Obezglavljivanje

Odrubljivanje glave Volteru Roliju, 1618

Odrubljivanje glave ili obezglavljivanje predstavlja postupak kojim se živom stvorenju odjeljuje glava od tijela. Odvajanjem glave od tijela sprečava se doliv krvi u mozak, izumiru moždane klijevi i naleže smrt.

Opšti pregled

Giljotina u ostavštini.

Obezglavljivanje podrazumijeva čin odrubljivanja glave od tijela što dovodi do brze smrti u slučaju da je podvrgnuta duša prije toga u životu. U većini slučajeva obezglavljivanje se vrši namjerno, na primjer, prilikom klanja živine, čišćenja ribe, pripremanja moždanog tkiva za naučno-istraživačke svrhe, ubistva, ili sprovođenja smrtne kazne. Izvodi se pomoću oruđa namjenjenog za tu svrhu – sjekire za vrat, noža, ljeziva, mača ili giljotine. Kako je u ptice glava daleko od najmesnatijega dijela, to se često perata živina obezglavljuje jošte u uzgajalištima pomoću tamo postojećih sprava podesnih za taj posao, a koje se zovu glavorubi. Nenamjerno obezglavljivanje javlja se kao posljedica eksplozija, odrona, sudara, ili kakvih drugih nezgodnih prilika koje mogu dovesti do narušavanja neprekidnosti među glave i tijela. Samoubistvo putem obezglavljivanja, iako rijetkost, događa se, katkat slučajno, katkat namjerno. Tako je 2003. godine britanac Bojd Tajlor izvršio samoubistvo koristeći se giljotinom koju je sam izgradio i okinuo. Čudo je da je Tajlor, radeći na giljotini i usavršavajući je, proveo svoje posljednje tri nedjelje života. Časa kada se pogubio, ču njegov otac zvuke iz kuće, i misleći da propada dimnjak, potrči da vidi je li mu se sin povrijedio, kad ono obezglavnjen .

Obezglavljivanje u istoriji

Obezglavljivanje prestupnika iz plemićke porodice

Izložba na kolac nabijenih glava - Londonski most

Zna se iz istorije da je odrubljivanje glava služilo kao visokozastupljeni vid izvršavanja smrtne kazne u srednjovjekovnoj Evropi. Državnim prestupnicima, ukoljicama i lupežima odrubljena glava po kazni se često izlagala javno kako bi se svi upoznali s posljedicama prestupanja zakona ili izdajništva. Međutim, za vrijeme aristokratije u Evropi, obezglavljivanje mačom, sjekirom ili kojim drugim bojnim oružjem smatralo se blagorodnim vidom kazne podobnim isključivo za kažnjavanje plemićkih prestupnika, dok se neblagorodnim vidovom smrtne kazne podobnim za dokoravanje seljaka, posluga, otroka i ostalih sebara, smatralo vješanje, sažeganje, davljenje, zazidanje, uzidanje, rastrganje, trvenje i trovanje .

Pri obezglavljenju, ako li se mač ili koje drugo željezno oruđe nađe oštrim, a glavosječa umešnim, tada zna odrubljivanje glave da bude kratko i takoreći bezbolno. Ishod je pak drugačiji kada je oštrica tupa ili glavosječa nevješ, jer tad dolazi do odugovlačenja, pa tek posle dužeg truda i zalaganja nastupi smrt.

Poznato je ranije da u Crnoj Gori ubijenim neprijateljima su se odnosile glave, jer povratak kućama praznih ruku se računalo velikom sramotom. Zato se uvijek gledalo da se naprijateljske glave odsjeku i doma donesu, bilo to skopčano sa najvećom opsnošću. Poslije su se one nabijale na kolja i izbacale pred prozor u znak pobjede. Gdjekoji Crnogorci su znali i dobar dio kuće sazidati koristeći se počasnim lobanjama stečenim u borbama.

Obezglavljivanje danas

Nije obezglavljivanje ograničeno na daleku prošlost već se sreće i dan danji po prostorima potčinjenim islamskom šerijatu, a u posljednje vijeme i u Kolumbiji, gdje ovo običaj uopšte i nije, nego to se ovojštana upravna tijela poput Sjedinjene kolumbijske samoodbrane (Autodefensas Unidas de Colombia) i Ustaničkih naoružanih sila Kolumbije – Vojske naroda (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejército del Pueblo) kao i skupine trgovaca omame time koriste s vremena na vrijeme kako bi uplašili mještane i strahom ih priveli k poslušnošću.

Obezglavljivanje u nauci

Obrizgavački stroj Sergeja Brjuhonjenka

Snimak odrubljivanja glava psima u naučno-istraživačke svrhe

Jednom kad se glava odrubi, teško se vraća na prvobitno mjesto. Do dana danjeg, još nijednoj ljudskoj duši nije povraćena glava nakon odrubljenja na pređašnje mjesto, niti li je ijedna glava ikad presađena sa jednog čovjeka na drugog, a da je to negdje zapisano ili objavljeno. Međutim, već u prvoj polovini XIV vijeka pošlo je za rukom mnogim naučnicima i ljekarima to učiniti s životinjama}}. Tako su na primjer Rusi poznati po odrubljivanju psećih glava i pripojenju na tuđa ili izvorna tijela. Sovjetski istraživač Sergej Sergejevič Brjuhonjenko umio je čuvati poduže odrubljenu pseću glavu u životu obrizgavajući je krvlju zasićenom kiseonikom. Vladimir Petrovič Demihov, poznat po presađivanjima organa, uspio je izmijeniti četvorma psićima glave, tako da svaki nosi tuđu na vrat. Premda, nijesu svi psići bili jednako zdravi prije i poslije operacije. Dimihov uspjeh presade motivisao je mladog američkog hirurga Roberta Džosefa Vajta da i on isto proba, te da okuša vičnost svojih prstiju, no za to on uze majmune. Obdareni američki hirurg 1976. uspio je da izpremješta glave nekolicini primata i da ih očuva u životu, dajbudi na nekoliko dana. S obzirom da obezglavljivanje kod ljudi ili je posljedica nepredviđenih udesa uslijed kojih odlučenje je neuredno i neprikrpivo, ili je namjerno (ubistvo, smrtna kazna, itd.), to je ova tehnologija razmjenjivanja i prenamještanja glava malo korisna ljudima. Ipak, pomisli se, što bi bilo kad bi se tako moglo, te bi ljudima mijenjali glave, i velikim misliocima davali snažna tijela, čineći ih zduhaćima. Presađivanje ljudske glave bi po prilici zahtjevalo visok stepen hlađenja moždanog tkiva kako bi se uslovio potpuni zastoj neuronske aktivnosti. Time bi se sačuvali moždani živci od preminuća prilikom presade. Istraživanja izvornih klijevčica i njihovih razvojnih mogućnosti mogu jednog dana osposobiti ne samo uspješnije presađivanje članova, već i rast novih udova kod osekaćenih, a u principu i presađivanje i rast glava. Premda, istraživanje izvornih klijevčica obremenjeno je velikom kontrovezijom kao i istraživanje embriona.

Vidi još

• Smrtna kazna
• Sjekira

Literatura

• Roach, Mary (2004). Stiff: The Curious Lives of Human Cadavers. W.W. Norton & Co. str. 206–210. ISBN 978-0-393-32482-2.