Pređi na sadržaj

Bolesti krvi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Krv je tečno tkivo koje čini krvna plazma, u kojoj plivaju krvne ćelije, eritrociti, leukociti i trombociti. Odnos krvnih elemenata (ćelija) i krvne plazme uglavnom je stalan kod zdravih osoba, menjajući se u vrlo uskim granicama. Stalnost ovih odnosa održava se zahvaljujući neprekidnoj obnovi krvnih ćelija i njihovom prelaženju i krvotvornih organa u krv, kao naknada za njihovu stalnu razgradnju i gubljenje.

Anemija-opšti simptomi i podela[uredi | uredi izvor]

Anemija
Poseban kontrast između crvenih krvnih zrnaca pacijenata obolelih od raka (levo) i zdravog davaoca (desno).

Anemija, malaksalost, nezavisno od načina nastanka odlikuje se smanjenjem broja eritrocita, smanjenom koncentracijom hemoglobina, kao i smanjenjem vrednosti hematokrita. Sigurne metode za utvrđivanje stepena malokrvnosti, za sada prihvaćene, jesu određivanje broja eritrocita količine hemoglobina i vrednosti venskog hematokrita. Smanjena sposobnost krvi da prenosi kiseonik, zbog smanjene koncentracije hemoglobina, dovodi do hipoksije tkiva, koja pokreće kompenzatorne mehanizme za sprečavanje ili usporavanje nastale hipoksije.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Glavni simptomi anemije jesu gušenje u naporu, gušenje u miru, osećaj lupanja srca kao posledica ubrzanog i pojačanog srčanog rada. Glavolja, vrtoglavica, nesvestica, zujanje u ušima, razdražljivost, osećaj zamora i pospanost takođe spadaju u simptome anemije. Od brzine razvoja anemije zavisi ispoljavanje simptoma i znakova malokrvnosti. Postepeno nastala anemija lakše se podnosi od anemije koja je nastala naglo zbog iskrvarenja. Postoje mnogobrojne podele, a jedna od njih je:

  1. anemija zbog smanjenog broja eritrocita;
  2. anemija zbog povećane razgradnje eritrocita;
  3. anemija zbog povećanog gubljenja krvi.

Pernicioza anemija[uredi | uredi izvor]

Etiologija i patogeneza.- Pernicioza anemija najčešći je oblik megaloblastne anemije, izazvane nedostatkom vitamina B12. Nedostatak ovog vitamina posledica je nepostojanja unutrašnjeg činioca u želudačnom soku, koji je neophodan za njihovu apsorpciju. Čovek mora da unosi vitamin B12, jer ljudski organizam ne može sam da ga stvara. Bolest je hronična i progresivna i, ako se ne leči, završava se smrću. Bolesnici lečeni vitaminom B12 doživotno se održavaju u stanju potpune remisije.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Bolest se ređe javlja kod mlađih od trideset godina, a žene obolevaju češće od muškaraca. Bolest počinje postepeno, sa malaksalošću, pospanošću, brzim zamaranjem, osećajem nedostatka vazduha i lupanjem srca. Većina bolesnika ima osećaj pečenja jezika, gubitak apetita, nadimanje i prolive. česti su poremećaji pamćenja, bockanje i trnjenje ruku na koje se kasnije nadovezuju bolovi, otežan hod, a vrlo retko oduzetost, poremećaj u pražnjenju mokraće i stolice. koža bolesnika je bledožuta, jezik je gladak i bez papila, jasno crven i sjajan, kao prelakiran; ređe se viđa Henterov glositis s erozijom sluznice.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Sastoji se u nadoknadi vitamina B12 intramuskularno, 100-500 gama dnevno. Rast retikulocita počinje drugog dana, a maksimalan rast dostiže posle 5-7 dana. Narednih 7-10 dana broj retikulocita se normalizuje, a posle retikulocitne krize B12 daje se jednom nedeljno 500-1000 gama, sve do normalizacije količine hemoglobina. lečenje transfuzijama izdvojenih eritrocita primenjuje se samo ukoliko anemija ugrožava život bolesnika, a potom se lečenje nastavlja davanjem vitamina B12 i preparata gvožđa. Lečenje se sprovodi do kraja života.

