Pređi na sadržaj

Istorija lingvistike

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Lingvistika je naučno proučavanje jezika.[1] To uključuje analizu jezičkog oblika, značenja jezika i jezika u kontekstu.[2]

Upotreba jezika je prvi put sistematski dokumentovana u Mesopotamiji, sa postojećim leksičkim listama od 3. do 2. milenija pre nove ere, nudeći glosare o upotrebi i značenju sumerskog klinastog pisma, kao i fonetske rečnike stranih jezika.[3][4] Lingvistiku je sistematski počeo proučavati indijski naučnik Panini u 6. veku pre nove ere.[5] Počevši oko 4. veka pre nove ere, Kina je takođe razvila svoje gramatičke tradicije. Temelje zapadne lingvistike Aristotel je postavio kao deo proučavanja retorike u svojoj Poetici 335. p. n. e..[6] Tradicije arapske gramatike i hebrejske gramatike razvijale su se tokom srednjeg veka u religijskom kontekstu poput Paninijeve sanskrtske gramatike.

Savremeni pristupi počeli su se razvijati u 18. veku kada je klasična retorika bila postepeno uklonjena. Tokom 19. veka lingvistika se smatrala pripadanjem bilo psihologiji, bilo biologiji, a takvi pogledi ostaju temelj današnje glavne angloameričke lingvistike.[7] Međutim, u 20. veku ih je osporio Ferdinand de Sosir koji je uspostavio lingvistiku kao autonomnu disciplinu unutar društvenih nauka. Sledeći Sosirov koncept, opšta lingvistika se sastoji od proučavanja jezika kao semiotičkog sistema koji obuhvata potpolja fonologije, morfologije, sintakse i semantike. Lingvistički pristup njima može biti dijahronički ili sinhronski.

Danas se smatra da se lingvistika odnosi na veliki broj naučnih pristupa i dalje je podeljena na nekoliko potpolja uključujući primenjenu lingvistiku, psiholingvistiku, sociolingvistiku, računsku lingvistiku i tako dalje.

Antika[uredi | uredi izvor]

U svim kulturama, rana istorija lingvistike povezana je sa potrebom da se razjasni diskurs, posebno za ritualne tekstove ili argumente. Ovo je često dovelo do istraživanja mapiranja zvučnog značenja i debate o konvencionalnom i naturalističkom poreklu ovih simbola. Konačno, ovo je dovelo do procesa u kojima se od jedinica formiraju veće strukture.

Vavilonija[uredi | uredi izvor]

Najraniji lingvistički tekstovi – pisani klinastim pismom na glinenim pločama – datiraju od skoro četiri hiljade godina pre sadašnjosti.[8] U ranim vekovima drugog milenijuma pre nove ere, u južnoj Mesopotamiji, nastala je gramatička tradicija koja je trajala više od 2.500 godina. Jezički tekstovi iz najranijih delova tradicije bili su spiskovi imenica na sumerskom (jezički izolat, odnosno jezik bez poznatih genetskih srodnika), jeziku verskih i pravnih tekstova tog vremena. Sumerski je u svakodnevnom govoru zamenjen sasvim drugačijim (i nepovezanim) jezikom, akadskim; ipak je ostao kao jezik od prestiža i nastavio da se koristi u verskom i pravnom kontekstu. Zbog toga je morao da se uči kao strani jezik, a da bi se to olakšalo, pisari koji su govorili akadski su zapisivali informacije o sumerskom.

Tokom vekova, liste su postale standardizovane, a sumerske reči su dobile akadski prevod. Konačno su se pojavili tekstovi koji su dali akadske ekvivalente ne samo za pojedinačne reči, već za čitave paradigme različitih oblika za reči: jedan tekst, na primer, ima 227 različitih oblika glagola ĝar „postaviti“.

Indija[uredi | uredi izvor]

Lingvistika u staroj Indiji svoj podsticaj crpi iz potrebe da se pravilno recituju i tumače vedski tekstovi. Već u najstarijem indijskom tekstu, Rigvedi, vāk („govor“) je obožen. Do 1200. p. n. e.,[9] usmeno izvođenje ovih tekstova postaje standardizovano, a rasprave o ritualnom recitovanju sugerišu da se sanskritske složenice podele na reči, osnove i fonetske jedinice, dajući podsticaj za morfologiju i fonetiku.

