Šumadijsko-vojvođanski dijalekat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Šumadijsko-vojvođanski dijalekt je dijalekt srpskog jezika, koji pripada grupi mlađih štokavskih (novoštokavskih) dijalekata. Govori se u severnim oblastima Republike Srbije, a naziv je dobio po prostiranju na područjima Šumadije i Vojvodine. Obuhvata središnje delove Šumadije, do Mačve i Pocerine prema zapadu, dok prema severu obuhvata ceo Srem, veći deo Bačke, kao i srednje i severne delove Banata. U središtu ove dijalekatske oblasti nalazi se Beograd, glavni grad Srbije. Takođe se govori i među Srbima u Rumuniji, kao i među Srbima u Mađarskoj.[1][2]

Važnije osobine[uredi | uredi izvor]

Dijalektološka karta štokavskog narečja
  • četvoroakcenatski sistem u kojem neakcentovani vokali mogu dolaziti samo posle akcentovanih slogova i nova deklinacija, tj. promena sa genitivom množine na -a i sa jednim oblikom za dativ, instrumental i lokativ množine na -ima/-ama.
  • Nekadašnji glas jat zamenjen je sa e, uz više nedoslednosti, pa ima oblike mudriji, noviji; nisam, nisi (a ne mudreji, noveji, nesam, nesi); jat je dalo -i i u padežnim oblicima kao što su: ženi, meni, ovim, onim. Glasa h uglavnom nema u ovom dijalektu.
  • Grupa -ao sažima se u o: pevo, čito.

Ovaj dijalekt je ušao u osnovu srpskog književnog jezika u svojoj celini. Zastupljena su četiri akcenta. Javlja se svih sedam padeža. Često se javlja i sažimanje samoglasnika (eo u o). U nekim rečima se javlja i umesto e (di umesto gde).

Podela ovog dijalekta na subdijalekte, odnosno govore, uslovljena je primenom konkretnih dijalektoloških kriterijuma od strane različitih istraživača. Osnovna podela podrazumeva razvrstavanje u dve grupe, od kojih prva obuhvata šumadijske govore, dok druga obuhvata vojvođanske govore.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ivić 1956, str. 68-88.
  2. ^ Okuka 2008, str. 128-166.

Literatura[uredi | uredi izvor]