Sillaginidae

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sillaginidae
Vremenski raspon: eocen—holocen
Sillago japonica
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Animalia
Tip:
Chordata
Klasa:
Actinopterygii
Red:
Perciformes
Podred:
Percoidei
Natporodica:
Percoidea
Porodica:
Sillaginidae

Tipski rod
Sillago
Cuvier, 1817
Rodovi

Sillaginodes
Sillaginopodys
Sillaginops
Sillaginopsis
Sillago

Sillaginidae je porodica riba iz reda Perciformes koja nastanjuje veći deo Indo-Pacifika od zapadne obale Afrike, istoka Japana do voda južnog dela Australije. Porodicu čini samo pet rodova i trideset i pet vrsta, a poslednja revizija sistematike ove porodice desila se 1992. godine. Ova vrsta ima izduženo telo, svetlo braon do srebrne boje. Sillaginidae su uglavnom obalne ribe, a naseljavaju peščana i muljevita dna, kao i močvarna područja. Nekoliko vrsta pretežno živi na moru u dubokim peščanim plićacima i grebenima, mada su ženke i mladunci uglavnom u obalnim predelima, gde provode prvih nekoliko godina života.

Pretežno su mesojedi koji se hrane mnogočekinjastim crvima, rakovima, mekušcima, bodljokošcima i raznim vrstama riba. Mnoge vrste ove porodice su od velikog značaja za ribolov, a hvataju se uglavnom mrežom. Veoma su tražene i često ih love u Australiji i Japanu, gde je njihovo meso cenjeno.

Taksonomija i evolucija[uredi | uredi izvor]

Sillago sihama je prva vrsta ove porodice koja je opisana, a opisao ju je Piter Forsakl 1775. godine koji ju je svrstao u rod Atherina.[1] Tek 1817. godine Žorž Kivje je opisao tipski rod Sillago i detaljno opisao ovu vrstu pod imenom Sillago acuta za koji je kasnije utvrđeno da je mlađi sinonim Sillago sihama. Kivje je nastavio da opisuje vrste porodice Sillaginidae i 1829. godine je opisao vrstu Sillaginodes punctatus svrstanu u rod Sillaginodes.[1] Frensis Bjukenen-Hamilton je 1822. opisao vrstu Cheilodipterus panijus, koju je godine 1861. Teodor Gil premestio u monotipski rod Sillaginopsis. Džordž Ričardson je 1846. svrstao rod Sillago u porodicu Sillaginidae što je prihvaćeno na sastanku Britanskog udruženja za unapređenje nauke.[2] Teodor Gil je 1861. u porodicu uključio rodove Sillaginodes i Sillaginopsis,[3] međutim oko pitanja položaja porodice u sistematici postojali su različiti stavovi.[4]

U godinama nakon objavljivanja Žoržovog rada prijavljeno je preko 30 novih vrsta u ovoj porodici, a mnoge su bile mlađi sinonimi već opisanih vrsta.[5] Roland Mekaj 1985. godine objavio je sveobuhvatni pregled porodice kako bi se one pravilno svrstale, a takođe je opisao dodatnih sedam vrsta, od kojih je neke opisao kao podvrste.[4] Nakon ovog rada iz 1985. godine dokazalo se da su opisane podvrste bile posebne vrste. Godine 1992. Mekaj je objavio beleške za Organizaciju za hranu i poljoprivredu, gde je naveo da je podvrste uzdigao u status vrsta.[5]

Ime porodice Sillaginidae izvedeno je iz imena roda Sillago, koji je nazvan po imenu lokaliteta u Australiji,[6] najverovatnije po grebenu Silago, koji se nalazi nedaleko od obale Kvinslenda.[7] Izraz silago potiče iz grčkog termina silego, što znači upoznati ili sresti se.[8]

Iz fosilnih zapisa identifikovan je veliki broj vrsta ove ribe, a za prvo pojavljivanje uzima se period donjeg eocena. Smatra se da su evoluirale u okeanu Tetis u centralnoj Australiji, nakon čega se proširila u južnu Australiju tokom gornjeg eocena.[5] Tokom oligocena porodica se širila prema severu i jugu, zauzimajući znatno veće vodene površine, nego što ih danas zauzima u Indo-Pacifiku. Takođe, zahvaljujući pronađenim fosilima, zna se da je ova porodica na severu nastanjivala Poljsku i Nemačku, ali i na jugu Novi Zeland,[9] ovi fosili su pronađeni u sedimentnim naslagama u plitkim vodama, zajedno sa vrstama živećih rodova.[10] Nađeni su fosilni ostaci najmanje osam vrsta za koje se veruje da pripadaju rodu Sillago. Samo jedna živeća vrsta Sillago maculata je pronađena u fosilnom zapisu koji potiče iz pleistocena.[11]