Neke od najranijih aktivnosti u opisu jezika pripisane su indijskom gramatičaru Paniniju (6. vek pre nove ere),[10][11][12] koji je napisao opis sanskritskog jezika zasnovan na pravilima u svom Astadijiji.[13]

Paninijev metod lingvističke analize i opisa zasnovan na pravilima ostao je relativno nepoznat zapadnoj lingvistici sve do nedavno. Franc Bop je koristio Paninijev rad kao lingvistički izvor za svoju gramatiku sanskrita iz 1807. godine, ali je zanemario njegovu metodologiju.[14] Paninijev sistem se takođe razlikuje od savremene formalne lingvistike po tome što, pošto je sanskrit slobodan jezik u pogledu reda reči, on nije obezbedio sintaksička pravila.[15] Formalna lingvistika, kako je prvi predložio Louis Hjelmslev 1943. godine,[16] je ipak zasnovana na istom konceptu da je izraz značenja organizovan na različitim slojevima jezičke forme (uključujući fonologiju i morfologiju).[17]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Halliday, Michael A.K.; Jonathan Webster (2006). On Language and Linguistics. Continuum International Publishing Group. str. vii. ISBN 978-0-8264-8824-4. 
  2. ^ Martinet, André (1960). Elements of General Linguistics. Studies in General Linguistics, vol. i. Prevod: Elisabeth Palmer Rubbert. London: Faber. str. 15. 
  3. ^ Smith, Sidney; Gadd, C. J.; Peet, T. Eric (1925). „A Cuneiform Vocabulary of Egyptian Words”. The Journal of Egyptian Archaeology. 11 (3/4): 230—240. ISSN 0307-5133. JSTOR 3854146. doi:10.2307/3854146. 
  4. ^ „Sumerian Lexicon”. www.sumerian.org. Pristupljeno 2022-01-24. 
  5. ^ Bod, Rens (2013). A new history of the humanities: the search for principles and patterns from Antiquity to the present (1st izd.). Oxford University Press. ISBN 9780191757471. OCLC 868068245. 
  6. ^ Swiggers, Pierre; Wouters, Alfons (2001). „Philosophie du langage et linguistique dans l'Antiquité classique”. Ur.: Haspelmath, Martin. Language Typology and Language Universals, Vol. 1. De Gruyter. str. 181—192. ISBN 978-3-11-019403-6. 
  7. ^ Joseph, John E. (2002). From Whitney to Chomsky: Essays in the History of American Linguistics. John Benjamins. ISBN 9789027275370. 
  8. ^ McGregor, William B. (2015). Linguistics: An Introduction. Bloomsbury Academic. str. 15–16. ISBN 978-0567583529. 
  9. ^ Staal, J. F., The Fidelity of Oral Tradition and the Origins of Science. North-Holland Publishing Company, 1986. p. 27
  10. ^ Rens Bod (2014). A New History of the Humanities: The Search for Principles and Patterns from Antiquity to the Present. Oxford University Press. ISBN 978-0199665211. 
  11. ^ Sanskrit Literature The Imperial Gazetteer of India, v. 2 (1909), p. 263.
  12. ^ François & Ponsonnet (2013).
  13. ^ S.C. Vasu (Tr.) (1996). The Ashtadhyayi of Panini (2 Vols.). Vedic Books. ISBN 9788120804098. 
  14. ^ The science of language, Chapter 16, in Gavin D. Flood, ed. The Blackwell Companion to Hinduism Blackwell Publishing, 2003, 599 pages ISBN 0-631-21535-2, ISBN 978-0-631-21535-6. p. 357-358
  15. ^ Kiparsky, Paul (2015). „On the Architecture of Pāṇini's Grammar”. Ur.: Huet, G.; Kulkarni, A.; Scharf, P. Sanskrit Computational Linguistics, ISCLS 2007, ISCLS 2008. Lecture Notes in Computer Science, Vol. 5402. Lecture Notes in Computer Science. 5402. Springer. str. 33—94. ISBN 978-3-642-00155-0. doi:10.1007/978-3-642-00155-0_2. 
  16. ^ Seuren, Pieter A. M. (1998). Western linguistics: An historical introduction. Wiley-Blackwell. str. 160–167. ISBN 0-631-20891-7. 
  17. ^ Hjelmslev, Louis (1969) [First published 1943]. Prolegomena to a Theory of Language. University of Wisconsin Press. ISBN 0299024709. 

Literatura[uredi | uredi izvor]