Dukađin (oblast)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druge upotrebe pogledajte stranicu Dukađin.
Dukađin

Dukađin (Dukađini; alb. Dukagjin ili Dukagjini) je oblast u sjevernom dijelu središnje Albanije.[1] Prostire se ispod rijeke Drim pa do rijeke Mat na jugu. Na istoku se prostire do rijeke Crni Drim, a na zapadu se nekada prostirala do samog Jadranskog mora. Dio Dukađina je bila i oblast Mirdita.[2] Pod Dukađinom se obično podrazumevaju planine istočno od Skadra i sjeverno od Drima i na istok do Tropoje. Takođe, oblast Puka i Beriša, južno od Drima, se smatra dijelom Dukađina, poznata pod nazivom Stari Dukađin (alb. Dukagjini i Vjetër).[1] Ivan Jastrebov je čitavu oblast Dukađin identifikovao sa istorijskom oblašću Pilot, i dijeli ga na Gornji Dukađin (Gornji Pilot) i Donji Dukađin (Donji Pilot).[3] Dio Gornjeg Pilota je i Malizi. Dukađin, praotac Dukađinaca, po Muzakiju, vladao je od Crnog Drima do Alesije (Lješa) uključujući i Zadrimu. Dukađin je sa sjevera i istoka omeđivao Drim, sa jugoistoka Ljurska rijeka, zahvatajući Kroju, Selitu, na jugu selo Dukađin koje se nalazi na granici Mata, zatim Koela i na zapadu greben planine Velja do Alesija do ušća rijeke Drima, koji se uljeva u more. Cijeli taj prostor se i u doba Jastrebova zvao Dukađin, a u pisanim dokumentima, kao u Hrisovulji Dušanovoj, zvao se Gornji Pilot. I ranije je Sveti Sava u Nemanjinom žitiju podrazumjevao ovaj Dukađin kada je govorio da je Stefan Nemanja zadobio od pomorske zemlje Zetu s gradovima, a od Rabna tj. Albanije oba Pilota (gornji i donji). Gornji Pilot je Dukađin sa Mirditijom i Momzi Sakatskom župom, Puka i Ibala, a Donjim lijeva strana Drima... iako istoričari crkve kada dijele crkvu u Pulati na donju i gornju, čine to sasvim drugačije zbog neupućenosti u stariju podjelu. [4]

Donji Dukađin[uredi | uredi izvor]

Jastrebov je Donji Dukađini opisao kao planinski kraj na desnoj strani rijeke Drim. Kraj se nazivao Donjim Pilotom, a smješten je između Altina i Zete. Na istoku se graniči sa Altinom. Planina Ćafa Kolšit služi kao ta granica. Na jugu je rijeka Drim, na zapadau je granica bila blizu Drivasta u smijeru od vrha planije Cukali na Maranaj, Riol (u plemenu Rioli) na planinu Veliček u Špreli, tako da su zapadni obronci tih planina pripadali Zeti. Tu je ulazila čitava Postripa sa selima Šlaku, Mazrek, Rioli, Kastrati i Hoti. Na sjeveru je lanac planine Skeljzen iz koje osim Valbone izvire i Babin potok.

Ovo područje je nazvano Pilot po imenu drevnog grada Pilot ili Polet. Od njega gotovo da nije ostalo ni traga. Preostale ruševine ovog grada iz Ptolomejevog vremena leže na 30.000 koraka istočno od Skadra u brdovitom Donjem Pilotu. Poten ga spominje kao Pulatum vel Polletum.

Kraj je veoma brdovit, svuda su litice i provalije. U doba Jastrebova tu nije bilo puteva, samo puteljaka kojima se ide uz veliki strah za sopstveni život. Zato tada u tom kraju nije bilo konja, nego samo manjih magaraca, jer ne mogu da se kreću po tim puteljcima. Na nekim mjestima ne mogu ni magarci nego samo ljudi, koji se penju po stijenju prelazeći od mjesta do mjesta.