  • Sillago campbellensis[12]
  • Sillago hassovicus[10]
  • Sillago maculata[11]
  • Sillago mckayi[12]
  • Sillago pliocaenica[13]
  • Sillago recta[9]
  • Sillago schwarzhansi[14]
  • Sillago ventriosus[14]

Vremenska linija rodova[uredi | uredi izvor]

QuaternaryNeogenPaleogenH.Pl.Pl.MiocenOligocenEocenPaleocenQuaternaryNeogenPaleogenHolocenePl.Plio.MiocenOligocenEocenPaleocen

Filogenija i morfologija[uredi | uredi izvor]

Odnosi među Sillaginidae slabo su poznati sa vrlo sličnim morfološkim karakteristikama i nedostatskim genetskih studija. Budući da se njihovo poreklo zaniva na poređenju fosila, do sada nisu pronađeni drugi tipovi ostataka, a to takođe sprečava da se bolje istraži ova porodica.[15][16] Iako se Sillaginidae nalazi u redu Perciformes, do sada nije formirana nijedna sestrinska grupa za ovu porodicu.[17] Smatra se da je trenutno taksonomski status ove porodice predstavljen samo na osnovu filogenije.[18][19]

Sillaginidae su ribe srednje veličine koje u proseku narastu do 20 cm i teže oko 100 grama.[20] Iako je najveći član ove porodice dužine 72 cm i težine oko 4,8 kilograma.[4] Oblik tela i raspored peraja ove porodice prilično je sličan ostalim ribama iz reda Perciformes. Njihova tela su izdužena, blago savijena sa glavom koja se sužava. Donja vilica ima par malih pora, imaju dva prava leđna peraja, male i vitke bodlje. Tela su im prekrivena ljudskama. Uglavnom su bledo smeđe ili kremasto bele boje, a peraja su žuta do prozirna, često sa tačkama i crtama.[4][21]

Stanište i biologija[uredi | uredi izvor]

Sillaginidae su rasprostranjene širom Indo-Pacifika od zapadne obale Afrike do Japana i Tajvana na istoku, a nastanjuju i vode uz mala ostrva uključujući i Novu Kaledoniju u Tihom okeanu.[5] Imaju prilično široku rasprostranjenost, a najgušće naseljeni su uz obale Kine, Indije, Tajvana, jugostočne Azije, indonezijskog arhipelaga i severne Australije.[17] Jedna vrsta silaginida, Sillago sihama proglašena je invazivnom vrstom Sredozemnog mora, tako što je kroz Suecki kanal 1977. godine stigla iz Crvenog mora.[22] Sillaginidae su prvenstveno obalske ribe, mada neke od njih kao odrasle dolaze do grebena i na dubine do 180 m. Sve vrste zauzimaju peščana ili muljevita morska dna. Obično nastanjuju plimna područja, a iako je porodica morska mnoge vrste nastanjuju estuarno okruženje.[23] Svaka vrsta zauzima određenu nišu kako bi se izbegla konkurencija među njima.[15] Mladi primerci često menjaju staništa, a kako sazrevaju kreću se u dubljoj vodi. Pokazalo se da ne migriraju često i da su slabi plivači.[24]

Sillaginidae su mesožderke i imaju dobro razvijene hemosenzorne sisteme u poređenju sa mnogim drugim ribama.[25] Studija voda Tajlanda, Filipina i Australije pokazala je da se ova porodica uglavnom hrani mekušcima, rakovima i u manjoj meri drugim ribama. Takođe u svoju ishranu uvrstili su desetonošce i mokrice, uključujući različite vrste školjki. Kod svih Sillaginidae promene u ishrani se javljaju tokom sazrevanja, a mladi primerci se uglavnom hrane planktonima, sitnim rakovima i kopitarima.[26] Imaju karakteristički oblik tela i položaj usta, prilagođen hranjenju na dnu, dok veći plen koji ne mogu da progutaju, ove ribe usisaju.[27].[5][28][29][30][31]

