Pređi na sadržaj

Šljivovička planina

Koordinate: 43° 14′ 33″ S; 22° 20′ 28″ I / 43.2425° S; 22.341111° I / 43.2425; 22.341111
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šljivovička planina
Šljivovička planina, pogled sa Jeremijonog brda pored Babušnice
Geografske karakteristike
Najviša tačkaŠljivovički vrh
Ndm. visina1.258 m
Koordinate43° 14′ 33″ S; 22° 20′ 28″ I / 43.2425° S; 22.341111° I / 43.2425; 22.341111
Geografija
Šljivovička planina na karti Srbije
Šljivovička planina
Šljivovička planina
Države Srbija
MasivKarpatsko-balkanske planine
GrupaBalkanske planine

Šljivovička planina, ili poznatija kao Šljivovički vis i njena podgorina, je prostor koji se nalazi u sklopu planinskokotlinsko — dolinske oblasti Srbije, koji pripada Karpatsko-balkanskim planinama istočne Srbije, ili u užem smislu istočnoj Srbiji, kao sastavni deo njene južne subregije, Balkanske Srbije. Ograničena je sa dve tektonske zone Belopalanačkom i Lužničkom. Ima izgled horsta. Ispresecana je poprečnim rasedima (stupnjevitim stepenicama) počevši od najnižeg Malog kurila, preko Velikog kurila i Popovog vrha do najvišeg Šljivovičkog vrha. Šljivovička planina kao celoviti kompleks sa Belavom i Crnim vrhom u stvari predstavlja navlaku koja je „došla” sa jugozapada, izgrađenu uglavnom od krednih bankovitih i slojevitih krečnjaka i dolomita, ali i jurske karbonatne tvorevine.[1]

Položaj i prostranstvo[uredi | uredi izvor]

Geografski položaj Šljivovičke planine, koja prekriva površinu od 127,54 km², od najsevernije do najjužnije tačke obuhvata prostor od 8' 14" geografske širine, dok od najistočnije do najzapadnije tačke obuhvata 12' 32" geografske dužine, određen je sledećim koordinatama krajnjih tačaka ovog prostora:

  • Najsevernija tačka teritorije, sa geografskim koordinatama 43⁰ 14' 08" N i 22⁰ 23' 12" E, nalazi se na reci Nišavi, na 300 m nadmorske visine, 550 m jugozapadno od vrha Mala rudina (486 m).
  • Najjužnija tačka je na ušću Bratiševačkog potoka u Lužnicu, na 517 m nadmorske visine sa koordinatama 43⁰ 05' 54" N i 22⁰ 24' 14" E.
  • Najzapadnija tačka se nalazi 900 m zapadno od Čuke (467 m) na Malom Kurilu, sa koordinatama 43⁰ 12' 57" N i 22⁰ 17' 05" E.
  • Najistočnija tačka teritorije nalazi na ušću Magličke u Pasjačku reku na 408 m nadmorske visine sa geografskim koordinatama 43⁰ 09' 09" N i 22⁰ 29' 37" E.

Ovako definisan Geografski prostor Šljivovičke planine ima približno pravougaoni oblik, čija je orijentacija severozapad — jugoistok. Pravolinijskim spajanjem krajnjih tačaka dobija se da je dužina (zapad - istok) Šljivovičke planine 18,5 km, dok je širina (sever - jug), 15,4 km.

Granice prostora Šljivovičke planine[uredi | uredi izvor]

Severna granica — je reka Nišava

Zapadna granica — čini je Koritnička reka, koritnički rased i potok koji teče preko poteza Balvan.

Istočna granica — čine je reke: Maglička, Bisterska, Zanoga i telovački rased.

Južna granica — čine je delovi toka Bratiševačkog potoka, Lužnice, Krnjinskog (Gornjomalskog) potoka, Pasjačke reke, kao i rasedna linija između vrhova Petlovo bojište (707 m) i Mrtvilo (734 m).

