Pluton (bog)

Ukoliko ste tražili planetu, pogledajte članak Pluton.

Rad nepoznatog umetnika oko 1700. godine: Pluton otima Prozerpinu

Pluton (latinski: Plūtō; grč. Πλούτων, Ploútōn) u rimskoj mitologiji bog podzemnog sveta, sin Saturnov i Opin, brat Jupiterov i Neptunov. Ranije ime boga bilo je Had, što je postalo uobičajenije kao ime samog podzemlja. U drevnoj grčkoj religiji i mitologiji, Pluton predstavlja pozitivniji koncept boga koji predsedava zagrobnim životom. Ploutōn je često bio povezivan sa Plutom, grčkim bogom bogatstva, jer je mineralno bogatstvo pronađeno u podzemlju, i zato što je podzemni bog Pluton vladao dubokom zemljom koja je sadržavala seme neophodno za bogatu žetvu. Ime Ploutōn ušlo je u široku upotrebu sa Eleusinskim misterijama, u kojima je Pluton bio obožavan kao strogi vladar i kao Persefonin voljeni muž. Par je primao duše u zagrobnom životu i oni se pominju zajedno u verskim natpisima, pri čemu se nazivaju se Pluton i Kore. Had je, u kontrastu s tim, imao nekoliko hramova i religioznih praksi, i on je prikazivan kao mračni i nasilni otmičar Persefone.

Pluton i Had se razlikuju po karakteru, ali nisu različite figure i dele dva dominantna mita. U grčkoj kosmogoniji, ovaj bog je primio vladavinu podzemljem, u trodelnoj podeli suvereniteta nad svetom, pri čemu je njegov brat Zevs vladao nebom, a njegov drugi brat Posejdon je bio suveren mora. Njegov glavni narativ u mitu je o njegovoj otmici Persefone, da bi bila njegova žena i kraljica njegovog carstva. Plouton kao ime vladara podzemnog sveta prvi put se pojavljuje u grčkoj literaturi klasičnog perioda, u delima atenskih dramatičara i filozofa Platona, koji je glavni grčki izvor po njegovom značaju. Pod imenom Pluton, bog se pojavljuje u drugim mitovima u sporednoj ulozi, uglavnom kao posednik predmeta potrage, a posebno u silasku Orfeja ili drugih junaka u podzemni svet.

Plūtō (genitiv Plūtōnis) je latinizovana forma grčkog imena Plouton. Rimljanski ekvivalent Plutona je Dis Pater, čije ime najčešće znači „bogati otac” i možda je direktan prevod imena. Pluton je takođe identifikovan sa opskurnim rimskim Orkusom, poput Hada imenom boga podzemlja i podzemlja kao mesta. Pozajmljeno grčko ime Pluton ponekad se koristi za vladara mrtvih u latinskoj literaturi, zbog čega neki priručnici o mitologiji pogrešno tvrde da je Pluton bio rimski ekvivalent Hada. Pluton (Pluton na francuskom i nemačkom, Plutone na italijanskom) postaje najčešće ime klasičnog vladara podzemlja u kasnijoj zapadnoj literaturi i drugim umetničkim oblicima.

Hesiod

Mozaik iz Kasta grobnice u Amfipolisu prikazuje Plutonovu otmicu Persefone, 4. vek pne

Ime Pluton se ne javlja u grčkoj literaturi iz arhajskog perioda. U Hesiodovoj Teogoniji, šestoro dece Hrona i Ree su Zevs, Hera, Posejdon, Had, Demeter i Hestija. Muška deca dele svet u tri oblasti. Had silom uzima Persefonu od njene majke Demeter, uz saglasnost Zevsa. Plutos, „Bogatstvo”, pojavljuje se u Teogoniji kao dete Demetera i Jasiona: „dobri Plutus, koji ide celom zemljom i širokom površinom mora, i ko god da ga sretne i dođe u njegove ruke, tog čoveka on učini bogatim, i on mu daje veliko bogatstvo.” Unija Demetre i Jasiona, opisana takođe u Odiseji, odvila se na plodorednom polju koje je bilo orano tri puta, u onom što izgleda kao referenca na obrednu kopulaciju ili simpatetičku magiju kako bi se osigurala plodnost zemlje. „Sličnost imena Plutos na Pluton ...”, primećeno je, „ne može biti slučajna. Pluton je gospodar mrtvih, ali kao Persefonin suprug ima ozbiljnog učešća u moćima plodnosti.” Demetrin sin Plutus spaja se u narativnoj tradiciji sa svojim zetom Plutonom, redefinišući nepogrešivog vozača kočija Hada čiji konji gaze cvetajuću zemlju.

