Kozarčanka
Kozarčanka ili "Žena sa Kozare" je fotografija iz Drugog svetskog rata koja je postala kultna u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Snimio je jugoslovenski umetnički fotograf Žorž Skrigin u severnoj Bosni tokom zime 1943–44. godine, prikazuje nasmejanu partizanku sa titovkom i puškom prebačenom preko ramena.
Tema portreta je Milja Marin (rođ. Toroman). Kozarčanka je bila zastupljena u široko rasprostranjenim školskim udžbenicima, ratnim monografijama i plakatima, kao i na omotu albuma poznatog jugoslovenskog pop benda. Miljin identitet kao subjekt fotografije nije bio široko poznat u socijalističkoj Jugoslaviji.
Pozadina[uredi | uredi izvor]
U aprilu 1941. godine, Kraljevinu Jugoslaviju su izvršile invazije, okupirane i rasparčane sile Osovine, predvođene nacističkom Nemačkom. Fašistička marionetska država poznata kao Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. aprila, a obuhvatala je skoro celu današnju Hrvatsku, celu današnju Bosnu i Hercegovinu i delove današnje Srbije. [1] Predvođena hrvatskim nacionalističkim ustaškim pokretom, jedna od politika NDH bila je eliminacija etničkog srpskog stanovništva u državi masovnim ubistvima, protjerivanjem i prisilnom asimilacijom. [2] Ubrzo su stvoreni pokreti otpora kao odgovor na okupaciju, od kojih je jedan organizovala Komunistička partija Jugoslavije. Na čelu sa Josipom Brozom Titom, partija je odlučila 4. jula pokrenuti oružani ustanak širom zemlje i pripadnici snaga pod njegovim vođstvom postali su poznati kao partizani; [3] nazivani su i Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije. U decembru 1943. i januaru 1944. godine, 11. krajiška brigada NOV je napala Nemce i ustaše na području planine Kozare, u severnoj Bosni, kako bi ublažila pritisak partizana na Baniji i istočnoj Bosni, gde su Osovine vodile velike antipartizanske ofanzive. [4]
Nastanak fotografije i njen značaj[uredi | uredi izvor]
Tokom zime 1943–44, putujuća trupa Pozorišta narodnog oslobođenja naišla je na kolonu partizana 11. krajiške brigade u reonu Knešpolja, na području Kozare. Rukovodilac baletske sekcije pozorišta bio je Georgij „Žorž“ Skrigin, jugoslovenski baletski igrač ruskog porekla. [5] [6] [7] Skrigin je takođe bio međunarodno priznati umetnički fotograf i dobio je prestižne nagrade na brojnim izložbama fotografija tokom kasnih 1930-ih godina. [6] Između 1942. i 1945. Skrigin je napravio oko 500 ratnih fotografija, od kojih će neke postati legendarne u socijalističkoj Jugoslaviji. [8] U koloni je bio i komandant 11. krajiške brigade, a Skrigin ga je zamolio da fotografiše jednu partizanku. Komandir je iz kolone odabrao pet mladih medicinskih sestara, među kojima je Skrigin odabrao sedamnaestogodišnju Milju Toroman. [5] [9] Bila je bosanska Srpkinja iz sela Brekinja kod Dubice. [10] Skrigin joj je stavio kardigan, prebacio joj pušku preko ramena, nakrivio joj titovku, zagladio joj kosu i rekao joj da se osmehne. [9] [8]
U svojim ratnim fotografijama Skrigin je objedinio dva različita principa: grubi realizam i piktorijalizam. [8] Godine 1968. objavio je monografiju o svojoj ratnoj fotografiji pod naslovom Rat i pozornica u kojoj je fotografija Milje Toroman pod nazivom Kozarčanka. Natpis nosi legendu u kojoj se ne pominje njeno ime: „Kao mlada žena je zarobljena tokom prve neprijateljske ofanzive. Uspela je da pobegne, čak i iz Nemačke, i stigla je do Kozare, gde je postala borac kozaračkih snaga“. [11]
U intervjuu koji je dala 2007. godine, Milja je objasnila da joj nije bilo do smeha u vreme snimanja fotografije zbog ratnih nedaća koje su ona i njena porodica preživele. Ipak, ona je pristala na Skriginov zahtev i blistavo se osmehnula. [9] Marin je takođe izjavila da nikada nije nosila pištolj pre fotografije, a ni posle. [11]
Nasleđe[uredi | uredi izvor]