Sillaginidae su često plen većih riba, a njima se najčešće hrane morski psi. Takođe, najčešća su hrana tuljanima, delfinima, kao i morskim pticama poput kormorana.[32] Sillaginidae često nazivaju „peskarima” zbog navike da se zakopavaju u pesak kako bi izbegli grabljivice, a na isti način se i hrane.[33] Takođe su domaćini nekolicini parazita iz grupa Digenea, Monogenea, Myxosporea, Copepoda i Nematoda.[34][35]

Sillaginidae spadaju u oviparne organizme. Pokazuju seksualnu zrelost u različitim uzrastima, svaka vrsta sazreva tokom različite sezone, a takođe imaju i drugačije vreme mrešćenja. Ženke polažu 50.000 – 100.000 jaja, iz kojih se nakon oko 20 dana od oplođenja izleže mlađ.[36] Mladi primerci nastanjuju ušća, lagune i plitke vode, a kako sazrevaju kreću se u dubljim vodama i menjaju ishranu.[30][37][38][39][40]

Sillaginidae su jedna od najvažnijih komercijalnih riba u indo-paficičkom regionu, a nekoliko vrsta čini najveći deo ukupnog ulova. Njihov veliki broj zajedno sa njihovim veoma cenjenim mesom su razlog što se dosta love, a pošto se uglavnom kreću blizu obala, često ih love i rekreativni ribolovci u velikom broju država. Sa prekomernim ribolovom u nekim područjima njihov broj je opao, a najmanje jedna vrsta koristi se u akvaristici.[5][41] U indo-paficičkoj oblasti procenjuje se da je ulov bio 22.718 tona, samo 1990. godine.[42][43] Ove ribe su izuzetno tražene u Japanu i Australiji zbog prehrambenih kvaliteta, pri čemu rekreativni ribolovci ulove više ovih primeraka od komercijalnih ribolovaca. Neke od vrsta drže se u javnim akvarijumima u Aziji i Indiji, kao i u Australiji.[44][45][46]

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Piter Forsakl je 1775. opisao Sillago sihama prvu opisanu vrstu ove porodice i svrstao ju je u rod Atherina.[1] Žorž Kivje je tek 1817. opisao tipski rod Sillago u koji je premestio ovu vrstu i detaljno je opisao pod imenom Sillago acuta, koje je mlađi sinonim Sillago sihama. Kivje je nastavio da opisuje vrste porodice Sillaginidae i 1829. je opisao vrstu Sillaginodes punctatus svrstanu u rod Sillaginodes.[1] Frensis Bjukenen-Hamilton je 1822. opisao vrstu Cheilodipterus panijus, koju je 1861. Teodor Gil premestio u monotipski rod Sillaginopsis. Džordž Ričardson je 1846. svrstao rod Sillago u porodicu Sillaginidae, dok je Teodor Gil 1861. u porodicu uključio rodove Sillaginodes i Sillaginopsis.[4] U godinama nakon objavljivanja rada Žorža Kivjea prijavljeno je preko 30 novih vrsta ove porodice, a mnoge su bile mlađi sinonimi već opisanih vrsta.[5] Roland Mekaj je 1985. godine objavio sveobuhvatni pregled porodice kako bi se one pravilno svrstale, a takođe je opisao dodatnih sedam vrsta, od kojih je neke opisao kao podvrste.[4] Kasnije je dokazano da su opisane podvrste u stvari posebne vrste. Godine 1992. Mekaj je objavio beleške za Organizaciju za hranu i poljoprivredu, gde je naveo da je podvrste uzdigao u status vrsta.[5]

Sillaginopodys chondropus
Sillaginops macrolepis
Sillaginopsis panijus
Sillago ingenuua

Sillaginidae je porodica iz reda Perciformes koja nastanjuje veći deo Indo-Pacifika od zapadne obale Afrike, istoka Japana do voda južnog dela Australije. Porodicu čini samo pet rodova i trideset i pet vrsta, a poslednja revizija sistematike ove porodice desila se 1992. godine.[6][8][7]