Hemolizna anemija[uredi | uredi izvor]

Hemolizna anemija posledica je skraćenog veka eritrocita-i u organizmu bolesnika, a uzrokovana je patološkom hemolizom. Hemolizna anemija se ispoljava tek kada se vek eritrocita skrati za oko šest puta, tj. na manje od 20 dana, a kostna srž ne može da nadoknadi razgrađene eritrocite. Hemolizna anemija skoro je uvek praćena žuticom zbog povećane koncentracije bilirubina u krvi. Hemolizne anemije najčešće se dele u dve grupe, i to na:

  1. Nasledne korpuskulske anemije, kada je razgradnja eritrocita posledica naslednih poremećaja u njihovoj građi i
  2. Ekstrakorpuskulske hemolizne anemije, kada je razgradnja posledica štetnog delovanja raznih činilaca na eritrocite u krvotoku.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Osnovne karakteristike hemolizne anemije su bledilo, žutica, i obično uvećana slezina . Bolest može da se ispolji u akutnom i hroničnom obliku. Akutni oblik počinje jezom, glavoboljom, gađenjem, bolovima u predelu jetre i slezine i bolovima u kičmenom stubu i ekstremitetima. Mogu se javiti znaci šoka, obaveѕno žutica i anemoja, a teske hemolidne krize prećene su hemoglobinurijom i okrutnom bubrežnom insuficigencijom. Hroničan oblik ima blaži tok, a žutica postaje izraženija pri infekcijama i fizičkom naporu.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Kod bolesnika sa korpuskulskim hemoliznim anemijama treba odstraniti slezinu a sve infekcije lečiti antibioticima. Ekstrakorpuskulske hemoliѕne anemije izazvane spoljnim štetnim činiocima leče se prvo njihovim uklanjanjem, a potom transfuzijom krvi.

Anemija posle akutnog i hroničnog krvarenja[uredi | uredi izvor]

Anemije posle akutnog krvarenja izazvane su akutnim gubitkom većih količina krvi posle povreda, iz organa za varenje, iz polnih organa žena i u postoperativnim krvarenjima. Akutna krvarenja mogu biti vidljiva ili skrivena, koja se teže i sporije otkrivaju. Nagli gubitak krvi dovodi do smanjenja zapremine celokupne krvi, a to može izazvati kardiovaskularni šok i smrt, zavisno od brzine krvarenja i količine izgubljene krvi.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Lečenje anemije težeg stepena sa hipoksijom treba započeti transfuzijama izdvojenih eritrocita odgovarajuće krvne grupe. Najbolji način lečenja postiže se preparatima gvožđa uzetim preko usta. Dnevno treba uzeti 200 mg gvožđa u vidu ferosulfata, feroglikonta ili ferofumarata, koje se najbolje resorbuju kada je želudac prazan, ali kako kod većeg broja bolesnika izazivaju stomačne smetnje, uzima se s hranom ili 1 čas posle obroka. Uspeh lečenja meri se u zavisnosti od porasta retikulocita, koje je najveće od sedmog do dvanaestog dana posle uzimanja gvožđa. Vrednost hemoglobina povećava se posle druge nedelje, a vrednosti se normalizuju tek posle dva meseca. Lečenje treba nastaviti još šest meseci da bi se popunile rezerve gvožđa u organizmu.

Prava policitemija[uredi | uredi izvor]

Prava policitemija je hronična bolest mijeloproliferativnih bolesti. Uzrok bolesti je nepoznat, ali se pretpostavlja da postoje dva klona matičnih ćelija eritrocitoze u kostnoj srži. Jedan klon je normalan, zavistan od eritropoetina, a drugi nezavisan. Prava policitemija je retka bolest. Od nje češće obolevaju muškarci nego žene, i to u srednjem i starijem životnom dobu.

