Ruskoslovenski jezik
Ruskoslovenski jezik kao posebna jezička forma srpskog jezika javila se nakon pada Srbije u ropstvo pod Osmanlijskim carstvom, odnosno nakon 1690. godine, kada se dešava Velika seoba Srba u kojoj je jedan deo srpskog naroda i sveštenstva zbog ratovanja na strani Austrije, a protiv Osmanlija, izbegao na sever, preko Save i Dunava, u tadašnju Južnu Ugarsku. Kako su u Austrougarskoj Srbi bili izloženi velikim političkim i verskim pritiscima, za pomoć su se obratili Rusiji, koja je među Srbe poslala — prvo 1726. Maksima Suvorova koji je otvorio Slavjansku školu u Sremskim Karlovcima, a potom i 1733. Emanuela Kozačinskog koji je otvorio Latinsku školu. Ruski prosvetitelji su sa sobom poneli knjige su bile napisane na ruskoslovenskog jeziku.
Ime[uredi | uredi izvor]
Ova književna oznaka koristi se za razlikovanje od kasnijih slavenosrpskog jezika u prvoj polovini 19. veka. Jezik je pod ruskim književnim uticajem nakon popravke knjiga.
Uzroci i potreba za uvođenjem jezika[uredi | uredi izvor]
Ovaj jezik privremeno zamenjuje stari književni ilirski jezik, koji je proizvod katoličke propagande u srpskim i bugarskim zemljama u 17. veku. Za Srbe i Bugare koji su se naselili u današnjoj Vojvodini krajem 17. i početkom 18. veka, postojala je potreba za elementarnom pismenošću na jednostavnom jeziku. Zato su se okrenuli Ruskoj Imperiju, koje je, nakon reformi Petra Velikog, za sekularne ciljeve i za vreme prosvetiteljstva nametnulo štampanje knjiga o tome ruska civilna ćirilica. Tako su Srbi i Bugari u današnjoj Vojvodini iskusili privremeni ruski književni uticaj.
Karakteristike ruskoslovenskog jezika[uredi | uredi izvor]
Osnovne karakteristike ruskoslovenskog jezika su bile:
- Njegova velika udaljenost u narodu od srpskoslovenskog.
- Iako se koristio pretežno za crkvenu i školsku administraciju, imao je i širu primenu i u kulturi i umetnosti.
- Na ovom jeziku svoja dela pisali su Jovan Rajić (Istorija raznih slovenskih narodov),[1] i Zaharija Orfelin (Plač Serbiji).[2]
- Ubrzo ovaj jezik je počeo da se posrbljava kako bi se što više približio narodu.[3]
- Neki od srpskih pisaca koji su pisali na ovom jeziku
Istorija[uredi | uredi izvor]
Dolazak ruskih učitelja[uredi | uredi izvor]
U periodu od 1726. do 1733. na molbu srpskih patrijarha, među Srbe u Ugarskoj stigli su ruski učitelji Maksim Suvorov i Emanuel Kozačinski, sa ciljem da osnuju slavjansku i Latinsku školu. Suvorov i Kozačinski sa sobom su poneli moskovske udžbenike i knjige na ruskoslovenskom jeziku, koji su Srbi prihvatili i učili, mešajući ga kasnije sa srpskim narodnim jezikom. Zalihe knjiga su ubrzo iscrpljene, a kako je u Rusiji, u kampanji nastaloj nakon smrti Petra Velikog prestalo njihovo štampanje, novi mitropolit Mojsej Petrović je, pritisnut potrebama, naložio preštampavanje Prokopovičevog bukvara i time dao podršku daljem negovanju ruskoslovenskog jezika među Srbima.
Rusifikacija crkvenog i prosvetnog života[uredi | uredi izvor]
Osnivanjem škole i preštampavanjem ruskih bukvara označen je početak rusifikacije najpre crkvenog i prosvetnog, a potom i drugih oblasti društvenog života. Prenošenje znanja o ruskoj crkvenoj ćirilici (i ruskoslovenskom jeziku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi), začeto u 17. veku, nastavilo se i od 18. veka sve do danas. To je za dugo vremena usmerilo razvoj srpskog društva.
Slabljenje uticaja ruske knjige na Srbe[uredi | uredi izvor]
Godine 1770. na inicijativu predsednika Ilirske dvorske deputacije grofa Kolera data je bečkom štamparu Kurcbeku dozvola da štampa srpske knjige. Posledica toga bilo je širenje prosvete među Srbima i smanjen uticaj ruske knjige na Srbe.[4]
Ova dozvola je reakcija na aktivnosti štamparije Dimitrija Teodosija u Veneciji, koju je finansijski podržala Katarina Velika.
Ruskoslovenski danas[uredi | uredi izvor]
U današnjoj upotrebi naziva se crkvenoslovenskim jezikom i koristi se u bogosluženju i obredima slovenskih pravoslavnih crkava.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Đorđe Anđelić Istorije jugoslovenske književnosti, 1.1.1938, Beograd)
- ^ Čurčić, Laza. Knjiga o Zahariji Orfelinu. Zagreb : Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2002. str. 372—387. ISBN 978-953-6627-45-5.
- ^ Razvoj srpskog književnog jezika — www.slideshare.net Pristupljeno 25.7.2019.
- ^ Pavle Ivić, 1998: Pregled istorije srpskog jezika, Celokupna dela, VIII. – Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad str. 136-138.