Kasni srednji vek

С Википедије, слободне енциклопедије
Kasni srednji vek
Evropa i Sredozemlje
Evropa i Sredozemlje, c. 1328 12
Zapadna/Centralna Evropa
  Sveto рimsko цаrstvo
  Francuska
  Gaskonja
  Bohemija
Istočna Evropa
  Тевtonski red
  Zlatna Horda
  Saveznici Zlatne Horde
  Feodosija
  Poljska
  Mazovija
  Vlaška
  Ugarska
  Litvanija
Apeninsko poluostrvo
  Sicilija
  Napulj
  Papske države
  Sardinija
  Venecija
  Đenova
Pirinejsko poluostrvo
  Aragon
  Majorka
  Portugalija
  Kastilja
  Navara
  Granada
Skandinavija
  Danska
  Island
  Norveška
  Švedska
Britanska ostrva
  Engleska i Vels
  Irska
  Škotska
Balkan/Bliski Istok
  Ahaja
  Atinsko vojvodstvo
  Vizantijsko carstvo
  Mamelučki sultanat
  Srbija
  Turske države
  Venecijanska Kreta
  Hospitalci
  Bugarska
  Kipar
  Ilkanat
  Gruzija
  Trapezunt
Severna Afrika
  Tunis
  Marinidi
  Abdalvaditi
  Hafsidi

Kasni srednji vek ili kasni srednjevekovni period je period evropske istorije koji obično obuhvata 14. i 15. vek (c. 1301–1500). Kasni srednji vek usledio je nakon razvijenog srednjeg veka i prethodio je ranom modernom dobu (i, u većem delu Evrope, renesansi).

Oko 1300. godine, vekovi blagostanja i rasta u Evropi privedeni su svom kraju. Niz gladi i pošasti, uključujući veliku glad 1315—1317 i crnu smrt, smanjile su populaciju na oko polovinu one pre tih nesreća.[1] Zajedno sa padom u brojnosti populacije došli su i društveni nemiri i endemsko ratovanje. Francuska i Engleska prošle su kroz ozbiljne seljačke bune, kao što su žakerija i seljački ustanak u Engleskoj, kao i preko veka naizmeničnih sukoba u sklopu Stogodišnjeg rata. Nadovezujući se na mnoge probleme tog perioda, Katolička Crkva je bila slomljena Zapadnim raskolom. Ti se događaji svi zajedno nekada nazivaju krizom kasnog srednjeg veka.[2]

Uprkos tim krizama 14. vek je takođe bio vreme velikog napretka u umetnosti i nauci. Nakon obnovljenog interesovanja za grčke i rimske tekstove koje se ukorenilo u razvijenom srednjem veku, započela je italijanska renesansa. Zadubljenost u latinske tekstove počela je pre renesanse 12. veka kroz kontakt sa Arapima tokom krstaških ratova, ali je dostupnost važnih grčkih tekstova povećana sa zauzimanjem Carigrada od strane Osmanlija, kada su mnogi vizantijski učenjaci morali da prebegnu na Zapad, pre svega u Italiju.[3]

Zajedno sa tim prilivom klasičnih ideja došao je izum štamparstva, koji je podupro širenje štampane reči i demokratiziranog učenja. Te dve stvari kasnije su dovele do protestantske reformacije. Pri kraju tog perioda nastupilo je doba otkrića. Uspon Osmanskog carstva, koji je kulminirao padom Carigrada 1453. godine, razorio je poslednje ostatke Vizantijskog carstva i omogućio trgovinu sa istokom. Evropljani su bili prisiljeni da traže nove trgovinske rute, što je dovelo do ekspedicije Kolumba do Amerika 1492. godine i Da Gaminog oplovljavanja Indije i Afrike 1498. godine. Njihova otkrića ojačala su ekonomiju i moć evropskih nacija.

Promene koje su proizišle iz tih događaja navele su mnoge naučnike da posmatraju taj period kao kraj srednjeg veka i početak novog veka i Evrope ranog modernog doba. Međutim, ta podela je donekle veštačka, budući da izučavanje antičkih izvora nikada nije bilo sasvim odsutno u evropskom društvu. Zbog toga je postojao razvojni kontinuitet između starog veka (preko klasične antike) i novog veka. Neki istoričari, naročito u Italiji, radije uopšte ne govore o kasnom srednjem veku, već ga radije vide kao prelaz sa razvijenog perioda srednjeg veka na renesansu i moderno doba.

