Marija Fjodorovna Zibold

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Marija Fjodorovna Zibold
Lični podaci
Datum rođenja(1849-01-31)31. januar 1849.
Mesto rođenjaRiga, Ruska Imperija
Datum smrti5. april 1939.(1939-04-05) (90 god.)
Mesto smrtiBeograd, Kraljevina Jugoslavija
Vojna karijera
VojskaVojska Kneževine Srbije
Činmajor

Marija Fjodorovna Zibold (Riga, 31. januar 1849Beograd, 5. april 1939) bila je prva žena lekar u Srbiji, a verovatno i na Balkanu. Osim kao lekar, radila je i kao nadzornica bolnice.[1]

Mladost i školovanje[uredi | uredi izvor]

Marija Fjodorovna Zibold rodila se u Rigi, u nemačkoj protestantskoj porodici, 1849. godine. Gimnaziju je završila u Petrogradu, a medicinu u Cirihu,[a] gde se upoznala sa srpskim studentima koji su tada studirali u Švajcarskoj,[2] između ostalih sa Nikolom Pašićem i Dragom Ljočić. Nakon završetka studija odlazi u Petrograd, gde započinje privatnu lekarsku praksu.[3][1]

Odlazak na front[uredi | uredi izvor]

Osoblje prve ženske bolnice Beogradskog ženskog društva: Milka Koturović, dr Marija Zibold, Božena Snećivna i učenica Darinka Vujić (sede), dr Štajner, dr Raisa Svjatlovska (stoje) (Muzej nauke i tehnike, Odeljenje istorije medicine, Beograd)

Kada je, 1876. godine, počeo Prvi srpsko-turski rat, Srbija je bila potpuno nespremna. Vojni sanitet imao je 19 lekara, 5 lekarskih pomoćnika, 1 apotekara i 4 apotekarska pomoćnika, dok je u građanskoj službi bio 41 lekara, 5 lekarskih pomoćnika, 25 apotekara i 5 apotekarskih pomoćnika.[4] U pomoć su pritekle brojne strane lekarske misije: ruska, engleska i rumunska, kako bi vojni sanitet mogao da odgovori medicinskom izazovu. Prema podacima Ruskog Crvenog Krsta, u Srbiju je tada stiglo 123 ruska lekara, 118 milosrdnih sestara, 41 medicinar, 70 lekarskih pomoćnika i 4 apotekara.[5]

Među ruskim lekarima nalazila se i dr Marija Fjodorovna Zibold. Ona je, kao dobrovoljac, sa prvom ekspedicijom Slavjanskog opštestva, upućena je u Beograd. U Beogradu je Marija Zibold, u činu potporučnika, radila u bolnici koju su, odmah po objavi rata, otvorile članice Beogradskog ženskog društva. Ova bolnica radila je od 23. jula 1876. do 13. aprila 1877. Bila je smeštena u zgradu Treće više gimnazije, koja se nalazila u današnjoj ulici Kraljice Natalije br. 100, na uglu sa Dobrinjskom ulicom. Kako zgrada nije bila uslovna, ni za školu, a kamoli za bolnicu osoblje je imalo velikih problema oko održavanja higijene i normalnog funkcionisanja. U početku je šef bolnice bio jedini muškarac, hirurg dr Štajner (Steiner) iz Beča, da bi u septembru 1877. na njegovo mesto bila postavljena Marija Zibold. Osim nje u bolnici je radila i dr Raisa Samuilovna Svjatlovska (Raisa Samuilovna Svяtlovska), prva žena koja ja završila medicinu na univerzitetu u Bernu. Kao pomoćnice su radile Mileva Koturović, nastavnica u Višoj ženskoj školi, Božena Snećivna i kao dobrovoljci brojne članice Beogradskog ženskog društva, studenti i učenici.[3] Bila je veoma uvažena zbog svog teorijskog i praktičnog znanja.[1]