Porodica SILLAGINIDAE

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Hoese, D.F., Bray, D.J., Paxton, J.R. & Allen, G.R. (2007). Zoological Catalogue of Australia, Vol. 35 (2) Fishes. Sydney: CSIRO. str. 1126. ISBN 978-0-643-09334-8. 
  2. ^ Richardson, J. (1846). „Report on the ichthyology of the seas of China and Japan” (PDF). Report of the British Association for the Advancement of Science. 15: 187—320. doi:10.5962/bhl.title.59530. 
  3. ^ Gill, T.N. (1861). „Synopsis of the Sillaginoids”. Proceedings of the Academy of Natural Sciences of Philadelphia. 13: 501—505. 
  4. ^ a b v g d đ McKay, R.J. (1985). „A Revision of the Fishes of the Family Sillaginidae”. Memoirs of the Queensland Museum. 22 (1): 1—73. 
  5. ^ a b v g d đ e ž McKay, R.J. (1992). FAO Species Catalogue: Vol. 14. Sillaginid Fishes Of The World (PDF). Rome: Food and Agricultural Organisation. str. 19—20. ISBN 92-5-103123-1. 
  6. ^ a b Froese, Rainer; Pauly, Daniel; ur. (2014). Vrste roda Sillago na Fiš bejsu. [verzija na datum: November 2014]
  7. ^ a b Great Barrier Reef Marine Park Authority (2006). „Whitsunday Plan of Management Area” (PDF). Australian Government. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 9. 2007. g. 
  8. ^ a b Froese, Rainer; Pauly, Daniel; ur. (2014). "Sillaginidae" na Fiš bejsu. [verzija na datum: November 2014]
  9. ^ a b Schwarzhans, W.W. (1980). „Die Tertiare Teleosteer-Fauna Neuseelands, rekonstruiert anhand von Otolithen”. Berliner Geowissenschaftliche Abhandlungen Reihe a Geologie und Palaeontologie. 26: 1—211. 
  10. ^ a b Smigielska, T. (1979). „Fish otoliths from the Korytnica Clays (Middle Miocene; Holy Cross Mountains, central Poland)”. Acta Geologica Polonica. 29 (3): 295—337. 
  11. ^ a b Grenfell, H.R. & Schwarzhans, W.W. (1999). „The fish otolith fauna of the Te Piki Member”. Proceedings of the Taupaki Malacological Society. 2: 12—14. 
  12. ^ a b Schwarzhans, W.W. (1985). „Tertiare Otolithen aus South Australia und Victoria (Australien)”. Palaeo Ichthyologica. 3: 1—60. 
  13. ^ Stinton, F.C. (1958). „Fish otoliths from the tertiary strata of Victoria, Australia”. Proceedings of the Royal Society of Victoria. 70 (1): 81—93. 
  14. ^ a b Steurbaut, E. (1984). „Les otolithes de Teleosteens de l'oligo-miocene d'Aquitaine (sud ouest de la France)”. Palaeontographica Abteilung A. 186 (1–6): 1—162. 
  15. ^ a b Hyndes, G.A., Potter, I.C. & Hesp, S.A. (1996). „Relationships between the movements, growth, age structures, and reproductive biology of the teleosts Sillago burrus and S. vittata in temperate marine waters”. Marine Biology. 126 (3): 549—558. doi:10.1007/bf00354637. 
  16. ^ Coulson, P.G., Hesp, S.A., Potter, I.C. & Hall, N.G. (2005). „Comparisons between the biology of two co-occurring species of whiting (Sillaginidae) in a large marine embayment”. Environmental Biology of Fishes. Springer Netherlands. 73 (2): 125—139. doi:10.1007/s10641-004-4568-8. 
  17. ^ a b Nelson, J.S. (2006). Fishes of the World. John Wiley & Sons Inc. str. 278–280. ISBN 0-471-25031-7. 
  18. ^ Dixon, P.I., Crozier, R.H., Black, M. & Church, A. (1987): Stock identification and discrimination of commercially important whitings in Australian waters using genetic criteria (FIRTA 83/16). Centre for Marine Science, University of New South Wales. 69 p. Appendices 1-10.
  19. ^ Burke, M. „Marine fingerling production at the Bribie Island Aquaculture Research Centre intensive green-water culture: An historical perspective” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 2007-09-28. g. 