Značajnije planine su: 1. Piskačio. Na njoj preko stijena vodi prav put za Pulatu. 2. Planina Boski, kroz tu planinu ide put za Šalju. 3.Ndermajna planina, njome ide put za Nikaj (Ndermajn znači — između dva vrha. Ima dva vrha kao rogove). 4. Koljči, kroz ovu planinu ide put iz Merturi u Krasnići. 5. Planina Šoši nije naročito visoka, ali na njoj uvijek ima snijega. Planine ne obiluju velikim šumama. Donekle ima šume s borovima, hrastom i bukvom. U Šalji ima i jele. Šaljske planine su najviše od svih. Tu su i mnoge divlje životinje: divi medvjedi, vukovi, lisice, divlje koze… U planini Cukali je bilo i jelena. Samo u Šalji ima nešto zemlje pod usjevima i sjenokosom, i to vrlo malo, u drugim mjestima gotovo da je uopće nema. Više su držali koze nego ovce, a krava je bilo vrlo malo. Tu je bio razvijen asketski karakter monaha. U Toplani, gdje je živjeo fratar u doba Jastrebova, postoje ruševine prastare crkve s manastirom koji je bio veliki. Po predanju tu su živjeli monasi stare vjere s bradom. Po tumačenju episkopa koji je umro 1874. g., ti monasi su bili vasilijanci (unijati,katolici vizantijskog obreda). U plemenu Šoši, na brdu Sv. Ilije ostale su ruševine drevnog manastira ali koje su tada prisvojili Šoši.

Kraj nema rijeka nego velikih planinskih tokova. Značajnija rijeka je u Šalji, rijeka Lesniđa. Izvire u lancu planina koje se povezuju s planinom Prokletom kod sela Dedi (Zezi). Teče od sjevera ka jugu posred sela Šalje, dalje kroz selo Šoši, odatle u Toplanu i Dušmane i zatim se uliva u Drim. Druga rijeka nosi naziv Sv. Đorđa (Šir). Služi kao međa između Nikaja i Meruti. Uliva se u Drim kod sela Bjagra. Treća je rijeka Kiri. Izvire u selu Pljanti i teče ka jugozapadu blizu Drivasta, pored sela Kiri od koga je dobila naziv. Ona se uliva u Drim kod grada Skadra sa njegove jugozapadne strane. U stara vremena rijeka Kiri se zvala Clasulus. Duž toka te tri rijeke smještena su sela sa žiteljima Donjeg Pilota, kao i duž Drima, na njegovoj desnoj obali.

Sela duž rijeke Šnerđ su sljedeća: Nikprendaj, Perčaj, Čupekaj, Coraj, Batoši, Bobaj, Raja. Posljednja tri sela plemena Marturi imala su u doba Jastrenova 200 kuća — 1700 duša, a prav četiri pripadaju plemenu Nikaj sa (tada) 200 kuća — 1500 duša. Sela Palči, Brica, Saljca takođe pripadaju plemenu Merturi. Sela duž Drima na njegovij desnoj obali jesu: Paljči (Bljači, Blackia kod Farlatija), Saljca, Brica (selo u Albaniji), Toplana sa 50 kuća — 320 duša. Dušmani su prema imenu vladara Dušmana sa 170 kuća — 1050 duša. U Toplani su mahale: Ara, Kurta i Vila, u njemu je bio fratar. Sela duž Lesniđe_ Šalja sa 340 kuća — 2500 duša, sa mahalama Đimaj, Kotaj i selo Šoši (170 kuća — 1100 duša) sa selom Prekali Mola. Prekali je 4 sata od Kiri duž toka rijeke Kiri prema Dribastu i Skadru. Ndermaina: u selima Bljač, Saca, Toplana i Dušmani ima mnogo velikih polja, ima do 22 ruševine hramova. (D. Farlati, Illyrici Sacri, t. VII, str. 262.)[5]. Sela duž Kiri: Pljanti (tada, 180 kuća — 1000 duša), Kiri (100 kuća — 650 duša), Đovani (120 kuća — 670 duša). Tu je rezidencija episkopa. Selo Pogu je imalo 28 kuća. Selo Suma je imalo 60 katoličkih kuća.

