijskom prošlošću. U njemu je jedna od najstarijih gimnazija u regionu, a samim tim i grad sa velikom tradicijom pismenosti i obrazovanja.Iz čačanske gimnazije potekli su mnogi pisci, pesnici,umetnici i naučni radnici ( Branko V. Radičević, Vladislav Petković Dis, Nadežda Petrović, Radmila Bakočević, Puriša Đorđević, Sonja Savić, braća Teofilović, Mihailo Đoković-Tikalo, Radomir Mihailović Točak, Bora Đorđević, Vladan Matijević...)
Čačansko knjižarstvo do Prvog svetskog rata[uredi | uredi izvor]
Početak knjižarstva u Čačku[uredi | uredi izvor]
Čačak je sredinom 19. veka bio trgovački, zanatlijski i kafanski grad u kome je kupovna moć bila slaba. U čačanskom kraju radilo je samo nekoliko osnovnih škola. Preteča Gradske biblioteke „Vladislav Petković-Dis” bilo je čitalište otvoreno 1848. godine.[1]
Knjige su uglavnom prodavali knjižari torbari. U Srbiji se počelo manipulisati cenama knjiga, pre svega udžbenicima, zbog toga je Popečiteljstvo prosveštenija imenovalo Miloša Popovića za glavnog prvog knjižara 1852. godine. U Čačku je za ceo okrug bio odgovoran trgovac Mića Milijanović . On je prodavao udžbenike i kancelarijski materijal za pisanje, ali ne i književna dela.
Zakon o Knjižarskoj radnji i prvi knjižar u Čačku[uredi | uredi izvor]
Zakon je usvojen 14. jula 1878. godine, uprava Državne pečatnje po svim okruzima u Srbiji sklopila je ugovore sa knjižarima, ovlašćenim za prodaju knjiga. Iz tog dokumenta saznaje se da je knjižaru u Čačku posedovao trgovac Nikola Radovanović, kome se knjižara nalazila u današnjoj Kuželjevoj ulici. Knjižara je bila trošna i od slabog građevinskog materijala. Radovanović je pored svog udela u radu knjižare imao i zaslugu za postavljanje trotoara oko radnji. U knjižari je uglavnom prodavao udžbenike, pesmarice i poneku drugu knjigu iz lepe književnosti. Nakon njegove smrti 29. oktobra 1904. godine, knjižara je pripala njegovom sinovcu Vujadinu Radovanoviću.
Pored Nikole Radovanovića, kao čačanski knjižari pominju se i braća Šljivići. Braća Šljivići su prema jednoj reklami u čačanskom listu Polet, od 1. februara 1924. godine u svojoj radnji-knjižari nudili: sveće od čistog voska, žute i bele sveće za svadbe; čist prirodan med; bombone, čokolade i ratluke; školske knjige i materijal; slike za ukras domova; kandila i posmetne vence; metalne električne lampe...
Ostali čačanski knjižari[uredi | uredi izvor]
Drugi čačanski knjižar bio je Vojislav M. Andrić. Nije utvrđeno gde mu se nalazio knjižarski dućan, uzet pod zakup. Potom je otvorio knjižaru blizu centra varoši, ali se knjižarstvom u Čačku bavio samo tri godine i potom je otišao za Valjevo.
Još jedan zabeleženi knjižar bio je Stevan Hadži Popović, ali i on se ubrzo odselio iz Čačka i u Kragujevcu otvorio izdavačku knjižaru.
Novi čačanski knjižar postaće Isailo A. Petrović.
Isailo A. Petrović[uredi | uredi izvor]
Rođen je 29. januara 1865. godine u Kruševcu, izučio je knjigovezački zanat negde u Rumuniji. Govorio je više stranih jezika. Krajem 80-ih godina doselio se u Čačak. Knjižaru u Čačku je otvorio 1888. godine na Velikoj pijaci (današnji Trg Župana Stracimira), u svojoj kući, građenoj na sprat. U prizemlju se nalazila knjižara sa knjigoveznicom i manjom štamparijom. Objavio je 1894. godine knjigu Emila Zole „Iz ljubavi”, štampanu u Beogradu. Isailo je pored knjigoveznice otvorio i knjižaru u kojoj je držao pored školskih udžbenika, raznih knjiga iz lepe književnosti naših i stranih pisaca i pisaći materijal. Osim toga, njegov posao bio je i povezivanje knjiga i protokola za nadleštvo opštine Čačak. Pored loše prodaje knjiga i kancelarijskog materijala u Srbiji, Petrović je nakon otvaranja knjigoveznice i knjižare ubrajan među bogatije Čačane.[2]
Njegova radnja je nosila zvaničan naziv: Kraljevska srpska povlašćena knjižara Isaila A. Petrovića. Bila je dobro snabdevena knjigama iz beletristike, udžbenicima, raznim kancelarijskim materijalom i školskim priborom, kao što su: hartija, ljubičasto mastilo i antracen, olovke, krede, razni obrasci za delovodnike i druge administrativne knjige. Prodavao je i knjige u pretplati, a paketi sa poručenom robom slati su školama, sudovima, opštinama i pojedincima iz dalje i bliže okoline Čačka.