Da je bog podzemlja bio rano povezan s uspehom u poljoprivrednoj delatnosti, evidentno je već u Hesiodovim Poslovima i danima, redovi 465-469: „Moli se Zevsu od Zemlje i čistoj Demeter da sveto zrno Demetrino učine zdravim i teškim, čim budeš započeo sa oranjem, kada svojom rukom držiš kraj pluga i spusti svoj štap na leđa volova dok svojim jarmovima vuku plug.”

Etimologija

Karavađo: Jupiter, Neptun i Pluton. Braća su prikazana sa svetim životinjma i simbolima.

Pluton znači „bogat”, a dolazi od grčke reči ploutos – „bogatstvo”. Grci su Hada takođe zvali Pluton, a Rimljani su kasnije preuzeli to ime za svog boga. U grčkom jeziku, Pluton se piše Πλούτων (Ploutōn). Plutonovo ime je povezano i sa grčkim podzemnim bogom Plutosom, koji je sin Hada i Perzefone. Od Plutonovog ili Plutosovog imena potiče reč plutokratija. Druga Plutonova imena su Pluto, Dis Pater i Ojbulej. Po njemu je nazvana jedna patuljasta planeta.

Opis

Pluton je sin Ops i Saturna, brat Veste, Junone, Cerere, Jupitera i Neptuna, unuk Celusa i Tere. On je stariji od svoje braće, ali mlađi od sestara. Saturn je progutao svako svoje dete, osim Jupitera, kojeg je Ops skrila. Kad je Jupiter postao kralj, zavladao je nebom; Neptun je dobio more, a Pluton podzemlje. Braća su Cereri dali površinu Zemlje na vlast. Pluton je vladar podzemlja, koje se zove Had, kao i u grčkoj mitologiji. Njemu dolaze duše mrtvaca. Prikazivan je uz psa Kerbera, sa štapom i sa kacigom koja ga čini nevidljivim (ovi su atributi direktno preneti iz grčke mitologije).

Otmica Prozerpine

Pluton sa štapom, statua

Jupiter je oženio Junonu, a Neptun Salaciju. Ni jedna božica nije htela Plutona za muža. Venera, božica lepote i ljubavi, htela je da donesi ljubav Plutonu. Poslala je svog sina Amora da ispali čarobnu strelu ljubavi prema Plutonu. Pluton je pogođen i zaljubio se u svoju nećakinju Prozerpinu, Jupiterovu i Cererinu kćer. Prozerpina je bila na Siciliji, na ostrvu koje je njena majka jako volela. Igrala se sa nimfama i brala cveće. Iz vulkana Etna došao je Pluton i odveo je u podzemlje. Prozerpina je postala kraljica podzemlja. Cerera je prošla celu Zemlju tražeći svoju kćer. Bila je vrlo tužna te je zaboravila na useve i plodove, pa je priroda opustela. Odbila se vratiti na planinu Olimp. Hodala je Zemljom stvarajući pustinju. Jupiter je bio zabrinut za svoju sestru Cereru i svoju kćer Prozerpinu pa je poslao Merkura, svog sina, da nađe Prozerpinu kod Plutona. Pluton je odbio da pusti svoju ženu, tvrdeći da je ona njegova. Međutim postignut je dogovor, da Prozerpina ostane šest meseci kod njega, a ostatak godine kod majke. To je dovelo do smene godišnjih doba.