Po zatvaranju bolnice, 1877. godine, Marija Zibold upućena je na ratnu službu u Rumuniju i Bugarsku, jer je tada i Rusija ušla u rat sa Turskom. Vodila je vojnu bolnicu u Turn Severinu u kojoj je bilo preko 300 ranjenika.[3]

Život u Srbiji i proterivanje iz Srbije[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka rata 1878. Marija se vratila u Srbiju, primila srpsko podanstvo (državljanstvo) i radila u Beogradu kao lekar u vojnim bolnicama.[1]

Još na studijama u Cirihu Marija se družila sa Nikolom Pašićem, a to prijateljstvo je nastavljeno i po Marijinom povratku u Srbiju. Govorilo se tada da je odigrala značajnu ulogu u osnivanju Narodne radikalne stranke. Po gušenju Timočke bune ona je širom Srbije prikupljala potpise za pomilovanje stranačkih prvaka. Ovu peticiju lično je uručila kralju Milanu Obrenoviću koji je radikale pomilovao, a Mariju Fjodorovnu Zibold proterao iz Srbije.[6] Iz Beograda ona te 1883. godine odlazi u Peštu, a sledeće godine u Sofiju, gde se sastaje sa Pašićem i ostalim radikalskim emigrantima. Godine 1886. na kratko se vraća u Beograd, ali zbog iskazanog joj nepoverenja odlazi u Carigrad, gde jedno vreme radi kao lekarka u haremu sultana Abdul Hamida. Po napuštanju dvorske službe kratko vreme radi kao privatni lekar u Kairu.[1] Kada su se prilike u Srbiji promenile i Pašić ponovo osnovao Radikalnu stranku, Marija se 1903. godine vratila u Srbiju.[7]

Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Po izbijanju Prvog svetskog rata prijavljuje se kao dobrovoljac i biva angažovana kao lekar u bolnici Vardarske divizije. Dobija čin majora srpske vojske i godine 1915. biva postavljena za upravnicu vojne bolnice u Skoplju. Posle okupacije Skoplja Marija Zibold sa bolnicom prelazi u Prištinu. Kada Bugari zarobljavaju bolnicu celokupno osoblje interniraju u Sofiju, gde Marija radi kao lekar 38 meseci.[1]

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Po oslobođenju Prištine kratko vreme radi kao opštinski lekar, a odatle prelazi u Beograd, gde do penzionisanja radi kao činovnik Ministarstva za narodno zdravlje.[1]

Marija Fjodorovna Zibold učestvovala je u svim srpskim oslobodilačkim ratovima (srpsko-turskom, balkanskim i Prvom svetskom ratu) i dugi niz godina nesebično radila u raznim dobrotvornim organizacijama.[6] Proizvedena je, kao prva žena u Srbiji, u čin srpskog sanitetskog majora.[3] Umrla je u Beogradu, 5. aprila 1939. godine, gde je i sahranjena uz sve vojne počasti, kao srpski oficir.[8]

Borba za ženska prava u Srbiji[uredi | uredi izvor]