Šljivovički venac se sastoji od niza planinskih vrhova i brda: od Malog Kurila (467 m) na severozapadu, do Petlovog bojišta (707 m) na jugoistoku. Jezgro planinskog venca okupljeno je oko najvišeg vrha, Šljivovičkog visa, sa 1.258 m nadmorske visine.[2] Šljivovički venac je ograničen sa dve tektonske zone Belopalanačkom i Lužničkom. Ima izgled horsta. Ispresecan je poprečnim rasedima (stupnjevitim stepenicama) počevši od najnižeg Malog kurila, preko Velikog kurila i Popovog vrha do najvišeg Šljivovičkog vrha.

Šljivovička planina je smeštena između Suve planine na zapadu i jugozapadu, Belave na severoistoku, Svrljiških planina na severu i Vlaške planine na jugoistoku. Najvećim delom pripada Opštini Bela Palanaka a manjim delovima Opštini Pirot i Opštini Babušnica u Pirotskom upravnom okrugu.[3]

Geografske odlike[uredi | uredi izvor]

Šljivovička planina se nalazi se u sklopu Karpato-balkanida Istočne Srbije. Prva saznanja o geološkim prilikama Karpatsko-balkanske Srbije potiču iz ekskurzionih beležaka i radova F. Tule, J. Žujevića, J. Cvijića i drugih. Delovanjem endogenih sila, odnosno epirogenim i orogenim tektonskim procesima, nastali su istaknuti oblici u reljefu koji su se kasnije oblikovali radom egzogenih procesa. Tako nasto reljef sa svim svojim morfološkim pogodnostima i ograničenjima, mnogo hiljada godina kasnije, značajno je uticao na razmeštaj mnogih ljudskih aktivnosti i održiv razvoj.

Šnjivovička planina, pogled sa puta nedaleko od Vrgudinca

Geološka prošlost[uredi | uredi izvor]

U geološkoj građi Šljivovičke planine dominiraju sedimentne stene. Pojava magmatskih tvorevina na topografskoj površini označena jednom veoma malom partijom eruptiva, dok su metamorfne stene predstavljene laporovitim škriljcima i kvarcitima Prema starosti, preovlađuju mezozojski, a potom kenozojski sedimenti. Paleozojska serija je neznatno zastupljena na topografskoj površini, a njen tvorevine stvarale su se tokom kambrijuma, ordovicijuma, silura, devona i donjeg karbona pretežno u morskoj sredini, a u srednjem i gornjem karbonu, i permu, u kontinentalnoj sredini.[4]

Palozojik

Za vreme perma na ovom prostoru, došlo je do promene klime i drugih faktora koji su uslovili nastanak debelih serija kontinentalnih tvorevina. Rasprostranjena je formacija crvenih peščara, dok se kao najstarije stene koje izbijaju na topografsku površinu Šljivovičke planine javljaju se permski konglomerati, peščari i alevroliti.[5] Ove stene su okružene bankovitim i slojevitim donjekretacejskim krečnjacima i dolomitima i jednom veoma uskom partijom jurskih krečnjaka i peščara, na jugoistoku. Prekrivaju površinu od 0,54 km² i čine 0,41% ukupne teritorije. Otkriveni su u severoistočnom delu krečnjačkog bila Šljivovičkog visa, u malom tektonskom prozoru, koji su Vujisić i saradnici (1980) nazivali „tektonski prozor Kremenice“.

Mezozoik

Krajem paleozoika i početkom jure, u današnjoj Istočnoj Srbiji, usled marinske transgresije prekinuta je suva, kontinentalna faza, tokom koje su se taložili crveni peščari. Kratkotrajnom transgresijom trijaskog mora otpočeo je mezozojski sedimentacioni ciklus. Ovo more je ostavilo tragove u geološkoj građi Šljivovičke planine u obliku mezozojske tvorevine koja je predstavljene neznatnom partijom jurskih i dominantnim učešćem kretacejskih stena.