U Pilotu u doba Jastrebova nije bilo gradova. U stara vremena su kod nekih sela postojali zamkovi, koji su se zvali Đutet. Takvih je bilo pored sela Pljanti i kod sela Kiri. U ruševinama su. I selo Šalja ima takav zamak na mjestašcetu sa imenom Nedenmauriri (kod Farlatija Mavricum). Postoji sedam zdanja koja podsjećaju na hram. U mjestašcetu Kivenzi su 4, a u Đognanzi 3 ruševine. U Šošima nedaleko od sela istog imena su ruševine, najvjerovatnije grada, jer se mjesto zove Šeher, tj. grad. Po predanju tu je bio manastir. Tu je Artur Evans našao jedan kamen sa srpsko-slovenskim natpisom, po njegovom uvjerenju. Evans je od Šošana zatražio da za veliki novac prenesu kamen u Skadar, a primitivni Šošani su pomislili da je u kamenu blago i da ih Englez želi prevariti pa su ga razbili. Nisu znali da je za Evansa važan natpis. Donijeli su mu samo parčiće kamena sa nekoliko slova tog natpisa. Evans je Jastrebovu pričao o tome tokom njeihovog susreta u Skoplju 1883. godine. Arnauti i arnautaši (pošiptareni Srbi) su svakog putujućeg Evropljanina po njihovim krajevima, smatrali lovcem na zakopana blaga. Tako su mislili jer je bilo nekoliko takvih slučajeva. Jastrebov je na mnogim mjestima sretao tragove jama u kojima su se nadali pronaći zavjetna blaga.

Pilot je među žiteljima sačuvao ime Dukađina, iako nije baš poznato da su Dukađinci vladali Donjim Pilotom. Nesumnjivo je da je i u njemu kao i u Gornjem Pilotu, tj. u predjelima u kojima Dukađinci jesu vladali, važio isti zakon Leke Dukađina, koji je bio obavezujući za Gornji Pilot. Otuda se, vjerovatno i Donji Pilot nazivao Dukađinom. Farlati piše da je Leka Dukađin, sin Pavlov, sa dvojicom svoje braće 1459. godine vladao u Pulati i bio u neprijateljstvu sa Skenderbegom. Zemljom su vladali knezovi i u vrijeme romejske i srpske vladavine. U vrijeme turske vladavine, plemenima su vladali buljukbaše i bajraktari. U doba Jastrebova, Nika i Merturi su pripadali upravi Đakovačkog okruga, a svi ostali bajraci — upravi skadarskog paše. Odmah pri turskom osvajanju, cijeli Donji Dukađin, pod nazivom Dukađina, bio je potčinjen pećkom paši. Kasnije, skadarske paše iz familije Bušatlija su preko poklona i laskanja turskim vlastima uspjele ovu oblast staviti pod (svoju) upravu Skadra.

Šaljani su tu doselili iz sela Široka, kod Skadra, ispod planine Taraboš. Predanje potvrđuje i to što porodica bajraktara nosi nadimak Ladi, a sa istim nadimkom postoji i u doba Jastrebova, porodica u Široki — Vladan. Pleme Šalja je nastalo od četvorice braće koji su se prvobitno tu naselili. Pleme je i sastavljeno od četiri bratstva. Ima ih dosta u Prištinskom okrugu i Đakovačkom (Rijeka).