Marija Fjodorovna Zibold dala je veliki doprinos i po pitanju pomeranja granica ženskih prava u Srbiji. Zajedno sa svojim koleginicama pokrenula je borbu da se ženama u Srbiji priznaju znanje i diplome stečene na studijama. Borbu sa srpskom administracijom prva je pokrenula dr Raisa Svjatlovska, koja je početkom oktobra 1877. uputila molbu ministru unutrašnjih dela da joj dozvolio da radi kao lekar. Već 7. oktobra ministar obrazuje komisiju koja će odlučiti da li žene sa diplomom doktora medicine mogu da obavljaju lekarsku praksu u Srbiji, da bi 15. oktobra stigao negativan odgovor, ali ih to nije obeshrabrilo. Nekoliko nedelja kasnije, 7. novembra, svoju molbu šalje i dr Marija Zibold, a odmah zatim Raisa šalje novu molbu. To što su obe uspešno radile u bolnicama nije bilo dovoljna preporuka i garant njihovih znanja i sposobnosti.[b] Uprkos svim preprekama njihova borba nije bila uzaludna. Lekarski odbor je 21. novembra poslao ministru unutrašnjih dela izveštaj o tome da su 19. novembra ispitali Raisu Svjatlovskaju i Mariju Zibold i da „one imaju znanje i sposobnosti i da im se može dozvoliti lekarska praksa u Srbiji”, čime je završena prva etapa u borbi za prava žena.[v][3] Njihov uspeh pomogao je i prvoj srpskoj lekarki Dragi Ljočić da joj, i pored prepreka koje joj je postavljala srpska administracija, njene kolege priznaju stručnost i znanje. Godine 1880. Marija Zibold i Draga Ljočić izabrane su za redovne članove Srpskog lekarskog društva.[9]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Univerzitet u Cirihu je još 1863. godine omogućio devojkama da studiraju zajedno sa muškim kolegama
  2. ^ Problem prilikom zapošljavanja žena su bila ukazna nameštenja koja su im bila nedostupna jer Zakonom o činovnicima iz 1864. godine mogućnost zapošljavanja žena nije bila predviđena. Zbog toga su one mogle da rade samo kao neukazni činovnici, u slučaju lekarki kao lekarski pomoćnici, sekundarni lekari ili da se bave privatnom praksom.
  3. ^ Dokumenti o ovom slučaju nisu sačuvani, ali se iz zapisa u protokolu (Arhiv Srbije, Ministarstvo unutrašnjih dela, Sanitetsko odeljenje, Protokol, 1877, br. 1881, 2016, 2048, 2231, 2297, 2378, 2549. mogu pratiti svi koraci u borbi ovih žena za pravo na rad.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Srpski biografski rečnik. Knj. 3, D-Z (PDF). Novi Sad: Matica srpska. 2007. ISBN 978-86-7946-001-1. 
  2. ^ Trgovčević, Ljubinka (2003). Planirana elita : o studentima iz Srbije na evropskim univerzitetima u 19. veku. Beograd: Istorijski institut : Službeni glasnik. ISBN 978-86-7743-040-5. 
  3. ^ a b v g d Milanović, Jasmina. „Vojska milosrđa”. Knjiženstvo. Filozofski fakultet. Pristupljeno 24. 11. 2016. 
  4. ^ Đorđević, Vladan (1893). Istorija srpskog vojnog saniteta. Knj. 2, Istorija vojno-sanitetske službe u Prvom srpsko-turskom ratu 1876. Beograd: Kraljevsko-srpska državna štamparija. 
  5. ^ Sofoterov 1926, str. 612
  6. ^ a b „Smrt prve zdravnice v Srbiji”. Jutro: dnevnik za gospodarstvo, prosveto in politiko. 20. 82: 4. 07. 04. 1939. Arhivirano iz originala 25. 11. 2016. g. Pristupljeno 24. 11. 2016. 
  7. ^ Gavrilović 1976
  8. ^ „PRVA ŽENA LEKAR U SRBIJI”. Glas Podrinja. 3604. 21. 05. 2015. Pristupljeno 24. 11. 2016. 
  9. ^ Kalendar sa šematizmom Knjaževstva Srbije : za godinu 1881. Beograd: Državna štamparija. 1881. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gavrilović, Vera (1976). Žene lekari u ratovima 1876-1945. na tlu Jugoslavije. Beograd: Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije. COBISS.SR 133507591
  • Sofoterov, S. (1926). „Hirurške uspomene na 50-godišnjicu prvog Srpsko-Turskog rata 1876 g.”. Srpski arhiv za celokupno lekarstvo. HHVIII: 612. 
  • ZIBOLD, Marija (1877). Odgovor na objavu Ženskog društva štampanu u 255. broju „Srpskih novina” ... Beograd: 13 strCOBISS.SR 220007436