Leopold fon Ranke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Leopold fon Ranke
Lepold fon Ranke, portret Adolfa Jebensa iz 1875. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1795-12-21)21. decembar 1795.
Mesto rođenjaVihe, Sveto rimsko carstvo
Datum smrti23. maj 1886.(1886-05-23) (90 god.)
Mesto smrtiBerlin, Nemačko carstvo
Naučni rad
UčeniciFridrih Vilhelm Širmaher[1]

Leopold fon Ranke (nem. Leopold von Ranke; Vihe, 21. decembar 1795Berlin, 23. maj 1886) je bio nemački istoričar.

Osnovna karakteristika Rankeovog rada jeste isticanje primarnog značaja izučavanja originalnih izvora, psiholoških uticaja, a pre svega objektivnog istorijskog stava, kao i razumevanje nacionalnih tendencija u njihovom odnosu prema istoriji datog vremena.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se 1795. godine u Tiringu, u mestu Vije.Potiče i stare svešteničke luteranske porodice. Otac Gotlib završio je prava i otvorio advokatsku kancelariju u Vijeu, gde se oženio kćerkom jednog posednika. Boravio je 1807-1809. godine u obližnjem manastiru Dondorf gde je pohađao osnovnu školu.[2] Zatim je proveo pet godina učeći se u srednjoj školi u mestu Šulporte. Sa 18. godina upisao se na Unverzitet u Lajpcigu. Tokom četiri godine, između 1814-1818. studirao je prvo teologiju, pa se posvetio filologiji. Naročito ga je interesovala crkvena istorija. Promovisan je 1818. godine za doktora filozofije. Primio se državne službe i sve do 1825. godine predavao je istoriju u srednjoj školi u Frankfurtu na Odri. Za pisanje predavanja počeo je koristiti istorijske izvore. Objavio je 1824. godine u Berlinu knjigu Istorija romanskih i germanskih naroda (1495—1535), po kojoj se pročuo. Od 1825. godine pa do smrti bio je profesor istorije u Berlinu. Putovao je u Prag, Beč i Italiju gde je proučavao arhive. U Beč je stigao 1827. godine i tokom godinu dana upoznao se sa publicistom Gencom, Meternihom, Kopitarom i Srbinom Vukom Karadžićem. Zbližio se sa Vukom, koji ga je veoma impresionirao i inspirisao da se posveti izučavanju srpskog ustanka - "revolucije". Započeo je čak da uči srpski jezik, da bi mogao bolje da ostvari nameru. Objavio je 1829. godine na nemačkom jeziku knjigu "Srpska revolucija". U Italiji se duže bavio u Veneciji i Firenci, do 1831. godine. Od 1836. godine on je redovni profesor istorije na berlinskom univerzitetu. Postao je 1841. godine državni istoriograf u Pruskoj.

Oženio se u 47. godini sa Klarisom Daves u Londonu, i sa njom bio u braku do njene smrti 1871. godine. Umro je gotovo slep 1886. godine u 91. godini života.

Najznačajnije delo[uredi | uredi izvor]

Najznačajnije njegovo delo bila je istorija papstva u periodu XVI i XVII veka, Die römischen Päpste, ihre Kirche und ihr Staat (3 toma, 18341836), koja je od šestog izdanja (1874) obuhvatila period do 1870. Ova istorija nastala je nakon njegovih opsežnih istraživanja u bibliotekama Italije, gde je tri godine (1828–31) prikupljao materijal. U ovom svom delu on je istoriju papstva preusmerio sa verskih polemika, i prikazao razvoj papske moći i njen uticaj na istoriju Evrope, ističući, međutim, više njen politički nego religiozni značaj.

Za ovim radom usledila je obimna istorija reformacije, Deutsche Geschichte im Zeitalter der Reformation (6 tomova, 18391847), koja je posmatrana u okvirima savremene evropske istorije sa potpunim razumevanjem za njene religijske vrednosti sa luteranskog stanovišta.

Ranke kao utemeljivač naučne istoriografije[uredi | uredi izvor]

Ranke se često smatra utemeljivačem naučne istoriografije i tradicionalne nemačke istorijske škole. U uvodu svog dela Istorija romanskih i germanskih naroda (1495—1535) pod nazivom Prilog kritici starijih istoriografa, Ranke se suprotstavio dotadašnjoj pragmatičkoj istoriji svojom čuvenom tvrdnjom da želi da istraži prošlost onako kako se zaista desila (wie es eigentlich gewesen). Time je on izrazio težnju za potpunom objektivnošću istoričara.