  20. ^ Kuiter, R.H. (1993). Coastal fishes of south-eastern Australia. U.S.A: University of Hawaii Press. ISBN 1-86333-067-4. 
  21. ^ Scott, T.D., Glover, C.J.M. & Southcott, R.V. (1980). Marine and Freshwater Fishes of South Australia 2nd Edition. Adelaide: Government Printer. 
  22. ^ Golani, D. (1998). „Impact of Red Sea Fish Migrants through the Suez Canal on the Aquatic Environment of the Eastern Mediterranean” (PDF). Yale School of Forestry and Environmental Studies Bulletin. 103 (Transformations of Middle Eastern Natural Environments): 375—387. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 8. 2006. g. Pristupljeno 9. 11. 2007. 
  23. ^ Krishnayya, C.G. (1963). „On the use of otoliths in the determination of age and growth of the Gangetic whiting, Sillago panijus (Ham.Buch.), with notes on its fishery in Hooghly estuary”. Indian Journal of Fisheries. 10: 391—412. 
  24. ^ Hyndes, G.A., Platell, M.E. & Potter, I.C. (1997). „Relationships between diet and body size, mouth morphology, habitat and movements of six sillaginid species in coastal waters: implications for resource partitioning”. Marine Biology. 128 (4): 585—598. doi:10.1007/s002270050125. 
  25. ^ Coull, B.C., Greenwood, J.G., Fielder, D.R. & Coull, B.A. (1995). „Subtropical Australian juvenile fish eat meiofauna: experiments with winter whiting Sillago maculata and observations on other species”. Marine Ecology Progress Series. 125: 13—19. doi:10.3354/meps125013 Slobodan pristup. 
  26. ^ Norris, A.J. (2004). Sensory modalities, plasticity and prey choice in three sympatric species of whiting (Pisces: Sillaginidae) (Teza). The University of Queensland. 
  27. ^ Hadwen, W.L., Russell, G.L. & Arthington, A.H. (1985). „The food, feeding habits and feeding structures of the whiting species Sillago sihama (ForsskaÊ l) and Sillago analis Whitley from Townsville, North Queensland, Australia”. Journal of Fish Biology. 26 (4): 411—427. doi:10.1111/j.1095-8649.1985.tb04281.x. 
  28. ^ Tongnunui, P., Sano, M. & Kurokura, H. (2005). „Feeding habits of two sillaginid fishes, Sillago sihama and S. aeolus, at Sikao Bay, Trang Province, Thailand”. Mer (Tokyo). 43 (1/2): 9—17. Arhivirano iz originala 2008-04-30. g. 
  29. ^ Mitsuhiro, K., Kohno, H. & Taki, Y. (1996). „Juveniles of two sillaginids, Sillago aeolus and S. sihama, occurring in a surf zone in the Philippines”. Ichthyological Research. Springer Japan. 43 (4): 431—439. doi:10.1007/bf02347640. 
  30. ^ a b Hyndes, G.A., Platell, M.E. & Potter, I.C. (1997). „Relationships between diet and body size, mouth morphology, habitat and movements of six sillaginid species in coastal waters: implications for resource partitioning”. Marine Biology. Springer Berlin / Heidelberg. 128 (4): 585—598. doi:10.1007/s002270050125. 
  31. ^ Humphries, P., Hyndes, G.A & Potter, I.C. (1992). „Comparisons between the diets of distant taxa (Teleost and Cormorant) in an Australian estuary”. Estuaries. 15 (3): 327—334. JSTOR 1352780. doi:10.2307/1352780. 
  32. ^ Page, B., McKenzie, J. & Goldsworthy, S.D. (2005). „Dietary resource partitioning among sympatric New Zealand and Australian fur seals”. Marine Ecology Progress Series. 293: 283—302. doi:10.3354/meps293283 Slobodan pristup. 
  33. ^ Long, M. & Reid, R.J. (1997). „Cadmium accumulation and toxicity in the bottlenose dolphin Tursiops truncatus, the common dolphin Delphinus delphis, and some dolphin prey species in South Australia”. Australian Mammalogy. 20 (1): 25—33. 
  34. ^ Hayward, C.J. (1997). „Distribution of external parasites indicates boundaries to dispersal of sillaginid fishes in the Indo-West Pacific”. Marine and Freshwater Research. CSIRO. 48 (5): 391—400. doi:10.1071/mf96125. 