U geološkom sastavu Šljivovičke planine sedimenti jurske formacije na topografskoj površini su zastupljeni sa svega 0,07%, a predstavljeni su veoma uskom partijom krečnjaka i peščara iz srednje jure (dogera), koja sa jugoistočne strane ograđuje permske tvorevine u tektonskom prozoru Kremenice. Ove formacije se pružaju u dužini od 925 m u pravcu jugozapad — severoistok, i maksimalne su širine partija do 167 m

Termomineralne pojave[uredi | uredi izvor]

Termo-mineralni izvori se javljaju u rasednim zonama Šljivovičke planine gde voda dospeva do većih dubina, zagreva se i oplemenjuje različitim mineralnim materijama. U prostoru Šljivovičke planine i podgorine javljaju se tri termo-mineralna izvora:

  • Belopalanačka Banjica, koja izbija u severnom podnožju Malog Kurila na morfološkoj granici dna Belopalanačke kotline i njenog južnog oboda. Izvorište je razbijenog tipa. Voda izbija iz krečnjaka u visini aluvijalne ravni Nišave razlivajući se u vidu pištaljina. Glavni izvor izbija u krugu bivše fabrike tekstilnih mašina „Budućnost“, na oko 290 m nadmorske visine.[6]
  • Penjsko, koji izbija u klisuri Mokranjskog ždrela na levoj obali Koritničke reke, na visini od oko 320 m. Temperatura njegove vode se kreće od 16,5⁰C do 17,5⁰C. Vode ovog vrela nije ispitana.
  • Toplik, ima najveću temperaturu vode (18⁰C), a izbija u selu Mokra. Vode ovog vrela nije ispitana.

Sva tri izvora se javljaju u podnožju Malog Kurila.[1]

Mineralno bogatstvo[uredi | uredi izvor]

Prostor Šljivovičke planine i podgorine ne raspolaže rudama metala, ali je na rudnom bogatstvu u ranijim periodima istorije temeljen razvoj neposrednog okruženja.

Prvi poznati rudari u planinama srednjeg Ponišavlja bili su Besi. Iz rimskih pisanih dokumenata poznato je da su Rimljani vraćali Bese koji su emigrirali sa ovih prostora kako bi, vađenjem zlata i kopanjem gvožđa, oživeli zamrlu rudarsku delatnost.

Rudarenjem bakra na ovoj planini bavili su se Sasi, o čemu postoje tragovi. Ima pretpostavki da se u Belopalanačkom kraju, u toku srednjeg veka, rudarilo zlato. Na to ukazuju imena sela „Donja“ i „Gornja Glama“, koja prema Kostiću (1970), potiču od srednjevekovne rudarske aktivnosti, i reči „glama“ koja znači zlato. Moguće je da su se na području ova dva sela nalazila stara zlatonosna rudišta, ili možda topionice i čistionice, u kojima su Dubrovčani odvajali zlato od srebra i trgovali.

Između dva svetska rata u rudniku Veta, na teritoriji opštine Bela Palanka, komercijalno su eksploatisane manje količine bakra.

Između dva svetska rata u rudniku Veta, na teritoriji opštine Bela Palanka, komercijalno su eksploatisane manje količine bakra. Takođe je vađen i kameni ugalj, lignit i grafit. Ugalj je vađen u Novom Selu, Čifliku, Telovcu i Miranovcu, a grafit u okolini Vete.[7]

Danas se na ovim prostorima eksploatiše jedino krečnjački kamen u Dolcu (Sićevačka klisura) i kod sela Ponor u istočnoj podgorini Šljivovičke planine.