Literatura

• Theognis, in Elegy and Iambus. with an English Translation by. J. M. Edmonds. Cambridge, MA. Harvard University Press. London. William Heinemann Ltd. 1931. 1. Online version at the Perseus Digital Library.
• Ovid: Metamorphoses 10.728–731
• Strabo, The Geography of Strabo. Edition by H.L. Jones. Cambridge, Mass.: Harvard University Press; London: William Heinemann, Ltd. 1924. Online version at the Perseus Digital Library.
• Diodorus Siculus, Bibliotheca Historica. Vol 1-2. Immanel Bekker. Ludwig Dindorf. Friedrich Vogel. in aedibus B. G. Teubneri. Leipzig. 1888-1890. Greek text available at the Perseus Digital Library.
• Antoninus Liberalis, The Metamorphoses of Antoninus Liberalis translated by Francis Celoria (Routledge 1992). Online version at the Topos Text Project.
• Athanassakis, Apostolos N., and Benjamin M. Wolkow, The Orphic Hymns, Johns Hopkins University Press; owlerirst Printing edition (May 29, 2013). ISBN 978-1-4214-0882-8. Google Books.
• Halieutica in Oppian, Colluthus, Tryphiodorus. Oppian, Colluthus, and Tryphiodorus. Translated by A. W. Mair. Loeb Classical Library 219. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1928. Online version at Topos text.
• Apollodorus, Apollodorus, The Library, with an English Translation by Sir James George Frazer, F.B.A., F.R.S. in 2 Volumes. Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1921. Online version at the Perseus Digital Library.
• Bowra Maurice (1957), The Greek experience. The World Publishing Company, Cleveland and New York.
• Burkert Walter (1985). Greek Religion. Harvard University Press . ISBN 0-674-36281-0
• Farnell, Lewis Richard (1906), The Cults of the Greek States, Volume 3 (Chapters on: Demeter and Kore-Persephone; Cult-Monuments of Demeter-Kore; Ideal Types of Demeter-Kore).
• Gantz, Early Greek Myth: A Guide to Literary and Artistic Sources, Johns Hopkins University Press, 1996, Two volumes: ISBN 978-0-8018-5360-9 (Vol. 1), ISBN 978-0-8018-5362-3 (Vol. 2).
• Grimal, Pierre, The Dictionary of Classical Mythology, Wiley-Blackwell, (1996) ISBN 978-0-631-20102-1.
• Hard, Robin, The Routledge Handbook of Greek Mythology: Based on H.J. Rose's "Handbook of Greek Mythology", Psychology Press, (2004) ISBN 978-0-415-18636-0.
• Heslin, Peter, Propertius, Greek Myth, and Virgil: Rivalry, Allegory, and Polemic, Oxford, Oxford University Press, (2018) ISBN 978-0-199-54157-7. Google Books.
• Homer, The Iliad with an English Translation by A.T. Murray, PhD in two volumes, Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1924.
• Homer, The Odyssey with an English Translation by A.T. Murray, PH.D. in two volumes. Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1919.
• Homeric Hymn to Demeter (2), in The Homeric Hymns and Homerica with an English Translation by Hugh G. Evelyn-White, Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1914. Online version at the Perseus Digital Library.
• Janda, Michael (2010), Die Musik nach dem Chaos. Innsbruck
• Kerenyi Karl (1967), Eleusis: Archetypal image of mother and daughter . Princeton University Press.
• Kerenyi, Karl (1976), Dionysos: Archetypal Image of Indestructible Life, Princeton: Bollingen. Google Books.
• Kern, Otto. Orphicorum Fragmenta, Berlin, 1922. Internet Archive.
• Nilsson Martin (1967), Die Geschichte der Griechischen Religion, Vol I, C.F Beck Verlag, Muenchen. Revised ed.
• Nilsson Martin (1950), Minoan-Mycenaean Religion, and its Survival in Greek Religion, Lund:Gleerup. Revised 2nd ed.
• Meisner, Dwayne A., Orphic Tradition and the Birth of the Gods, Oxford University Press, (2018) ISBN 978-0-19-066352-0.
• Pausanias, Pausanias Description of Greece with an English Translation by W.H.S. Jones, Litt.D., and H.A. Ormerod, M.A., in 4 Volumes, Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1918.
• Lucian, Dialogues of the Gods; translated by Fowler, H W and F G. Oxford: The Clarendon Press. 1905.
• Gaius Julius Hyginus, Astronomica from The Myths of Hyginus translated and edited by Mary Grant. University of Kansas Publications in Humanistic Studies. Online version at the Topos Text Project.
• Aelian, On Animals, Volume III: Books 12-17, translated by A. F. Scholfield, Loeb Classical Library No. 449, Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press, 1959. Online version at Harvard University Press. ISBN 978-0-674-99494-2.
• The Greek Anthology. with an English Translation by. W. R. Paton. London. William Heinemann Ltd. 1916. 1. Online version at the Topos Text Project.
• Rohde Erwin (1961), Psyche. Seelenkult und Unsterblichkeitsglaube der Griechen. Wissenschaftliche Buchgesellshaft. Darmstad. (First edition 1893): full text in German downloadable as pdf.
• Rohde Erwin (2000), Psyche: The Cult of Souls and the Belief in Immortality among the Greeks , trans. from the 8th edn. by W. B. Hillis (London: Routledge & Kegan Paul, 1925; reprinted by Routledge, 2000), online
• Schachermeyr Fritz (1964), Die Minoische Kultur des alten Kreta, W.Kohlhammer Verlag Stuttgart.
• Stephen King (2008), Duma Key
• Smith, William; Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, London (1873). "Perse'phone".
• Smyth, Herbert Weir, Aeschylus, with an English translation by Herbert Weir Smyth, Volume II, London Heinemann, 1926. Internet Archive.
• Anthony Welch (2013), The Renaissance Epic and the Oral Past, Yale University Press. ISBN 0300178867.
• West, M. L. (1983), The Orphic Poems, Clarendon Press Oxford, (1983) ISBN 978-0-19-814854-8.
• Zuntz Günther (1973), Persephone: Three Essays on Religion and Thought in Magna Graecia.