  35. ^ Gibson, D.I. (1987). „Two new lepocreadiids (Digenea) from Sillago spp. (Pisces: Sillaginidae) in Australian waters”. Journal of Natural History. Taylor & Francis. 21 (1): 159—166. doi:10.1080/00222938700770041. 
  36. ^ Leis, J.M. & Trnski, T. (1989). The Larvae of Indo-Pacific Shorefishes. Kensington: New South Wales University Press. str. 372 p. ISBN 978-0-8248-1265-2. 
  37. ^ Sheaves, M. (2006). „Is the timing of spawning in sparid fishes a response to sea temperature regimes?”. Coral Reefs. Springer Berlin / Heidelberg. 25 (4): 655—669. doi:10.1007/s00338-006-0150-5 Slobodan pristup. 
  38. ^ Bruce, B.D. (1995). „Larval development of King George whiting, Sillaginodes punctata, school whiting, Sillago bassensis, and yellow fin whiting, Sillago schomburgkii (Percoidei: Sillaginidae), from South Australian waters”. US National Marine Fisheries Service Fishery Bulletin. Elsevier Science. 93 (1): 27—43. 
  39. ^ Jenkins, G.P. & Welsford, D.C. (2002). „The swimming abilities of recently settled post-larvae of Sillaginodes punctata”. Journal of Fish Biology. Doi. 60 (4): 1043—1050. doi:10.1006/jfbi.2002.1914. 
  40. ^ Horrobin, P. (1997). Guide to Favourite Australian Fish. Singapore: Universal Magazines. str. 102—103. 
  41. ^ Schaefer, F. (2005). Brackish-water fishes : all about species, care and breeding. Rodgau: Aqualog. ISBN 3-936027-82-X. 
  42. ^ Australian Bureau of Agricultural and Resource Economics (2007). Australian Fisheries Statistics 2006 (PDF). Canberra: ABARE. str. 28. ISSN 1037-6879. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 03. 2016. g. Pristupljeno 10. 05. 2020. 
  43. ^ Purbayanto, A., Akiyama, S., Tadashi, T. & Takafumi, A. (2000). „Mesh selectivity of a sweeping trammel net for Japanese whiting Sillago japonica”. Fisheries Science. Doi. 66 (1): 97—103. doi:10.1046/j.1444-2906.2000.00014.x. 
  44. ^ Wilkinson, J. (2004). NSW Fishing Industry: Changes and Challenges in the Twenty-First Century. Sydney: NSW Parliamentary Library Research Service. str. 174—178. ISBN 0-7313-1768-8. Arhivirano iz originala 17. 8. 2007. g. 
  45. ^ Starling, S. (1988). The Australian Fishing Book. Hong Kong: Bacragas Pty. Ltd. str. 490. ISBN 0-7301-0141-X. 
  46. ^ Department of Primary Industries (2007). „Recreational Fishing Guide”. Limits and Closed Seasons. Government of Victoria. 
  47. ^ Golani, D., Fricke, R. & Tikochinski, Y. (2013): Sillago suezensis, a new whiting from the northern Red Sea, and status of Sillago erythraea Cuvier (Teleostei: Sillaginidae). Journal of Natural History, 48 (7-8) [2014]: 413-428.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Fenner, Robert M. The Conscientious Marine Aquarist. Neptune City, New Jersey, USA: T.F.H. Publications, 2001.
  • Helfman, G., B. Collette and D. Facey: The diversity of fishes. Blackwell Science, Malden, Massachusetts, USA, 1997.
  • Hoese, D.F. 1986. A M.M. Smith and P.C. Heemstra (eds.) Smiths' sea fishes. Springer-Verlag, Berlin, Germany
  • Maugé, L.A. 1986. A J. Daget, J.-P. Gosse and D.F.E. Thys van den Audenaerde (eds.) Check-list of the freshwater fishes of Africa (CLOFFA). ISNB, Brussels; MRAC, Tervuren, Flanders; and ORSTOM, Paris, France, Vol. 2.
  • Moyle, P. and J. Cech.: Fishes: An Introduction to Ichthyology, 4th ed., Upper Saddle River, New Jersey, USA: Prentice-Hall. 2000.
  • Nelson, J.: Fishes of the World, 3rd ed.. New York, USA: John Wiley and Sons., 1994
  • Wheeler, A.: The World Encyclopedia of Fishes, 2nd ed., London: Macdonald., 1985
  • Bone, Quentin; Moore, Richard (2008). Biology of Fishes. Garland Science. ISBN 978-0-203-88522-2. 
