Teja (mitologija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Teja (grč. Θεία) je u grčkoj mitologiji jedna od titanki, kćer Urana i Geje.

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Svom bratu, titanu Hiperionu, rodila je troje dece: Helija, Selenu i Eos.[1] Bila je božanstvo vida i sjajnog svetlog vedrog neba. Stari Grci su verovali da oči emituju svetlost poput lampe, što bi omogućavalo da se vidi sve što ta svetlost obasja. Prema analogiji, ona je darivala zlato, srebro i drago kamenje svojom blistavošću i vrednošću. Kao Ihnaja, što bi značilo „pratnja boginje“ posedovala je proročište u Ftiotidi u Tesaliji, te je bila proročanska boginja poput svojih sestara, Febe, Mnemosine, Dione i Temide. Na to ukazuje i njeno ime, koje je u vezi sa rečju theiazô („božanska“ ili „proročanska“). Njena imena su još i Eurifesa i Etra. Zapravo, ona je smatrana ženskim principom Etra, pošto je vladala istim entitetima.[2]

Druge ličnosti[uredi | uredi izvor]

  • Pominjala se i Okeanida sa ovim imenom, koja je imala sinove Kerkope.[3] Najverovatnije je predstavljena na crnofiguralnom lekitu iz 550-500. p. n. e. kako zajedno sa Okeanom moli Herakla da oslobodi njene sinove.[4] Prema predanju, ona ih je bila upozorila na ovog junaka, ali je oni nisu razumeli.[1]
  • Teja je bila i Hironova kćerka, proročica, koju je silovao Eol. Zbog ovoga se plašila da će je otac kazniti kada za to sazna, a nije smela da se ispovedi ni boginji Artemidi u čijoj je pratnji bila. Posejdon ju je pretvorio u kobilu Evipu (ili Euipu), ali pre svega da bi olakšao svom prijatelju Eolu, a kada je oždrebila Melanipu, postavio ju je u sazvežđe Konja, dok je kćerku pretvorio u devojčicu.[5]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  2. ^ theoi.com: Titanis Theia, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  3. ^ Greek Myth Index: Theia Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. april 2011), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  4. ^ theoi.com: HERAKLES & THE KERKOPES, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  5. ^ Robert Grevs. 1995. Grčki mitovi. 6. izdanje. Nolit. Beograd.