Organizacija ukrajinskih nacionalista

Zastavu koju je koristila prvobitna OUN i kasnije OUN-M.

Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN; ukr. Організація українських націоналістів, ОУН), bila je politička organizacija Ukrajinaca stvorena poslije Prvog svjetskog rata. Glavni cilj organizacije je bio nezavisna ukrajinska država. Neposredni zadaci su trebalo da budu zaštita Ukrajinaca od nasilja i asimilacije od strane Poljaka i Rusa.

Borba je vođena oružanim putem, prvo protiv države Poljske, od 1939. i kasnije protiv Poljaka i SSSR, a od 1942. protiv Poljaka, sovjetskih partizana i Nijemaca. U sklopu te borbe, činjeni su masovni zločini protiv civila od svih zaraćenih strana. OUN se posebno okrivljuje za ubijanje Poljaka u zapadnoj Ukrajini.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Poljsko-ukrajinski sukob ima dugu istoriju. U novije doba sukob je ponovo oživljen nakon Prvog svjetskog rata kada je mirovnim ugovorima Poljskoj pripala istočna Galicija (ili današnja zapadna Ukrajina) na kojoj je tada živjelo oko 7.000.000 Ukrajinaca. Poljska se obavezala pred međunarodnim organizacijama da će poštovati nacionalna prava Ukrajinaca. Međutim, sve je to bilo samo na papiru. Poljske vlasti su počele asimilirati ukrajinsko stanovništvo. Mnoge organizacije i ukrajinske škole koje su postojale iz vremena austrougarske vladavine u Galiciji su ukinute. Poljska je osnovala koncentracione logore za Ukrajince. Tvrdilo se da su Rusini (zvanični naziv za Ukrajince u Poljskoj) u stvari Poljaci te ih treba povratiti na svoju pravu nacionalnost. Poljaci nisu poštovali ni Grko-katoličku ukrajinsku crkvu koju je i sam papa priznavao kao ravnopravnu sa Rimo-katoličkom crkvom. Išli su tako daleko da su hapsili čak i mitropolita grofa Andriju Sheptickog. Minirali su i palili ukrajinske pravoslavne i grkokatoličke crkve. Bilo je mnogo poljskog terora kojeg je činila poljska policija nad Ukrajincima. Ukrajinci su bili masovno zatvarani i tučeni.

Da bi se tom nasilju stalo na kraj Ukrajinci su u 1929. godini osnovali tajnu organizaciju pod nazivom Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN). OUN se suprotstavila Poljacima vršeći ubistva poljskih političara ili generala. Vršene su i razne sabotažne akcije. Poljska je masovno naseljavala poljske koloniste u Galiciju i htjela da promijeni etničku sliku stanovništva. OUN je spaljivala poljske usjeve i poljska imanja i stvarala uslove da se poljski kolonisti uklone iz zapadne Ukrajine. OUN i poljska tajna policija bile su za javnost u pravom nevidljivom ratu. Isto tako sovjetski NKVD je vodio tajni rat protiv OUN jer je OUN počela da djeluje i na teritoriji sovjetske Ukrajine, a cilj je bio stvaranje nezavisne ukrajinske države. Sovjeti su ubili vođu OUN pukovnika Jevgenija Konovaleca (ukr. Євге́н Миха́йлович Конова́лець), podmetnuvši mu „poklon“ knjigu u kojoj je bila jaka bomba.

Njemačka okupacija Poljske[uredi | uredi izvor]

Kad su Nijemci okupirali Poljsku a sovjetske trupe zapadnu Ukrajinu OUN je nastavila borbu protiv NKVD-a ali ne mnogo uspješno jer nije imala puno iskustva sa novim protivnikom.

