Letonska pravoslavna crkva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Letonska pravoslavna crkva
Latvijas Pareizticīgā Baznīca
Osnovni podaci
Kirijarhalna crkvaRuska pravoslavna crkva
Autonomijapriznata 21. juna 1921.
potvrđena 1990.
Kanonsko priznanjekanonski priznata
Predstojateljmitropolit riški i sve Letonije Aleksandar (Kudrjašov)
SjedišteRiga
Kanonska jurisdikcijaLetonija
Kalendarjulijanski kalendar
[[1] Zvanični veb-sajt]
Statistika
Arhijereja3
Eparhija2
Manastira3

Letonska pravoslavna crkva (let. Latvijas Pareizticīgā Baznīca, rus. Латвийская православная церковь) jeste samoupravna crkva pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Godine 1836. na prostoru današnje Letonije je osnovano Riško vikarijatstvo Pskovske eparhije. Prvi vikarni episkop je bio Irinarh, zatim Filaret (1842) i posljednji Platon (1848). Vikarijatstvo je 1. jula 1850. odvojeno u samostalnu Rišku eparhiju. Eparhijski arhijerej je dobio titulu „riški i mitavski“, a episkop Platon (Gorodecki) postao je arhiepiskop.[1][2]

Nakon nestanka Ruske Imperije i prelaska arhiepiskopa Jovana (Smirnova) u Rjazanjsku eparhiju (1917) Riška eparhija je bila četiri godine bez eparhijskog arhijereja. Letonske vlasti nisu dozvoljavale dolazak ni mitropolitu Serafimu (Čičagovu) niti arhiepiskopu Genadiju (Tuberozovu) koje je patrijarh moskovski Tihon predlagao za riške arhijereje. Od 1918. do 1919. Riškom eparhijom je privremeno upravljao vikarni episkop reveljski Platon (Kuljbuš). S letonskim vlastima je dogovarano da se iz Penzenske eparhije dovede arhiepiskop Joan (Pomer), inače Letonac po nacionalnosti. Nakon postizanja kompromisa arhiepiskop Joan je tražio od Moskovskog patrijarhata da Riškoj eparhiji prizna samostalnost u poslovima unutrašnje uprave što su patrijarh, Sveti sinod i Visoki crkveni savjet i učinili 21. juna 1921.

Arhiepiskop Joan je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima u noći sa 11. na 12. oktobar 1934. u prigradskoj vikendici kraj Rige. Dvije godine nakon ubistva (1936) Letonska pravoslavna crkva je donijela odluku o prelasku pod jurisdikciju Carigradske patrijaršije što nije priznavala Ruska pravoslavna crkva niti ijedna druga pomjesna crkva. Za episkopa je hirotonisan protojerej Avgustin (Peterson) i uveden u dostojanstvo mitropolita. Međutim, Letonska pravoslavna crkva se u svojstvu eparhije vratila pod okrilje Ruske pravoslavne crkve nakon što je Letonija ušla u sastav Sovjetskog Saveza (1940). Mitropolit Avgustin je umirovljen.

Letonskoj pravoslavnoj crkvi je patrijaraškim tomosom Aleksija Drugog (1992) darovana autonomija. Ustavom Ruske pravoslavne crkve priznata je kao samoupravna crkva.[3]

Ustrojstvo[uredi | uredi izvor]

Na čelu Letonske pravoslavne crkve je mitropolit riški i sve Letonije koji je i eparhijski arhijerej Riške eparhije. Od 27. oktobra 1990. predstojatelj LPC je mitropolit Aleksandar (Kudrjašov).

Sabor Letonske pravoslavne crkve je crkvenozakonodavna vlast. Saziva se najmanje jedanput u tri godine, a po potrebi i češće.[4]

Letonska pravoslavna crkva ima ukupno dvije eparhije (Rišku i Daugavpilsku).[5] Rišku eparhiju čine tri namjesništva (Riško, Ljijepajsko i Valmijersko), kao i dva manastira.[6] Daugavpilsku eparhiju čine tri namjesništva (Madonsko, Rezeknjensko i Daugavpilsko) i jedan manastir.[7]

Dana 19. marta 2014, odlukom Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve, potvrđeno je uspostavljanje dužnosti vikarnog episkopa pri Riškoj eparhiji. Prethodno je Sinod LPC na tu dužnost izabrao igumana Joana (Sičevskog) sa titulom „episkop jelgavski“.[8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Svяtoe Pravoslavie v Latvii, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  2. ^ Latviйskaя pravoslavnaя cerkovь Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. jun 2015), Pristupljeno 30. 8. 2015.
  3. ^ Glava XI, član 16. Ustava Ruske pravoslavne crkve, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  4. ^ Soborы LPC, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  5. ^ Latviйskaя samoupravlяemaя Pravoslavnaя Cerkovь, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  6. ^ Rižskaя eparhiя, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  7. ^ Daugavpilsskaя eparhiя, Pristupljeno 30. 8. 2015.
  8. ^ Ioann, arhimandrit (Sičevskiй Vladimir Pavlovič), Pristupljeno 30. 8. 2015.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]