Kneževina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kneževina ili principalitet, može da bude bilo monarhistička vazalna država[1][2] ili suverena država, kojom vlada monarh čija titula je knez (stsl. кънѧзь;[3] žen. kneginja) je titula pripadnika plemstva, a u raznim istorijskim razdobljima i u raznim krajevima je imala različito značenje.

Srednji vek[uredi | uredi izvor]

Izvorno je ovaj izraz označavao plemenskog ili seoskog poglavara među Slovenima, a kasnije, razvojem feudalnog društva, označavao je i monarha. Među Istočnim Slovenima ova titula je označavala i kralja (lat. rex), dok je kod Južnih Slovena označavao vladara koji je bio potčinjen nekom kralju. U latinskim zapisima ovi kneževi obično nose titulu dux, što odgovara vojvodi. Ponekad im je pridavana i titula princeps, koja označava kraljevića.

Kod Istočnih Slovena razvile su se kneževine kao nezavisne države, kao što je Kijevska Rusija, koja će u početku biti kneževina, a rastom centralne moći u zemlji, postaće i velika kneževina. Raspadanjem te zemlje u 13. veku nastaće opet niz kneževina.

Kasnija upotreba[uredi | uredi izvor]

U Rusiji titula velikog kneza od 18. veka dodeljuje se sinovima i unucima imperatora u neposrednoj muškoj liniji, pa u stvari označava carevića, a car tada počinje da dodeljuje ovu naslednu titulu zaslužnim licima. Istu titulu su imali pravo da koriste naslednici dve kneževske porodice koje su se stopile s carskom Rusijom, kao i razno gruzijsko i tatarsko plemstvo.

U 19. veku istu titulu su koristili poluzavisni vladari Srbije, Crne Gore i Bugarske (bug. княз), koji preuzimaju titulu kralja po sticanju potpune nezavisnosti.

Terminologija[uredi | uredi izvor]

Većina ovih država je istorijski neki ovlik uprave, ali su u nekim prilikama bile samo teritorije u odnosu na koje se nosi kneževska titula. Prinčevo imanje i bogatstvo mogu isto tako počivati prevashodno ili u potpunosti izvan geografskih granica kneževine.

Opštepriznate preživele suverene kneževine su Lihtenštajn, Monako i kokneževina Andora. Postojeći kraljevske primogeniture stilizovane kao kneževine uključuju Asturiju (Španija). Kneževina Vels je postojala u severnim i zapadnim oblastima Velsa između 13. i 16. veka; Zakon o Velsu iz 1536.[4][5][6] koji je pravno inkorporirao Vels unutar Engleske uklonio je razliku između tih oblasti i Velških močvara.[7] Kneževina Katalonija postojala je u severoistočnim oblastima Španije između 14. i 18. veka, kao termin za teritorije kojima su vladali katalonski dvorovi, sve do poraza Habzburga u španskom ratu za nasledstvo, kada su ove institucije ukinute zbog njihove podrške habzburškom pretendentu. Kneževina Asturija je zvanični naziv autonomne zajednice Asturija.[8][9]

Termin kneževina se takođe ponekad koristi generalno za bilo koju malu monarhiju, posebno za male suverene države kojima vlada monarh nižeg ranga od kralja, kao što je First (obično se prevodi kao „princ“), kao u Lihtenštajnu, ili veliki vojvoda. Trenutno ne postoji suvereno vojvodstvo, ali Luksemburg je preživeli primer suverenog velikog vojvodstva. Istorijski su postojale suverene kneževine sa mnogo stilova vladara, kao što su grofovi, markgrofovi, pa čak i lordstvo, posebno u okviru Svetog Rimskog carstva.

Dok se čini da prethodna definicija savršeno odgovara kneževskoj državi, evropska istorijska tradicija je da se ta reč rezerviše za domaće monarhije u kolonijalnim zemljama, a da se „kneževina“ primeni na zapadne monarhije.

Evropa[uredi | uredi izvor]

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Iako su kneževine postojale u antici, čak i pre vrhunca Rimskog carstva, kneževina kakva je danas poznata razvila se u srednjem veku između 750. i 1450. godine, kada je feudalizam bio primarni ekonomski i društveni sistem u velikom delu Evrope. Feudalizam je povećao moć lokalnih prinčeva u kraljevim zemljama. Kako su prinčevi nastavili da dobijaju sve veću moć tokom vremena, autoritet kralja je na mnogim mestima smanjen. To je dovelo do političke fragmentacije pošto su kraljeve zemlje bile razbijene u mini-države kojima su vladali prinčevi i vojvode koji su imali apsolutnu vlast nad svojim malim teritorijama. Ovo je bilo posebno rasprostranjeno u Evropi, a naročito kod prinčeva Svetog rimskog carstva.