Sovjetska tajna policija je uspjela da zavadi vrh OUN i on se rascjepio na dvije frakcije OUN: OUN-A i OUN-B. Jednu je predvodio pukovnik Andrej Meljnik (ukr. Андрій Атанасович Мельник), a drugu Stepan Bandera (ukr. Степан Андрійович Бандера). OUN Andrije Meljnika nije imala mnogo pristalica u Zapadnoj Ukrajini niti Ukrajini u cjelini. Ona je držala pod svojom komandom veoma razvijenu špijunsku mrežu OUN koja je djelovala u brojnim zemljama od Australije pa do Finske i Švedske ili na svim kontinentima. OUN Stepana Bandere je djelovala na ukrajinskim zemljama, naročito među mladim Ukrajincima, đacima i studentima.

Odnosi između Poljaka i Ukrajinaca su u velikoj mjeri obilježili Drugi svjetski rat na području Ukrajine. Nije bilo nikakve ni poljske ni ukrajinske države u stilu takozvane NDH, ali su postojale poljske i ukrajinske vojne formacije. Poljaci su imali vojsku pod imenom Armija Krajova (polj. Armia Krajowa). Armija Krajova (pisalo se još i „Oružane snage u domovini“) je bila poljska tajna vojna organizacija koja je djelovala na teritorijama pod njemačkom okupacijom. Bila je pod komandom vođe koji je bio u Londonu i podređena poljskoj vladi u emigraciji. Nastala je u Varšavi 27. septembra 1939. od „Službe poljske pobjede“ (SZP), koja je u januaru 1940. preimenovana u „Savez oružane borbe“ (ZWZ). ZWZ je u početku komandu primao iz Francuske. Nakon okupacije Francuske i prelaska vlade u Ujedinjeno Kraljevstvo bila je pod komandom generala Sikorskog.

U 1942. godini ZWZ je preimenovan u Armija Krajova. AK je vodila borbu protiv Nijemaca. U početku je bila koncentrisana na razne akcije kao što su sabotaže i diverzije. Tek 1943. godine kad je došlo do preokreta rata nakon njemačkog poraza u Staljingradu AK je organizovala partizanske jedinice koje su djelovale sa antinjemačkih, antikomunističkih i antiukrajinskih pozicija. Zbog toga je vodila borbe ne samo sa Nijemcima već i sa sovjetskim partizanima i „Ukrajinskom ustaničkom armijom“ (UPA) tj. ukrajinskim antinjemačkim i antisovjetskim partizanima. Sukobila se i sa poljskim komunističkim partizanima.

Napad na SSSR[uredi | uredi izvor]

Pred napad Njemačke na SSSR u Njemačkoj je formiran jedan bataljon od ukrajinskih dobrovoljaca iz Ukrajine. Nijemci su pridobijali Ukrajince propagandom da će oni da pomognu stvaranje nezavisne ukrajinske drzave. Nakon strašnog terora i žrtava koje su Ukrajinci doživjeli u tridesetim godinama od sovjetske vlasti stvarno su mnogi očekivali oslobođenje od Nijemaca. Ovaj bataljon je prešao sovjetsko-njemačku granicu i prvi ušao u Lavov 30. juna 1941. godine. U Lavovu je zatečena strašna slika. Uoči povlačenja NKVD je strijeljao sve uhapšene Ukrajince (i neke Poljake) kod kojih je u policijskim kartonima stajalo „u slučaju rata strijeljati“. Radilo se o nekoliko hiljada ljudi, uglavnom inteligencije, sveštenika i komunistima politički sumnjivih elemenata. Isto se desilo po svim gradovima u zapadnoj Ukrajini odakle se NKVD-e povlačio.

Razlaz sa Nijemcima[uredi | uredi izvor]