U Šošima su bila dva bratstva u vrijeme Jastrebova: Đolej i Pen Sumaj. Posljednje bratstvo je u srodstvu sa selom Sumom u Skadarskom srezu. U Planti su tri bratstva: Prend, Nrej (Andrej) i Đuraj (Đuro) koji žive u selu Mengela. Selo Đani potiče iz Merturi plemena Beriša, doseljenici iz Marturi gurit u mjestašcetu Boži. Kiri čine dva bratstva: Petali i Nonej. Petali su doseljenici iz Kuča i zovu se Drekali Kučit. Iako ih je manje od Noneja, tu su imali prvenstvo jer su se ranije doselili u Kiri. Pleme Nikaj se doselilo iz Krasnića, a Merturi pripada bratstvu Beriša, koje je rasijano po raznim mjestima kod Prizrena, Peći, Đakovice i Skadra (Zadrima). U Nikaju su sačuvane ruševine manjih crkava na vrhu planina. Biskup Beriše je Jastrebovu rekao da su to tragovi davno iščezlog šizmatičkog (pravoslavnog) monaštva. Pleme Đovani je uzelo naziv po mjestu koje je zauzimalo. Tu je bila stara crkva posveena Sv. Jovanu. Ranije su tu živjeli Nešei, ali su zbog vendete nestali, a Sumaj, u doba Jastreboa još tu žive.

Put od Drivasta za Pulatu je u 17. vijeku išao od Dušmana za Aro, Vimo, Mola (šošansko selo) u njemu je tada bilo 90 kuća, nosi naziv Šoši. Plemenu Đovani pripada selo Suma (tada 50 kuća, od toga 15 muslimanskih). To selo su obrazovali preseljenici iz sela Dajče (Zadrima), iz Kuča Drekalovića i Bukemira, ali, žive istim životom sa selom Đovani i slave istog patrona i u sevmu nastupaju zajedno. Između sela Đovani i Suma je dolina. Zove se dolina besjede — Lami cunevit. Tu su zasjedali žitelji oba sela razmatrajući pitanja koja su se ticala ta dva sela. U selu Sumi su svi žitelji katolici, pored 15 muslimanskih porodica.

U Šalji, Nikaju i Meruti su postojali običaji koji su postali zakon. Dječak od 12 godina počinje nositi pištolj, a u drugim mjestima sa 15 godina, a drugo oružje sa 17 godina. U Donjem Pilotu se u doba Jastrebova nije moglo vidjeti muškarca (kako mlađe tako i starijeg) bez puške, a bez pištolja ni trena. Pri ratu pola muškaraca ide u rat, a pola ostaje kod kuće. U Pulati se čuvao običaj kumstva, da se djeca kada im počinje rasti kosa, šišaju. To radi kum, a tada se sprema i posebna gozba. Pobratimstvo je imalo isti cilj, udruživanje sa silnima, da bi imali zaštitu u nevolji. Pri pobratimstvu dva prijatelja piju krv jedan drugome i postaju braća do smrti, a dužni su jedan za drugoga da daju i život, ako zatreba. Otuda i želja za osvetom jer krv nije voda. Isto je i sa posestrimstvom. Pobratim voli pobratima više nego brata. Kod Srba je pobratimstvo nekada i crkva osveštavala, postojao je poseban obred.