Tokom kasnog srednjeg veka od 1200. do 1500. godine, kneževine su često bile u međusobnom ratu, jer su kraljevske kuće potvrđivale suverenitet nad manjim kneževinama. Ovi ratovi su izazvali veliku nestabilnost i uništavane su ekonomije. Epizode bubonske kuge su takođe smanjile moć kneževina da prežive nezavisno. Na kraju, napredak poljoprivrede i razvoj novih trgovinskih dobara i usluga podstakli su trgovinu između kneževina. Mnoge od ovih država su se obogatile, proširile svoje teritorije i poboljšale usluge koje pružaju svojim građanima. Prinčevi i vojvode su razvili svoje zemlje, uspostavili nove luke i zakupili velike uspešne gradove. Neki su koristili svoje novopronađeno bogatstvo za izgradnju palata i drugih institucija koje su sada povezane sa suverenim državama.

Nacionalizam[uredi | uredi izvor]

Nacionalizam, verovanje da je nacionalna država najbolje sredstvo za ostvarivanje težnji jednog naroda, postao je popularan krajem 19. veka.[10][11][12] Karakteristika nacionalizma je identitet sa većim regionom kao što je područje koje deli zajednički jezik i kulturu. Sa ovim razvojem, kneževine su pale u nemilost. Kao kompromis, mnoge kneževine su se ujedinile sa susednim regionima i usvojile ustavne oblike vlasti, pri čemu je monarh delovao kao puka figura dok je administracija bila ostavljena u rukama izabranih parlamenata. Trend u 19. i 20. veku bio je ukidanje različitih oblika monarhije i stvaranje republičkih vlada na čelu sa narodno izabranim predsednicima.

Azija[uredi | uredi izvor]

Pre evropskog kolonijalizma, Južna Azija i Jugoistočna Azija bile su pod uticajem indosfere, gde su brojne indijske kneževine i carstva cvetale nekoliko vekova na Tajlandu, Indoneziji, Maleziji, Singapuru, Filipinima, Kambodži i Vijetnamu. Uticaj indijske kulture na ove prostore dobio je termin indijanizacija. Džordž Kods je to definisao kao ekspanziju organizovane kulture koja je bila uokvirena na osnovu indijskog porekla kraljevske porodice, hinduizma i budizma, i sanskritskog dijalekta.[13] To se može videti u širenju hinduizma i budizma. Indijske počasti takođe su uticale na malajske, tajlandske, filipinske i indonežanske počasti.[14]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hughes, Michael (1992). Early Modern Germany, 1477–1806, MacMillan Press and University of Pennsylvania Press, Philadelphia, p. 18. ISBN 0-8122-1427-7.
  2. ^ „liege subject”. The Free Dictionary. Pristupljeno 11. 11. 2020. 
  3. ^ Old Church Slavonic Base Form Dictionary Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. april 2009), Pristupljeno 8. 4. 2013.
  4. ^ Fryde, Greenway, Porter & Roy, Handbook of British Chronology, Royal Historical Society Guides & Handbooks 2, 3rd ed., University College, London 1986, p. 573
  5. ^ „Laws in Wales Act 1535 (repealed 21.12.1993)”. Legislation.gov.uk. The National Archives. 2010. Pristupljeno 14. 10. 2019. 
  6. ^ „Laws in Wales Act 1542 (repealed) 3”. Legislation.gov.uk website. The National Archives. 2010. Pristupljeno 14. 10. 2019. 
  7. ^ Jenkins, Geraint H. (2007). A Concise History of Wales (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 9780521823678. 
  8. ^ „Asturias - Definition of Asturias in English by Oxford Dictionaries”. Oxford Dictionaries - English. Arhivirano iz originala 16. 1. 2017. g. 
  9. ^ „Definition of ASTURIAS”. www.merriam-webster.com. 
  10. ^ Hechter, Michael (2000). Containing Nationalism (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 7. ISBN 978-0198297420. 
  11. ^ Gellner, Ernest (1983). Nations and Nationalism (na jeziku: engleski). Cornell University Press. str. 1. ISBN 978-0801475009. 
  12. ^ Smith, Anthony. Nationalism: Theory, Ideology, History. Polity, 2010. pp. 9, 25–30; James, Paul (1996). Nation Formation: Towards a Theory of Abstract Community. London: Sage Publications. 
  13. ^ Coedes, George (1967). The Indianized States of Southeast Asia. Australian National University Press. 
  14. ^ Krishna Chandra Sagar, 2002, An Era of Peace, Page 52.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]