Dana 30. juna 1941. godine u Lavovu su Ukrajinci usmjereni od OUN sazvali Radu (Parlament) i proglasili obnovu ukrajinske nezavisne države. Tada su Nijemci odmah pokazali svoje pravo lice. Proglašenje je izvršeno bez konsultacija sa Nijemcima te je Gestapo pohapsio sve glavne ukrajinske vođe. Neki su strijeljani odmah a neki otpremljeni u koncentracione logore. Uhapšen je i Stepan Bandera. Od njega se tražilo da se sazove nova Rada i opozove proglašenje nezavisnosti. Bandera nije pristajao na to. Otpremljen je u koncentracioni logor Saksenhauzen. Uhapšena su i dva njegova brata i likvidirana u Aušvicu. Po Ukrajini su počela masovna hapšenja ukrajinskih nacionalista. U probleme su čak došli i Ukrajinci u NDH. Oni su pripadali drugoj OUN kojom je komandovao pukovnik Andrija Meljnik i u saglasnosti sa Pavelićem formirali Ukrajinsku Legiju za Istočni front. Iz Berlina je Zagreb primio depešu o zabrani upućivanja ukrajinskih nacionalista na Istočni front. Ta Legija nikada nije upućena u Ukrajinu. Uhapšeni su i neki važni Ukrajinci u Zagrebu te ih je Gestapo otpremio u koncentracioni logor.

Ukrajinski bataljon koji je stigao sa Nijemcima u zapadnu Ukrajinu je povučen u Njemačku i odmah rasformiran. Bio je to brzi razlaz Ukrajinaca i Nijemaca. Saradnja je trajala prvih sedam dana i nikad se više nije obnovila.

Obnova OUN 1942.[uredi | uredi izvor]

Desetkovana OUN je u 1942. počela ponovo organizovano da djeluje. Počelo se sa stvaranjem Ukrajinske Ustaničke Armije (UPA). Na čelo UPA je došao general Roman Šuhevič (njegov stric je živio u Zagrebu a kasnije u Beogradu). Nedostajalo je oružja. Ono je prikupljano na razne načine, preko šverca, otimanja od njemačke policije i napadima na manje njemačke formacije. Broj vojnika UPA je rastao i prelazio broj od stotinu hiljada.

Sukobi s Poljacima, Sovjetima i Nijemcima[uredi | uredi izvor]

Na terenu Zapadne Ukrajine se tad pojavila i Armija Krajova. Ukrajinska UPA je ponudila saradnju ali su Poljaci odbili. Veliki broj poljskih kolonista i Poljaka uopšte služio je u njemačkim policijskim jedinicama koje su Nijemci nazvali „Ukrajinska policija“. To je sa Ukrajinom bilo vezano samo kao sa geografskim pojmom. Sastav osim Poljaka sačinjavali su njemački folksdojčeri iz Ukrajine a Ukrajinaca je bilo malo. Napadajući njemačke policijske jedinice UPA je došla u sukob sa Armijom Krajovom koja se pojavila kao zaštitnik poljskih kolonista. UPA je napadala poljska sela i htjela da istjera Poljake iz zapadne Ukrajine. Poljaci iz njemačke policije i Armije Krajove (razdvojeno) su napadali na ukrajinska sela. Vršeni su strašni pokolji na jednoj i drugoj strani. Najžešći sukob je bio u Voliniji.

Nijemcima je odgovarao poljsko-ukrajinski sukob. Dosta su se mirno prema tome odnosili. Intervenisali su samo za ubijene Nijemce. Za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijali su po slobodnom nahođenju 100 Ukrajinaca. Veliki broj Ukrajinaca je otpremljen u koncentracione logore ili na prinudni rad u Njemačku. Kad su se u Ukrajini pojavili i sovjetski „ukrajinski partizani“ stvar se još više iskomplikovala. Borbe su se vodile između Armije Krajove i sovjetskih partizana i UPA i sovjetskih partizana, UPA i Armije Krajove i UPA i Nijemaca i AK i Nijemaca. Za Nijemce su ratovali i njihovi „sateliti“ (Rumuni, Mađari itd.). Sovjetska strana je pokušavala da UPA pridobije na svoju stranu. Vođeni su sovjetsko-ukrajinski pregovori. Sovjeti su tražili da se UPA stavi pod vrhovnu komandu oružanih snaga Sovjetskog Saveza. Od strane UPA je postavljeno pitanje: „Priznajete li nezavisnu Ukrajinu?". Moskva nije dala zadovoljavajući odgovor i borbe između UPA i sovjetskih partizana a kasnije regularne sovjetske armije su nastavljene i trajale još i u pedesetim godinama, skoro deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Poslije Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata UPA je doživjela veliki poraz kad su je u zajedničkoj akciji napale sovjetska, poljska i čehoslovačka armija. Do tog vremena UPA je kontrolisala većinu teritorije Zapadne Ukrajine, naročito šumovite Karpate. U slučaju velikih sovjetskih ofanziva je prelazila granicu i operisala u šumama na teritoriji Poljske i Slovačke. Poljaci da bi sasjekli ekonomsku bazu UPA nasilno su očistili svoju teritoriju od Ukrajinaca koji su živjeli uz poljsko-sovjetsku (ukrajinsku) granicu. 150.000 Ukrajinaca je raseljeno na sjever Poljske. Bila je to poznata Akcija „VISLA“.