Petrović je knjižarski materijal nabavljao u više zemalja Evrope i držao je knjižaru i knjigoveznicu sve do svoje smrti.
Isailo A. Petrović je 1. juna 1888. godine obavestio građanstvo da je otvorio i štampariju (sa dve ručne štamparske mašine "Boston"). Štampao je vizit-karte, trgovačka pisma, izveštaje, jelovnike i "raporte za gospodu gostioničare", pozive za svadbe i zabave, posmrtnice... Štampao je i sedam knjiga, među kojima je najpoznatija „Jovan Hus”, M.M. Filipova, a jednu je potpisao kao izdavač.
Zbog spora sa Stevanom Matićem, koji je svoju štampariju preneo iz Gornjeg Milanovca u Čačak, Petrović je dobio zabranu za bavljene štamparstvom. Zbog toga je on svoju štampariju 1900. godine izdao pod zakup Vladimiru S. Stevanoviću i Petru T. Liliću, koji su za razliku od Petrovića bili kvalifikovani za štamparski posao.
Stradao je u Prvom svetskom ratu 25. novembra 1914. godine kod sela Brestovika. Sahranjen je kod crkve u Kolarima.
Njegovim imenom je nazvana nagrada koju Gradska biblioteka "Vladislav Petković-Dis" , od 2000. godine dodeljuje autoru za najnadahnutije likovno oblikovane knjige objavljene u Čačku. Prvi dobitnik je Zoran Jureš, član ULUS-a, vlasnik izdavačke kuće Grafika Jureš.
Povlašćeni knjižari[uredi | uredi izvor]
Popis Srbije u poslednjim decenijama 19. veka pominje dvojicu državnih knjižara u Čačku. Imali su povlašćen položaj u prodaji knjiga ( posebno udžbenika ) državne štamparije. Takođe su prodavali i pisaći, kancelarijski materijal i udžbenike. Od 1892. do 1900. godine u Čačku su to bili Nikola Radovanović i Isailo A. Petrović. Posle 1900. godine oni postaju ovlašćeni knjižari. Nikola Radovanović do svoje smrti 1904. godine , ali ne i njegov naslednik Vujadin Radovanović. Petrović ostaje povlašćeni knjižar do 1907. godine. U međuvremenu taj status dobijaju i neki drugi Čačani. Od 1905. godine su to Jevrem Jovović i Milutin Šibalić. Nije utvrđeno gde su se nalazile njihove knjižarnice. Realna pretpostavka je da su bile u centru varoši, kod škole i državnih nadleštava ili na Velikoj pijaci. U 1909. i 1910. godini je status povlašćenog knjižara imao i Radivoje A. Pavlović. U knjižari koja je prethodno bila vlasništvo Isaila A. Petrovića popis pominje Anastasa Đ. Kostadinovića.
Godine 1915. usledio je nastavak Prvog svetskog rata , a vreme okupacije nije pogodovalo knjižarstvu.
Štamparije u Čačku[uredi | uredi izvor]
Štamparije u Čačku otvaraju se relativno kasno u odnosu na druge gradove, ipak čačansko štamparstvo se ne razlikuje bitno od drugih gradova jer je ono nastalo kao posledica sličnih društvenih uslova koji su bili karakteristični za unutrašnjost Srbije u drugoj polovini 19. veka.[3]
Prva štamparija[uredi | uredi izvor]
Prvu štampariju u Čačku otvorio je već pomenuti Isailo A. Petrović. U čačanskom Narodnom muzeju čuvaju se razglednice starog Čačka izdate u Petrovićevoj knjižari.
Stevan Matić[uredi | uredi izvor]
Stevan Matić je bio prvi kvalifikovani tipograf koji je imao štampariju u Gornjem Milanovcu još 1893. godine, odakle se doselio u Čačak krajem 1898. godine, tako da je on najviše zaslužan za skoro sve što je štampano u periodu od pola veka.
Druga štamparija[uredi | uredi izvor]
Druga po značaju štamparija, otvorena je u Čačku 1924.godine bila je filijala Slavka G. Petrovića, užičkog štampara, koji je prodao štampariju u Užicu i prešao u Čačak. Povećane potrebe grada uslovile su da ove štamparije imaju dovoljno posla i uspešno rade do Drugog svetskog rata.
Udeo u čačanskom štamparstvu ima i Branislav L. Petrović, knjižar koji je tridesetih godina imao u Čačku izdavačku knjižaru i malu štampariju u njoj. Pored raznih formulara štampao je samo tri broja časopisa „Osvit” .
Štamparstvo[uredi | uredi izvor]
Privredni, kulturni i politički razvoj grada uslovljavao je i štamparske potrebe građana. U prvoj polovini 20. veka najviše su štampani plakati raznih udruženja, političkih stranaka, zatim vizit-karte, pozivnice za balove i svadbe, pisma, koverte, objave, posmrtnice, ulaznice, oglasi, cenovnici, jelovnici, nalepnice, razni formulari, čestitke, srećke. Štampane su i knjige, brošure, časopisi i listovi, ali u mnogo manjem broju.