Posle rata, u kojem je pobedila NOV, Kozarčanka je postala kultni ratni portret u socijalističkoj Jugoslaviji. [11] [12] Bio je to jedan od simbola masovnog učešća žena kao dobrovoljaca u partizanskoj borbi, koja je time dodatno legitimisana kao stvar čitavog jugoslovenskog naroda. [11] Zvanični narativ o partizanskoj borbi koji je promovisala jugoslovenska posleratna vlada, predvođena Titom, služio je za legitimizaciju režima i stvaranje zajedničkog nacionalnog osećanja u multietničkoj zemlji. Žene partizanke su imale značajno mesto u ovom narativu. [12] Kozarčanka je bila zastupljena u široko rasprostranjenim školskim udžbenicima, kao i u ratnim monografijama i plakatima. [9] [13] Masovna ikona je veličala lepotu i entuzijazam revolucionara. [13] Modifikovana verzija Kozarčanke (bez puške) pojavila se na naslovnoj strani albuma "Teško meni sa tobom" grupe Merlin iz 1986. godine, a kasnije Dina Merlina. Na zadnjoj strani korica nalazila se fotografija glumice Merilin Monro. [11] Za mitsku auru koja je okruživala junakinju predstavljenu u Kozarčanki, bilo kakvo tačno saznanje o njoj bilo je nepotrebno, a moglo je čak biti i štetno. Njen identitet je tako ostao uglavnom nepoznat široj javnosti sve do nakon pada komunizma u Jugoslaviji i drugim evropskim zemljama, kada je ideološka poruka fotografije postala irelevantna. [13]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Marija Bursać, prva partizanka proglašena za Narodnog heroja Jugoslavije
- Marina Ginesta, tema jedne od najznačajnijih fotografija Španskog građanskog rata
- Stana Tomašević, još jedna partizanka na poznatim fotografijama
Izvori[uredi | uredi izvor]
- Arsenev, Alexei Borisovich (2012). „SKRЫGIN Georgiй (Žorž) Vladimirovič” [Skrygin, Georgy (Zhorzh) Vladimirovich]. Iskusstvo i arhitektura Russkogo zarubežья (na jeziku: ruski). Dmitry Likhachev Foundation.
- Batinić, Jelena (2015). Women and Yugoslav Partisans: A History of World War II Resistance. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-09107-8.
- Ćurguz, Dragutin; Vignjević, Milorad (1982). Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski (kozarski) odred "Mladen Stojanović" [The 2nd Krajina (Kozara) National Liberation Partisan Detachment "Mladen Stojanović"]. Prijedor: Nacionalni park Kozara.
- Kovačević, Dinka (2007). „Mlada partizanka iz čitanke” [The Young Female Partisan from the Reading Book]. Nezavisne novine. Arhivirano iz originala 14. 7. 2015. g.
- Lukić, Dragoje (1984). Rat i djeca Kozare [War and Children of Kozara] (2nd izd.). Belgrade: Narodna knjiga.
- Malić, Goran (8. 11. 1997). „Odlazak Žorža Skrigina (1910–1997): Majstor prostora i svetlosti” [Departure of Žorž Skrigin (1910–1997): Master of Space and Light]. Politika. Belgrade: Politika (30190). ISSN 0350-4395.
- Milinović, Đuro; Karasijević, Drago (1982). Jedanaesta krajiška NOU brigada [The 11th Krajina National Liberation Shock Brigade]. Gradiška: Savez udruženja boraca NOR-a opštine.
- „Preminula partizanka sa znamenite fotografije” [The Female Partisan from the Memorable Photograph Passed Away]. Index.hr (na jeziku: Croatian). 16. 11. 2007. Arhivirano iz originala 25. 5. 2014. g.
- Roberts, Walter R. (1987). Tito, Mihailovic and the Allies,1941–1945. Durham, North Carolina: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-0773-0. Nepoznati parametar
|orig-date=
ignorisan (pomoć) - Todić, Milanka (2013). Lidija Merenik, ur. „Socrealistička montaža kao slika vremena” [Montage in Socialist Realism as an Image of the Times]. The Journal of Modern Art History Department. Belgrade: Faculty of Philosophy, University of Belgrade. 9. ISSN 2217-3951.
- Vittorelli, Natascha (2015). „With or Without Gun: Staging Female Partisans in Socialist Yugoslavia”. Ur.: Miranda Jakiša; Nikica Gilić. Partisans in Yugoslavia: Literature, Film and Visual Culture. Bielefeld, Germany: transcript Verlag. ISBN 978-3-8394-2522-0.
- Vucinich, Wayne S. (1949). „The Second World War and Beyond”. Ur.: Robert Joseph Kerner. Yugoslavia. Berkeley: University of California Press. OCLC 404359.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Roberts 1987, str. 15–19.
- ^ Vucinich 1949, str. 355–358.
- ^ Roberts 1987, str. 20–24.
- ^ Milinović & Karasijević 1982, str. 141, 165, 186.
- ^ a b Index.hr & 16 November 2007, para. 1–4.
- ^ a b Arsenev 2012, para. 1–3.
- ^ Todić 2013, str. 40.
- ^ a b v Malić 1997, str. 29.
- ^ a b v g Kovačević 2007, para. 1–7.
- ^ Lukić 1984, str. 36.
- ^ a b v g d Vittorelli 2015, str. 126–30.
- ^ a b Batinić 2015.
- ^ a b v Todić 2013, str. 45–46.