Za sedimentne stene Šljivovičke planine i podgorine vezana su izvesna ležišta nemetaličnih sirovina. One su uglavnom predstavljene laporcima, glinama, kvarcnim peskovima, kvarcitima, kalcitima i karbonatnim stenama. Laporci i laporoviti škriljci se javljaju u severnoj, zapadnoj i jugozapadnoj podgorini. Laporci su u Belopalanačkoj kotlini zastupljeni pretežno uz južni obod, gde sadrže i do 65% kalcijum karbonata. Oni se mogu peći i bez dodavanja kalcijum karbonata, dok je dodavanje krečnjaka siromašnijim laporcima sasvim izvesno i u odgovarajućim procentima.[8]

Gline se javljaju u severnoj i jugozapadnoj oblasti Šljivovičke planine. Na južnom obodu Belopalanačke kotline prisutne su beličaste gline. To su ume ili suknarske gline staložene u vreme nižih stanja jezerskih voda. Sadrže najmanji procenat organske materije i veoma dobro upijaju masti. U prošlosti su se koristile u valjavicama i za pranje.

Kvarcni peskovi, koji su nezamenjiva sirovina u staklarskoj industriji, javljaju se u severnoj supodini Šljivovičke planine. Peskovi su žućkaste boje zbog prisustva limonita, a udeo kvarca u njima kreće se od 80 do 92%. To su pretežno srednjozrni peskovi, ali se pod Velikim Kurilom javljaju i sitnozrni, skoro prašinasti peskovi. U južnom delu proučavanog prostora, u Lužničkoj kotlini, javljaju se u pliocenoj seriji jezerskih sedimenata. U ataru sela Striževca su žućkaste ili crvenkaste boje i sadrže veliki procenat kvarca.[9][8][10]

Kalcit je prisutan u zoni koja se pruža od Velikog Kurila sve do Šljivovičkog vrha i Belave. Krečnjak i druge karbonatne stene (dolomiti i bigar) pokrivaju najveće površine Šljivovičke planine. Najčešće predstavljaju sirovinu za dobijanje građevinskog materijala (građevinski i ukrasni kamen, kreč).

Proslojci lignita javljaju se u severnom delu Lužničke kotline u okolini sela Resnika i u ataru Striževca.[11] Ove pojave nisu značajne za komercijalnu eksploataciju.

Klima[uredi | uredi izvor]

Pogled na Šnjivovičku planinu u periodu najveće oblačnosti, koja u decembru pokriva nebo sa 7,8 desetina.

Podneblje Šljivovičke planine i njene podgorine nalazi se u oblasti umerenokontinentalne klime sa prosečnim godišnjim amplitudama temperature manjim od 23⁰C, i prema rejonizaciji Rakićevića (1980), delovi ovog prostora pripadaju Ponišavskom i Vlasinskom klimatskom rejonu.

Ponišavski klimatski rejon, prema Kepenovoj klasifikaciji, pripada umereno-toplom C klimatu. Obuhvata Belopalanačku, Koritničku i Pirotsku kotlinu. Vlasinski klimatski rejon obuhvata planinski reljef južno od Nišave, a na proučavanoj teritoriji njemu bi pripadala Šljivovička planina. Prema Kepenovoj klasifikaciji, Vlasinski klimatski rejon svrstava se u umereno hladni D klimat. Prema Spasojeviću, niže planine u reljefu Ponišavlja (Kalafat, Belava i druge) sa visinom od 800 do 1200 m, mogu se izdvojiti u subplaninski klimatski rejon, kao prelazni između Ponišavskog i Vlasinskog. U skladu sa ovakvom rejonizacijom, subalpskom klimatu pripadala bi i Šljivovička planina.[12]

Srednje temerature godišnjih doba u Belopalanačkoj kotlini (1950—2009)
Godišnje doba Zima Proleće Leto Jesen
Srednja temperatura -0,6 °C 11,87 °C 22,8 °C 12,07 °C

Pedologija[uredi | uredi izvor]

S obzirom na veliku vertikalnu rasčlanjenost, pedološke osobine zemljišta Šljivovičke planine i njena podgorina pokazuju znatne razlike. Pojedini tipovi zemljišta javljaju se u određenim visinskim zonama, a strane i suteske, klisure i amfiteatralni stenoviti zakloni imaju specifične pedološke osobenosti. Na području formiranih polja nalaze se azonalne zemljišne tvorevine (aluvijalna, deluvijalna i aluvijalno-deluvijalnu a iznad njih tipične zonalne (crvenkasto-rudo i crvenica, rudo, planinski podzol i planinska crna buavica.