Vlast su vršili buljukbaše koji su uvijek bili Turci, ali bez seoskih staraca se nije moglo ništa rješavati. To su sudije ili arbitri. U Donjem Pilotu nikada nije bilo puta od Skadra do Peći.[6]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Ivan Jastrebov je zapisao da su život i običaji Dukađinaca isti kao kod Slovena. U malo čemu se razlikuju od Crnogoraca. Konstatuje da su to zapazili i latinski popovi i Hekar, koji su si postavili pitanje da li su oni možda slovenskog porijekla. U njihove običaje spada da se prilikom pričešća hostija zaliva vinom u samoj crkvi. Pri odlasku u crkvu opskrbe se krčazima vina koji idu iz ruke u ruku onih koji su primili hostiju. Slave svece po julijanskom kalendaru, kao i Kastrioti Svetog Nikolu 6. decembra po grčkom (julijanskom, pravoslavnom) kalendaru. Šin-koli Pljak na novi kalendar dodaju 12 dana, u selu Špori nedaleko od Masreke ovog istog sveca praznuju po grčkom kalendaru, a u selu Šlezri 9. maj se praznuje takođe po grčkom kalnedaru. Iz toga je nesporno da su Dukađini bili pravoslavni hrišćani. Kod Dukađina i Crnogoraca su se sačuvali isti običaji kao i kod Dardanaca. Pri smrti su sebi grebali lice, lelekali, nosili crninu a muškarci su puštali bradu. Po Jastrebovu, to se praktikovalo u Dukađinu do najskorijeg vremena, a ponegdje se i dalje praktikovalo.[7] Po Jastrebovu, Dukađinci su licemjerni i lažljivi do kraja. Ulizice, neprijatelji mudrih savjeta, idolopoklonici lažljive časti i spokojni u drskosti. Lažljivci u pričama, urođen im je duh preuveličavanja. Taj grijeh po njemu imaju i Crnogorci. Pljačka se ne smatra grijehom. Vole da se ovajde tuđom imovinom. Samo o velikim praznicima idu u crkvu. Gostoprimstvo im je svetinja, a 98 % razloga krvne osvete su žene, što su Jastrebovu potvrdili mnogi popovi i jedan biskup (Danilo I Petrović Njegoš je imao isti stav o ženama: koliko je zla bilo po svemu svijetu sa zlijeh ženah).[8] Jastrebov je opisao i jednu zadrugu u Dukađinu. U selu Gomsin, čiji su žitelji smatrali da su Dukađinci, je sreo i tada rijetkost. Zadrugu katolika Đok Paka, koja se satojala od 90 duša. Svi su bili potčinjeni izabranoj glavi porodice. Po Jastrebovu, to je ostatak starog srpskog sistema življenja. Gomsinčani su mu pričali da tako velikih porodica više nema ali da ih je u stara vremena u Dukađinu bilo, premda nisu dostizale tu brojnost. I tada su postojale porodice koje su bile u zadrugama, ali nisu prelazile broj od 30 duša oba pola.[9] Jastrebov navodi podatak da su Dukađinci vjerovali da su porijeklom Grci. Smatra da je moguće da su bili postaveni od strane Romeja (Vizantinaca) za upravitelje te zemlje i čuvare trgovačkog puta. Zato su podigli u Puku — Flete tvrđavicu, u Hasu na desnoj strani Drima i u Ljumi — Gradište za zaštitu putnika.[10] Jastrebov je zapisao da je nošnja Fanda tj. uopće Dukađinaca, gotovo sasvim ista kao nošnja Maćana, Šaljana i Crnogoraca… uske gaće, bijele kapice… to je čisto srpska odjeća iz starih vremena. U takvu nošnju je bila odjevena cijela srpska vojska kada je protiv pobunjene Srbije krenuo car Manojlo (prema svjedočenju Kinama kojeg citira Panta Srećković). Kinam je zapisao: Približivši se rijeci Tari, prije sunčanog zalaska, vizantijska vojska uvidje bezbrojnu množinu naoružanih Srba… Odijelo im je bilo: dolame, uske gaće i bijele kape…[11][12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Elsie, Robert (2015). The Tribes of Albania: History, Society and Culture. New York. str. 322. 
  2. ^ Burović, Kaplan. „Beriša, rasprostiranje, semantika, etimologija”. iskra.co. 
  3. ^ Radovanović, Milovan (2004). Etnički i demografski procesi na Kosovu i Metohiji. Beograd. str. 135. 
  4. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 423. - 440. Beograd: Službeni glasnik. 
  5. ^ Farlati, Danijele. Illyricum sacrum, VII, pp. 262. 
  6. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 407. - 415. Beograd: Službeni glasnik. 
  7. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 381., 382. Beograd: Službeni glasnik. 
  8. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 388., 389. Beograd: Službeni glasnik. 
  9. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 393. Beograd: Službeni glasnik. 
  10. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 396. Beograd: Službeni glasnik. 
  11. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 390. Beograd: Službeni glasnik. 
  12. ^ Srećković, Pantelija (1884). Istorija srpskog naroda knj. 1., pp. 216. Beograd: Kraljevsko-srpska državna štamparija. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Дукађин_(област)&oldid=26873502”