Ranke se zaista trudio da u svojim radovima ostane objekivan, u čemu je u velikoj meri i uspeo, ali ipak iz njegovih dela provejavaju konzervativna politička shvatanja i obožavanje apsolutističke pruske države i njenog vojnog despotizma. U državi je Ranke video osnovni predmet istorijskog istraživanja, budući da ju je smatrao originalnom tvorevinom ljudskog duha i božanske promisli. Primat je davao spoljnoj politici u odnosu na unutrašnju. Smatrao je da ustavnost i unutrašnje uređenje jedne države zavise od demonstracije njene moći prema spoljnom svetu, tj. njenim susedima.

U Srbiji je 1892. godine objavljeno Rankeovo delo "Srbija i Turska u 19. veku".

Za Rankeovo naučno stvaralaštvo i poimanje istorije karakterističan je evropocentričan pogled na svet. On je pod Evropom podrazumevao samo romanske i germanske narode zapadne Evrope, dok je balkanskim i istočnoevropskim narodima dodelio drugorazrednu ulogu zaštitnika Evrope od mongolskih i turskih najezdi. Pa ipak, veoma je cenio srpsku istoriju, što se da videti iz njegove Srpske revolucije i drugih radova koje je pisao na osnovu podataka dobijenih od Vuka Karadžića.

Veliku pažnju Ranke je posvećivao prezentaciji svojih radova. Smatrao je da bi za jedno delo bilo najbolje kad bi imalo i naučnu i umetničku vrednost, ali je ipak prednost davao verodostojnosti kazivanja nego lepoti. Izvršio je veliki uticaj ne samo na nemačku istoriografiju u drugoj polovini 19. pa i u prvoj polovini 20. veka, nego i na istoriografiju drugih evropskih zemalja, pa i Amerike.

Knjigu Srpska revolucija objavio je 1829. godine u Hamburgu, i kasnije još dva dopunjena izdanja, u Berlinu 1844. i u Lajpcigu 1879.[3] Koristio je tokom pisanja srpske izvore a dolazio je tim poslom i u Srbiju za vreme kneza Miloša. Istraživao je u Požarevcu gde je ispitivao žive svedoke - učesnike događaja.[4]

Izabrani radovi[uredi | uredi izvor]

  • Geschichten der romanischen und germanischen Völker von 1494 bis 1514 ("Histories of the Romanic and Germanic Peoples from 1494 to 1514", 1824)
  • Serbische Revolution ("Serbian Revolution", 1829)
  • Fürsten und Völker von Süd-Europa im sechzehnten und siebzehnten Jahrhundert ("Princes and Peoples of Southern Europe in the Sixteenth and Seventeenth Centuries")[5]
  • Die römischen Päpste in den letzen vier Jahrhunderten ("The Roman Popes in the Last Four Centuries", 1834–1836)
  • Neun Bücher preussischer Geschichte (Memoirs of the House of Brandenburg and History of Prussia, during the Seventeenth and Eighteenth Centuries, 1847–1848)
  • Französische Geschichte, vornehmlich im sechzehnten und siebzehnten Jahrhundert (Civil Wars and Monarchy in France, in the Sixteenth and Seventeenth Centuries: A History of France Principally During That Period, 1852–1861)
  • Die deutschen Mächte und der Fürstenbund ("The German Powers and the Princes' League", 1871–1872)
  • Ursprung und Beginn der Revolutionskriege 1791 und 1792 (Origin and Beginning of the Revolutionary Wars 1791 and 1792, 1875)
  • Hardenberg und die Geschichte des preussischen Staates von 1793 bis 1813 (Hardenberg and the History of the Prussian State from 1793 to 1813, 1877)
  • Weltgeschichte - Die Römische Republik und ihre Weltherrschaft (World history: The Roman Republic and Its World Rule, 2 volumes, 1886)

Radovi u prevodu na engleski[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Schirrmacher, Thomas. „Leopold von Ranke regarding my Grandfather Friedrich Wilhelm Schirrmacher”. Thomas Schirrmacher. Arhivirano iz originala 3. 1. 2014. g. Pristupljeno 28. 11. 2012. 
  2. ^ "Delo", Beograd 1. oktobar 1895.
  3. ^ Naslovna strana knjige „Srpska revolucija“ iz 1844.
  4. ^ Leopold Ranke: "Istorija srpske revolucije", prevod, Beograd 1864.
  5. ^ "Turkey," The North American Review, Vol. XXXI, 1830.
  6. ^ "Von Ranke, Pattison, Spedding, Gardiner," The Quarterly Review, Vol. CXXXIX, July/October 1875.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]