Sa levee strane Nišave, nalaze se aluvijalna, a u podnožju planinskih padina deluvijalna, a između njih prelazna aluvijalno - deluvijalna zemljišta, „kao rezultat rada geomorfoloških činilaca”.

Aluvijum je reka Nišava staložila za vreme periodičnih poplava, i on je sačuvao osnovne karakteristike rečnog tipa. Ovo zemljište je dosta vodopropustljivo i siromašno humusom. Aluvijalno-deluvijalni nanos nastao je na mestima gde su se sukobljavali aluvijalni i deluvijalni činioci pedogeneze, pa se smatra da se ovo zemljište može smatrati da se ono infiltriralo u međuprostore pomenuta dva osnovna zemljišna tipa.

U zemljišta sa boljim proizvodnim osobinama spada karbonatni glinoviti aluvijalno-deluvijalni nanos, ilovasti aluvijum i beskarbonatni deluvijum, dok karbonatni peskovito-ilovasti aluvijum ima slabije ispoljene proizvodne osobine. Na bolje proizvodne osobine zemljišta utiče veći sadržaj glinovite i koloidne frakcije u odnosu na peskovito - ilovasti aluvijum.

Promena sastava zemljišta sa visinom nastale je zbog snižavanja temperature i povećanja atmosferskog taloga, a diferencijacija zemljišta po spratovima zbog zajedničkog delovanja pedoloških procesa i denundacije. Jer se u podnožju vršilo gomilanje ferooksida (što uslovljava intenzivno ocrveničavanja) i redukcija silicijum-oksida, dok se u smeru prema vrhovima planina kretao obrnut proces.

Biljni i životinjski svet[uredi | uredi izvor]

Biljni svet

Vegetacija kraških predela Šljivovičke planine i njene podgorine, floristički je vrlo raznovrsna ali je prostorno relativno malo zastupljena. Najvećim delom su ovi predeli obešumljeni ili su šume potpuno devastirane. Tako se prirodni šumski kompleksi, vezani za odrećen tip zemljišta, javljaju samo na ograničenim, teško pristupačnim planinskim prostorima. U južnim predelima kotline, u podnožju planina, najpre je zastupljen mediteranski florni element sa znatnim brojem vrsta prtežno niske vegetacije, kojima crvenica odgovara kao tip zemljišta.

Kako je dno podgorine još krajem 20. veka obešumljeno i privedeno poljoprivrednim i drugim kulturama. Žitarica i povrtarske kulture su u aluvijalnoj ravni i na nižim terasama, a voćnjaci i vinogradi u višim delovima, i glavno su fitogeografko obeležje ove oblasti. Dominantne voćne kulture koje se plantažno uzgajaju u prostoru Šljivovičke planine i podgorine su šljiva, trešnja, orah, višnja i jabuka. Prema popisu poljoprivrede iz 2012, šljiva se najviše plantažno uzgaja u Šljivoviku (8,0 ha), Divljani (6,8 ha), Donjoj Koritnici (6,2 ha) i Mokri (5,0 ha). O dugoj tradiciji uzgoja voća na ovim prostorima svedoče i brojni toponimi koji se vezuju za voće, a najčešće trešnju, krušku i šljivu. To su Slivje u Šljivoviku, Treštenica u ataru Donjeg Krnjina, Crešnjište u Gornjem Krnjinu, Crešnja u Bežištu, Gornje Krušje i Kruša u Striževcu, prevoj Kruška u udolini Venac i brojni drugi.[13]

U prvoj polovini 20. veka, na tom potesu uglavnom je gajen kukuruz i bile su bašte, mestimično šljivari. Sačuvanu prirodnu vegetaciju čine zaostale asocijacija u ravni kotline, poput mestimičnih livada i osamljenog drveća; topole, vrbe, cera, graba, jasena, trepetlike, bresta (veoma retko), lipe, divlje kruške, drena, gloga, trnjine, leske, zove, šipka, kiselog drveta, divlji jorgovan. Od strane Šumskog gazdinstva i Pokreta Gorana zasađen je na pojedinim prostorima bor, ariš, smrča.