Poljska manjina nije mogla da opstane u zapadnoj Ukrajini. Masovno se iseljavala u Poljsku. Zapadna Ukrajina je postajala etnički čista. Međutim, NKVD je hapsio stotine hiljada zapadnih Ukrajinaca i otpremao ih u Sibir. Tada su se pojavili po prvi put Rusi u Zapadnoj Ukrajini. Oni su dobili kuće i stanove Ukrajinaca otjeranih u Sibir. Stavljeni su na sva rukovodeća mjesta, od seoskih zadruga, do fabrika i policije i vojske. Nekim slučajem jedino je ternopoljska oblast ostala uglavnom etnički čista.

UPA je u pedesetim godinama djelovala u malim grupama i skrivala se po bunkerima i Karpatima. Rusi su nedavno objavili podatak da je od strane UPA ubijeno 30.000 vojnika NKVD-a. Nakon 1945. UPA se podredila engleskoj obavještajnoj službi. Male formacije UPA su ilegalno i uz borbe prelazili Čehoslovačku i predavale se Amerikancima u Njemačkoj. U centrima u Njemačkoj vršen je dalji trening komandosa UPA i oni su britanskim vojnim avionima izbacivani padobranima iznad Ukrajine. S obzirom da je nekoliko ljudi iz britanske obavještajne službe radilo za Ruse, ove akcije nisu bile plodne jer su ih NKVD-ovci jednostavno dočekivali na zemlji.

Ubistvo Stepana Bandere[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Stepan Bandera je živio u emigraciji u Zapadnoj Njemačkoj odakle je nastavio da rukovodi UPA uz pomoć i podršku britanskih obavještajnih službi. Ubijen je po nalogu KGB-a 15. oktobra 1959. godine u Minhenu. Poslije njegove smrti organizaciju je vodio S. Lenkavski (С. Ленкавский).

OUN poslije Bandere[uredi | uredi izvor]

Dolazi do prestanka oružanih aktivnosti u samoj Ukrajini od 1958. OUN se kasnije preformira i dijeli na više frakcija pod raznim imenima. Neke od njih postoje i danas i sudjeluju u političkom životu Ukrajine. Kongres Ukrajinskih Nacinalista je jedna od stranaka u vladi predsjednika Viktora Juščenka.

Nezavisna Ukrajina[uredi | uredi izvor]

Rusija (i ranije SSSR) imaju negativan stav prema OUN, UPA i Stepanu Banderi, smatrajući ih saradnicima Nijemaca (zbog borbi protiv sovjetskih partizana i Crvene armije). Poljska država takođe loše gleda na OUN i UPA, zbog borbi UPA protiv Armije Krajove i pokolja Poljaka. Kada je 13. oktobra 2007. otkriven spomenik Banderi u Lavovu, predsjedništvo saveza Poljaka Ukrajine je to nazvalo velikom provokacijom.

U Ukrajini postoje razna mišljenja. Dio javnosti smatra UPA i Stepana Banderu borcima za samostalnu ukrajinsku državu, i s time opravdava akcije UPA protiv Poljaka i Sovjeta. Isto tako, neki njemački dokumenti dokazuju borbe UPA protiv Nijemaca.