Istoriografija i periodizacija[уреди | уреди извор]

Naziv „kasni srednji vek” odnosi se na jedan od tri perioda srednjeg veka, zajedno sa ranim i razvijenim srednjim vekom. Leonardo Bruni je bio prvi istoričar koji je koristio trodelnu periodizaciju u svom delu Istorija naroda Firence (1442).[4] Flavio Biondo je koristio sličan okvir u delu Decenije istorije od opadanja Rimskog carstva (1439–1453). Trodelna periodizacija postala je standardna nakon što je nemački istoričar Kristof Keler objavio Univerzalnu istoriju podeljenu na stari, srednjevekovni i novi period (1683).

Za istoričare 18. veka koji su istraživali 14. i 15. vek, centralna tema je bila renesansa, sa svojim ponovnim otkrićem starog učenja i pojavom induvidualnog duha.[5] Srce te obnove leži u Italiji, gde je, prema rečima Jakoba Burkhardta: „Čovek postao duhovna jedinka i prepoznao se kao takav”.[6] Taj predlog kasnije je izazvan i tvrdilo se da je 12. vek bio period većeg kulturnog dostignuća.[7]

Nakon što su se ekonomske i demografske metode počele primenjivati na istraživanje istorije, rastao je trend posmatranja kasnog srednjeg veka kao perioda recesije i krize. Belgijski istoričar Anri Piren nastavio je podelu ranog, razvijenog i kasnog srednjeg veka u godinama oko Prvog svetskog rata.[8] Ipak, njegov je holandski kolega, Johan Huizinga, bio je prevashodno odgovorn za popularizovanje pesimističnog pogleda na kasni srednji vek, sa svojom knjigom Jesen srednjeg veka (1919).[9] Za njega, čije istraživanje ima fokus na Francuskoj i Holandiji umesto Italije, očajanje i pad su bile glavne teme, a ne preporod.[10][11]

Moderna istoriografija tog perioda postigla je konsenzus između ta dva ekstrema inovacije i krize.[10] Sada se (obično) priznaje da su uslovi bili znatno drugačiji severno i južno od Alpa, a u italijanskoj istoriografiji „kasni srednji vek” se često sasvim izbegava.[12] Naziv „renesansa” se još uvek smatra korisnim za opisivanje određenih intelektualnih, kulturnih ili umetničkih razvoja, ali ne kao određujuća osobina jedne čitave evropske istorijske epohe.[13] Period od ranog 14. veka do 16. veka (a ponekad ga i uključujući) karakterišu drugi trendovi: demografski i ekonomski pad praćen obnovom, kraj zapadnog religijskog jedinstva i naknadna pojava nacionalne države i širenje evropskog uticaja u ostatku sveta.[13]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Austin Alchon, Suzanne (2003). A pest in the land: new world epidemics in a global perspective. University of New Mexico Press. ISBN 978-0-8263-2871-7. стр. 21.
  2. ^ Cantor, стр. 480
  3. ^ Cantor, стр. 594
  4. ^ Leonardo Bruni, James Hankins, History of the Florentine people, Svezak 1, Knjige 1–4, (2001), str. xvii.
  5. ^ Brady et al., str. xiv; Cantor, pp. 529.
  6. ^ Burckhardt, Jacob (1860). The Civilization of the Renaissance in Italy. стр. 121. ISBN 978-0-06-090460-9. 
  7. ^ Haskins, Charles Homer (1927). The Renaissance of the Twelfth Century. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ISBN 978-0-19-821934-7. 
  8. ^ "Les periodes de l'historie du capitalism", Academie Royale de Belgique. Bulletin de la Classe des Lettres, 1914.
  9. ^ Huizinga, Johan (1924). The Waning of the Middle Ages: A Study of the Forms of Life, Thought and Art in France and the Netherlands in the XIVth and XVth Centuries. London: E. Arnold. ISBN 978-0-312-85540-6. 
  10. ^ а б Allmand, стр. 299
  11. ^ Cantor, стр. 530
  12. ^ Le Goff, pp. 154. Vidjeti npr. Najemy, John M. (2004). Italy in the Age of the Renaissance: 1300–1550. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-870040-1. 
  13. ^ а б Brady et al., str. xvii.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]