Životinjski svet

U šumskim prostranstvima Šljivovičke planine i njena podgorina sreću se zec, pokoji vuk i šakal, divlja svinja, srndać, jazavac, lisica, miš, jež, kornjača, krtica, gušter zelenbać i gušter slepić.

Od zmija u Šljivovičke planine i njena podgorina sreću se poskok, šarka, smuk, belouška i blavor.

Među najbrojnijim pticama Šljivovičke planine i njena podgorina su vrapci i senice a tu su još i slavuj, sojka, kos, lasta kukavica, detlić, jarebica, divlji golub, svraka, gavran, jastreb, kobac, poneki orao i naravno sova. Pored vodenih tokova mogu se sresti rode, divlje guske i divlje patke.

Sa krčenjem šuma i intezivnom obradom terena, pojedine životinje su se povukle iz Šljivovičke planine i njena podgorina.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Poljoprivreda[uredi | uredi izvor]

Industrija[uredi | uredi izvor]

Industrijski razvoj Šljivovičke planine i podgorine započeo je tek u drugoj polovini 20. veka, kada su u okviru socijalističke izgradnje Srbije podignuti prvi proizvodni pogoni u Beloj Palanci i Babušnici, koje su se posle Drugog svetskog rata razvile u administrativni, kulturni i industrijski centar Belopalanačke i Lužničke kotline i brdsko-planinskog oboda.

Zanatstvo[uredi | uredi izvor]

Za vreme turske vladavine, zanatstvom su se bavili: Turci, Cincari i Cigani. Turci su se bavili vodeničarstvom, kujundžijskim i bakalarskim zanatom, Cincari bakalarskim, a Cigani, kovačkim zanatom. Pred kraj perioda vladavine Turaka, sredinom XIX veka, i Srbi počinju da se bave zanatima, najviše platnarskim i terzijskim. Posle oslobođenja od Turaka, uz „nasleđene“ zanate, srpsko stanovništvo se počelo baviti i creparskim, stolarskim, farbarsko-molerskim, dunđersko-zidarskim, limarskim, sapundžijskim, vunovlačarskim, voskarskim, tkačkim, bojadžijskim i brojnim drugim zanatima.

Zanatstvo je počelo opadati od tridesetih godina 20. veka, sa prvom pojavom gotove robe. Naročito zadnjih decenija 20. iprvih 21. veka, tradicionalna zanatska delatnost je zamenjena mašinskom proizvodnjom i gotovo da je potpuno nestala.

U prostoru Šljivovičke planine i podgorine dosta dugo se održalo krečarstvo, u okviru koga se i danas u retkim krečanama, još uvek proizvodi kreč na tradicionalan način.

Do druge decenije 21. veka u prostoru Šljivovičke planine i podgorine su se održali: grnčarski, vodeničarski i kovački zanat. Grnčarstvo je jedno od najstarijih ljudskih delatnosti koje je u ovom prostoru prisutno još od perioda praistorije. Osnovu za razvoj grnčarstva predstavljalo je prisustvo odgovarajuće vrste zemlje (gline).

Danas se grnčarstvom bavi samo jedan zanatlija koji svoje proizvode (tave, kondure, testije, vaze, svećnjake, kadionice i drugo) prodaje u sopstvenoj lončarskoj radnji u ulici Srpskih Vladara 9, u Beloj Palanci.[14]

.

