Ičkov mir

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ičkov mir, je nazvan po Petru Ičku kojeg su u leto 1806. poslali ustanici iz Srbije da pregovara sa Portom o miru. U punomoćju koje su potpisali 13. jula 1806. Karađorđe i Mladen Milovanović postavljeni su sledeći uslovi:

1. Srbi da plaćaju danak odsekom;
2. Da se u Srbiju pošalje carski muhasil s izvesnim brojem „služitelja“, kojemu će se predavati danak;
3. Sve carske, muhasilske službe da vrše Srbi, oni obećavaju da će ih vršiti po carskoj zapovesti;
4. Iz Srbije da se isteraju janjičari, krdžalije i drugi zli Turci, a Srbi da čuvaju granice.

Ičko je stigao u Carigrad krajem jula 1806. i počeo, uz posredovanje carigradskog patrijarha, da pregovara sa Portom. Vešto je iskoristio poraze turske vojsku na Mišaru i Deligradu avgusta 1806. godine, zatim krizu u odnosima Rusije i Turske i naveo Portu da Srbima daje tražene ustupke.

U septembru 1806. on je već sa carskim muhasilom stigao u Srbiju. U oktobru iste godine ustanička skupština u Smederevu primila je Portine uslove i poslala Ička ponovo u Carigrad da utvrdi tverdo i konačno uslove mira.

U međuvremenu došlo je do prekida odnosa i rata između Turske i Rusije. U januaru 1807. godine Porta usvaja uslove Ičkova mira, međutim Srbi su već zauzeli Beograd, povezali se sa Rusima i odbacili uredbe Ičkovog mira i nastavili rat. Pri povratku iz Carigrada Ičko se jedva izvukao iz Turske u Srbiju.

Kada je Miloš Obrenović pregovarao sa Marašli Ali-pašom 1815. godine, o smirivanju drugog srpskog ustanka, zatražio je da se Srbiji priznaju povlastice koje su joj bile date Ičkovim mirom.

Na bazi uslova ovog mira vođeni su posle 1815. pregovori između Srbije i Turske, kao i Rusije i Turske o izgrađivanju autonomnog položaja Srbije. Takav položaj je i izgrađen u okviru ovih uslova i 1830. i 1833. godine.

Literatura[uredi | uredi izvor]