  • Moyle, PB & Cech, JJ (2004). Fishes, An Introduction to Ichthyology (5th izd.). Benjamin Cummings. ISBN 978-0-13-100847-2. 
  • Collette, BB (2010) "Reproduction and development in epipelagic fishes" In: Kathleen S Cole, Reproduction and Sexuality in Marine Fishes: Patterns and Processes, pp. 21–64, University of California Press. ISBN 978-0-520-26433-5.
  • Freon, Pierre (1998) Dynamics of Pelagic Fish Distribution and Behaviour: Effects on Fisheries and Stock Assessment, Wiley-Blackwell. ISBN 978-0-85238-241-7.
  • {{cite journal | last1 = Johnsen | first1 = S | year = 2003 | title = Lifting the Cloak of Invisibility: The Effects of Changing Optical Conditions on Pelagic Crypsis1 | journal =
  • Kinzer, J. (1983) Aquarium Kiel: Beschreibungen zur Biologie der ausgestellten Tierarten. Institut für Meereskunde an der Universität Kiel. pag. var.
  • Koli, L. (1990) Suomen kalat. [Fishes of Finland] Werner Söderström Osakeyhtiö. Helsinki. (in Finnish).
  • Laffaille, P., E. Feunteun and J.C. Lefeuvre (2000) Composition of fish communities in a European macrotidal salt marsh (the Mont Saint-Michel Bay, France) Estuar. Coast. Shelf Sci. 51(4):429-438.
  • Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. p 333–338, 388, 389 (in Danish).
  • Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii.
  • Munroe, Thomas, A. / Collette, Bruce B., and Grace Klein-MacPhee, eds. 2002 Herrings: Family Clupeidae. Bigelow and Schroeder's Fishes of the Gulf of Maine, Third Edition. Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. 111–160. ISBN 1-56098-951-3.
  • Muus, B., F. Salomonsen and C. Vibe (1990) Grønlands fauna (Fisk, Fugle, Pattedyr) Gyldendalske Boghandel, Nordisk Forlag A/S København, (in Danish).
  • Muus, B.J. and J.G. Nielsen (1999) Sea fish. Scandinavian Fishing Year Book Hedehusene, Denmark.
  • Muus, B.J. and P. Dahlström (1974) Collins guide to the sea fishes of Britain and North-Western Europe Collins, London, UK.
  • Reid RN, Cargnelli LM, Griesbach SJ, Packer DB, Johnson DL, Zetlin CA, Morse WW and Berrien PL (1999) Atlantic Herring, Clupea harengus, Life History and Habitat Characteristics NOAA Technical Memorandum NMFS-NE-126, NOAA.
  • Robins, Richard C., Reeve M. Bailey, Carl E. Bond, James R. Brooker, Ernest A. Lachner, et al. 1991 Common and Scientific Names of Fishes from the United States and Canada, Fifth Edition. American Fisheries Society Special Publication, no. 20. American Fisheries Society. Bethesda, Maryland, USA. 183. ISBN 0-913235-70-9.
  • Makris, N; Ratilal, P; Jagannathan, S; Gong, Z; Andrews, M; Bertsatos, I; Godo, OR; Nero, RW; Jech, JM (2009). „Critical Population Density Triggers Rapid Formation of Vast Oceanic Fish Shoals”. Science. 323 (5922): 1734—1737. Bibcode:2009Sci...323.1734M. PMID 19325116. doi:10.1126/science.1169441. 
  • Pepperell J (2011) Fishes of the Open Ocean: A Natural History and Illustrated Guide University of New South Wales Press, ISBN 978-1-74223-267-6.
  • Salvanesa AGV and Kristoffersen JB "Mesopelagic Fishes" In: Encyclopedia of Ocean Sciences, pp. 1711–1717. . doi:10.1006/rwos.2001.0012.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Scientists IDs genesis of animal behavior patterns PhysOrg.com, 26 March 2009.
  • One fish, two fish: New MIT sensor improves fish counts PhysOrg.com, 2 February 2006.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Sillaginidae na Vikimedijinoj ostavi.
Vikivrste imaju više informacija o članku Sillaginidae.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sillaginidae&oldid=26785043”