Političke prilike su u velikoj meri uticale na pojavu listova 1941. godine, njihovo izlaženje najčešće je bilo kratkotrajno. Obično su se pojavljivali pred izbore i posle njih se gasili. U tom pogledu karakteristična je 1935. godina kada se pojavilo čak sedam listova. Najduže su izlazili „Čačanska okružna samouprava” ( devet godina ), „Rudnička samouprava” ( osam godina ), „Dragačevo”( šest godina ), „Čačanski glas” ( četiri godine ) i časopisi „Pregled crkve eparhije Žičke”( dvadeset godina ) i „Školski radnik”( šest godina ).
Od knjiga najviše su štampana pravila raznih udruženja i banaka, zatim školski i bankarski izveštaji i knjige religiozne sadržine iz Žičke biblioteke „Sveti Lazar”. U Čačku svoje knjige nisu štampali poznati književnici poreklom iz ovog grada, već oni koji su tu živeli i radili neko vreme kao službenici ili profesori gimnazija i koji u istoriji ne zauzimaju istaknuta mesta. Najpoznatiji među njima je Vojislav Ilić-Mlađi, a zatim Nedeljko Gizdavić, Velisav Janjić, Jelisije Andrić i mnogi drugi.
Treba pomenuti i autore knjiga o prošlosti Čačka kao što su Radomir Ilić, Radomir Krečković, Dragoslav Mitrović i Dragomir Popović.
Za knjige štampane do 1941. godine karakteristična je loša tehnička i štamparska opremljenost, mali obim i samo nekoliko ih ima više od 150 strana. Sve one imaju prvenstveno dokumentarnu, kulturnu i istorijsku vrednost, a manje naučnu ili književnu.
Izdavačko-štamparska delatnost u Čačku u prvoj polovini dvadesetog veka razvijala se srazmerno društvenim uslovima karakterističnim za unutrašnjost Srbije tog vremena. Za razvoj štamparstva u Čačku i okolini od presudnog je značaja pojava Stevana Matića.
Knjižarstvo i štamparstvo novijeg doba[uredi | uredi izvor]
Čačak je decenijama unazad imao bar jednu ili više dobrih knjižara. Jedna od najstarijih je knjižara Rade Azanjac. Nekada dobro snabdevena Nolitova i Prosvetina knjižara gde su bez zakašnjenja stizala najnovija izdanja, nekada iz bivše Jugoslavije, od svih vodećih jugoslovenskih izdavača. Ove stare knjižare, u skladu sa modernim tokovima zamenile su knjižare Lagune, Vulkana i Službenog glasnika, ali je i dalje živa i uspešna jedina prava i bogata knjižara po ukusu grada, knjižara Reči[4], smeštena u strogom centru grada na Trgu Ustanka broj 2 u zgradi Doma kulture, koji još uvek prestavlja kulturnu žilu grada. Ovom knjižarom rukovodi jedan od najstarijih čačanskih knjižara, čuveni Rade Vasilić, koga po svemu nasleđuje Savo Stjepović, i sam pisac i autor više nagrađenih romana, a autor je beogradskog izdavača Dereta.
Nekada je Čačak imao jednu ili dve stare štamparije, a sada ima više mladih privatnih štamparija.
U Čačku je pre više od četrdeset godina pokrenut časopis Gradac kojim rukovodi Branko Kukić, jedan od vodećih srpskih intelektualaca. Iz umetničkog društva Gradac potiču i stotine izvrsnih publikacija. Izdavačka kuća Gradac dobila je nagradu „Gligorije Vozarović” kao najbolji izdavač u 2001. godini.[5]
U Čačku stvara i izdaje predivne dečje knjige Pčelica, osnovana 2003. godine.[6]
Decenijama postoji i izdavačka kuća Legenda, osnovana 1997. godine i obavlja izdavačku delatnost u okviru deset biblioteka[7].
Svi ovi podaci ukazuju na to da je Čačak kao grad uvek imao živo interesovanje za knjigu.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Marinković, Radovan (2001). „Čačansko knjižarstvo do Prvog svetskog rata”. "Zbornik radova Narodnog Muzeja": 105—113.
- ^ Starčević, Velimir (2011). Staro srpsko knjižarstvo. Beograd: Službeni glasnik.
- ^ Orbović, Marija (1998). Čačansko štamparstvo i izdavaštvo : 1833-1941. Čačak: Čačak : Gradska biblioteka, Grafika Jureš.
- ^ superweb; Nikitovic, Vladimir. „“Reči“ – čačanska knjižara za sladokusce | Morava Info” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2019-05-17.
- ^ „Gradac”. www.gradac.org.rs. Pristupljeno 2019-05-17.
- ^ „Knjige za lepše detinjstvo”. Pčelica. Pristupljeno 2019-05-17.
- ^ „LEGENDA...izdavacka kuca...Cacak”. www.legenda.co.rs. Pristupljeno 2019-05-17.