Hvarska buna

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hvarska buna ili ustanak hvarskih pučana bio je ustanak na čelu s Matijom Ivanićem, a zahvatila je čitavo ostrvo Hvar i grad Hvar, središte komune. Ustanak je prerastao u četvorogodišnji građanski rat (1510—1514) s jasno izgrađenim elementima ranograđanske revolucije.[1]

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Mletačka vlada postavljala je svoje plemiće za knezove u dalmatinskim komunama, oduzimajući im najvažniju povlasticu nekadašnje autonomije, ali su plemićka veća i pod njenom upravom zadržala veliku vlast u lokalnoj samoupravi. Zbog njihove odlučujuće uloge u zakonodavstvu i komunalnim službama građanstvo je još u 15. veku formiralo građanske (pučke) skupštine (kongrege), u kojima su zahtevali službeno prihvatanje svojih zaključaka, neke komunalne službe i pravo na kontrolu odluka plemićkih veća. Odbijanje tih zahteva bio je glavni uzrok nezadovoljstva građanstva i čestih sukoba s plemićima.

Drugi uzrok bio je bahato ponašanje plemića prema građaskim ženama i devojkama, što je izazivalo nepodnošljivu mržnju građana. Plemići su ih jasno prezirali i davali im na znanje da su niža vrsta ljudi, njihovi podložnici i sluge. Treći uzrok objašnjava se težnjom obogaćenih građana da se izjednače s plemićima i postanu članovi velikih veća. Kad nisu uspeli da otklone nijedan od navedenih uzroka, dizali su bune od kojih je najpoznatiji ustanak Matije Ivanića od 1510. do 1514. godine.[2]

Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim statutima utvrđuju neke pravne norme feudalnog sistema u kontinentalnom zaleđu. U vreme donošenja Hvarskog statuta (1331) Veliko veće već su čini samo plemići, koji 1334. odlučuju da u njemu mogu biti birani samo oni kojima su očevi i dedovi bili članovi. Tako ozakonjena plemićka oligarhija proglašava upravu komunom božjom misijom ostvarivanja pravde. Čak i kaznene odredbe statuta diskriminišu pučane.

Rukovodeći se srednjovekovnom idejom o određenim tipovima lošeg ponašanja, koji su češći u nižim društvenim slojevima, sastavljači statuta pisali su kaznene odredbe. Pritom polaze od ukorenjenih shvatanja da je devijantno ponašanje pučana uslovljeno teškim društvenim položajem, siromaštvom, primitivnošću i sklonostima instinktivnom reagovanju. Budući da plemići takvo ponašanje smatraju štetnim i opasnim za održavanje svoje vlasti proglašavaju ga kaznenim delima.

Na taj način su proglasili kaznenim delima čitav niz tipova ponašanja pučana izražavajući spomenutu srednjovekovnu ideju po kojoj se zakoni ne pišu za dobre ljude, jer bi oni inače postupali po zakonskim propisima, nego za zle koji se jedino pretnjama i kaznama predviđenih zakonom mogu odvratiti od zla. To ujedno ukazuje i na poimanje da su svi pučani zli, a plemići dobri. Takva pravna diskriminacija, pored ostalih uzroka, dovela je do hvarskog ustanka.

Povod i tok bune[uredi | uredi izvor]

Neposredan povod ustanka bilo je nasilno postupanje nekih mladih plemića prema građanima, naročito silovanje njihovih devojaka. Nakon ovoga izbio je ustanak koji je zahvatio čitav Hvar. Na čelo ustanika došao je Matija Ivanić, član imućne građanske porodice.[2][3] Ivanić je s naoružanim pučanima, ušao u grad Hvar i zajedno sa stanovništvom grada napadao plemiće, neke pogubio i spalio njihove kuće, ostale zatvorio, a od hvarskog kneza zatražio ravnopravnost svih staleža.

Pošto je pod zapovedništvom prikupio 2.000 naoružanih ljudi i opremio 30 lađa za kruženje oko ostrva i sprečavanje bežanja plemića u Veneciju, zagospodario je ostrvom. U drugoj godini ustanka uputio je molbu mletačkoj vladi da odobri saziv Generalnog veća svih staleža u gradu Hvaru radi osnivanja pravednije uprave od prethodne. Molba je sadržala 22 potpisa s punim imenima i naznaku da njihove želje potvrđuje još 60 uglednih građana. Istovremeno, potpisnici su optužili izbegle plemiće za sva nasilja i razloge zbog kojih su se pobunili i traže da oni budu kažnjeni.

U početku se u tom sukobu mletačka vlada (između ostalog i zbog toga što je Venecija tada u ratu s Kambrejskom ligom) držala prividno neutralno pokušavajući izmiriti pučane s vlastelom, zbog čega je u Veneciju pozvala i jedne i druge. Budući da u tome nije uspjela, a kako je hvarski ustanak ostavio snažan utisak u cijeloj Dalmaciji i prijetio da će se proširiti, odlučila je energično djelovati na njeovo smirivanje i u Hvar je poslala providura Zuana Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadatak, ali su se 1511. pučani umirili (iako i dalje drže vlast na ostrvu i ne dopuštaju povratak izbjeglim plemićima). No, pred kraj iste godine izbili su nemiri u cijeloj Dalmaciji, pa je mletačka vlada 1512. poslala novog providura Sebastijana Justinijana. Slavoljubivi i okrutni providur je pokušao grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizirajući i zatvarajući ih, osudivši 69 na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome ko uhvati Matiju Ivanića. No, nakon poraza od Ivanićevih snaga kod Jelse, izgubio je providursku službu.

Na vest o novom napadu pučana na grad Hvar, Venecija je poslala 15 ratnih galija pod zapovedništvom providura Kapela. Oko 1.500 vojnika iskrcalo se u Starom Gradu.[4] Nakon dolaska na ostrvo oni su, do oktobra 1514. godine, potopili sve naoružane lađe ustanika, nakon dugog otpora svladali ustanike na ostrvu i na zapovedničkoj galiji vešali 20 vođa ustanka, a desetorici odsekli po jednu ruku i izvadili po jedno oko. Tako je hvarski ustanak ugušen u krvi. Matija Ivanić uspeo je da napusti ostrvo i da se povuče u Krajinu. Nakon gušenja ustanka on nije prekinuo sve veze s ostrvom, gde se vraćao u dva navrata. U maju 1515. godine se naoružanim brodom prebacio iz Krajine do istočnog rta ostrva, a u septembru 1516. godine u Vrboskoj je oteo brod sa vinom i potom se vratio u Krajinu. Borbu građanstva za ravnopravnost, ali ne više nasilnim putem, nastavio je sin Matije Ivanića, Ivan Ivanić, i njegovi potomci.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]