Saobraćaj s kraja 19. veka i u 20. veku[uredi | uredi izvor]

Zaprežni saobraćaj na prostoru Šljivovičke planine i podgorine u ovom periodu počivao je na snazi goveda: volova i krava. U svakom od sela bilo ih je prosečno oko 500. Najveći značaj u lokalnom zaprežnom saobraćaju i u tradicionalnom privređivanju, sve do uvođenja savremenijih prevoznih sredstava imali su volovi. Period izobičavanja volova u ovom kraju započeo je u periodu od 1955 do 1960. godine, postepenim uprezanjem krava za obavljanje istih poslova, koje su istovremeno donosile i prihod. U isto vreme u ova sela počeli su stizati i prvi traktori 1960. godine.[15]

Deset godina nakon oslobođenja juga Srbije od Osmanlijskog carstva, kroz belopalanačku kotlinu, 1888. godine puštena je u saobraćaj međunarodna železnička pruga Niš — Carigrad. Ona je zbog složenih istorijskih okolnosti, naglo je „ugasila“ ulogu Carigradskog druma za ovaj kraj. Veći utjecaj pruge kao saobraćajnice kod domaćeg stanovništva zabeležen je među mnogi stanovnici Šljivovičke planine i podgorine koji su odlaze u pečalbu, a kasnije i na školovanje uglavnom u Niš i Beograd. Takođe sa razvojem privrede posle Drugog svetskog rata ovom prugom transportovane su i sve veće količine raznih proizvoda.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Petrović, B., J. (1998). Priroda Bele Palanke i srednjeg Ponišavlja, Institut za geografiju, PMF, Novi Sad.
  2. ^ Topografska karta JNA[mrtva veza]
  3. ^ Gugl mape
  4. ^ Grupa autora (1976). Geologija Srbije, IV, Tektonika, Univerzitet u Beogradu, Rudarsko-geološki fakultet, Zavod za regionalnu geologiju i paleontologiju, Beograd.
  5. ^ Osnovna geološka karta SFRJ, (1971). Bela Palanka 1:100000, List K 34-33, Niš 1:100000, List K34-32, Savezni geološki zavod, Beograd.
  6. ^ Martinović, Ž., Kostić, M. (1970). Belopalanačka Banjica – Prilog termalnoj geografiji jugoistočne Srbije, Zbornik radova geografskog instituta Jovan Cvijić, Knjiga 23, Geografski institut Jovan Cvijić, Beograd, str. 107-116.
  7. ^ Mitić, D. (2006). Srednje Ponišavlje – Osnovne strategije zaštićenih i stvorenih vrednosti, Univerzitet u Nišu, Niš.
  8. ^ a b Petrović, B., J. (1998). Priroda Bele Palanke i srednjeg Ponišavlja, Institut za geografiju, PMF, Novi Sad.
  9. ^ Petković, K. (1930). Geološki sastav i tektonski sklop Suve planine, Srpska kraljevska akademija, Beograd.
  10. ^ Petrović, B., J. (1999). Priroda Babušnice i Lužničke kotline, Institut za geografiju, PMF, Novi Sad.
  11. ^ Todorović, N. (2012). Gornja Lužnica – stanovništvo i naselja, Narodna biblioteka Babušnica, Babušnica.
  12. ^ Jelena Živković Regionalno-geografske osnove održivog razvoja Šljivovičke planine i njene podgorine u Istočnoj Srbiji, Doktorska disertacija, Prirodno-matematički fakultet Novi Sad, 2017. str. 53
  13. ^ Jelena Živković Regionalno-geografske osnove održivog razvoja Šljivovičke planine i njene podgorine u Istočnoj Srbiji, Doktorska disertacija, Prirodno-matematički fakultet Novi Sad, 2017. str. 200-201
  14. ^ Jelena Živković Regionalno-geografske osnove održivog razvoja Šljivovičke planine i njene podgorine u Istočnoj Srbiji, Doktorska disertacija, Prirodno-matematički fakultet Novi Sad, 2017. str. 214-215.
  15. ^ Dr Mihajlo Kostić, Belopalanačka kotlina, Društvenogeografska proučavanja, Geografski institut „Jovan Cvijić“, Posebna izdanja, knjiga 23, Beograd 1970.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]