Policitemija

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Bolest počinje polagano i obično se otkriva slučajno pri pregledu krvne slike. Najčešće tegobe izazvane su povećanom zapreminom krvi i njenom viskoznišću. Bolest se manifestuje glavoboljom, vrtoglavicom, nesvesticom i zujanjem u ušima. Često bolest počinje zamućenjem vida i postojanjem mrlja u vidnom polju. Ponekad se javlja pektoralna angina, venske tromboze i trombolebitisi. Kod nekih bolesnika javljaju se krvarenja u koži i sluznicama.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Cilj lečenja je smanjenje mase eritrocita i viskoznosti krvi. Jednostavna i brza metoda je citofereza, a posle izdvajanja uobličenih krvnih elemenata vraćanja sopstvene plazme svaki drugi dan do smanjenja vrednosti hemokrita.

Akutna leukemija[uredi | uredi izvor]

Leukemija je zloćudna bolest krvi izazvana nekontrolisanim bujenjem jedne od matičnih ćelija hematopoeze i ćelija koje vode poreklo od nje. Zloćudno bujanje leukemijskih ćelija praćeno je poremećajem sazrevanja i diferentovanja, kao i potiskivanjem normalnih hematopoeznih ćelija. Akutna leukemija (AL) deli se na dve velike grupe:

  1. Na akutnu limfoblasnu leukemiju (ALL), koja se češće javlja kod dece nego kod odraslih
  2. i akutnu nelimfoblasnu leukemiju (ANLL), koja je znatno učestalija kod odraslih nego kod dece.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Kod bolesnika sa akutnom leukemijom zajednički su većina znakova i simptoma insuficijencije kostne srži, koja je infiltrisana prodiranjem leukemijskih ćelija, što važi i za vitalne organe, sisteme i tkiva. Bolest počinje slabošću i malaksaločću, brzim zamaranjem, vrtiglavicom, lupanjem srca i bledilom kože i vidljivih sluzokoža zbog anemije nastale usled potiskivanja crvene loze u kostnoj srži od leukemijskih ćelija. Posledica granulacitopenije je povišena temperatura zbog infekcije u ustima, ždrelu, disajnim i polnim organima. Uzročnici infekcije su bakterije, virusi i gljivice.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Kada se govori o lečenju akutnih leukemija, moraju se razdvojiti u grupe. Akutna limfoblasna leukemija je, pre svega, bolest dece, čije je lečenje veoma uspešno, dok su tok bolesti i uspeh lečenja mnogo lošiji kod odraslih osoba. Ranije je prosečna dužina života obolelih od akutne leukemije iznosila 2-3 meseca; danas je produžena na više godima a neki se i trajno izleče.

Hronična, medijalna i limfatična leukemija[uredi | uredi izvor]

Hronične leukemije su vrlo raznolika grupa oboljenja različitog toka, kliničkog ispoljavanja, pratećih komplikacija i reagovanja na lečenje.

Hronična limfatična leukemija

Hronična mijeloidna leukemija[uredi | uredi izvor]

Hronična granulocitna leukemija čini 20% svih leukemija. Najčešće se javlja između 50. i 60. godina, premda može da se javi u svakom životnom dobu. U većine bolesnika bolest počinje malaksalošću, noćnim znojenjem i mršavljenjem usled ubrzanog metabolizma. Bleda boja kože i vidljive sluznice, dispneja i lupanje srca posledica su anemije. Kod nekih bolesnika dolazi do krvarenja iz nosa, a kod žena do menoragija.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Lečenje hronične granulacitne leukemije u hroničnoj fazi treba da odloži blastni krizu i najuspešnije se sprovodi busulfanom, svakodnevno 4-6 mg, a potom treba smanjiti dozu paralelno sa smanjivanjem broja leukocita i nastaviti sa intermitentnim lečenjem malim dozama. Hidrejroksiua je takođe efikasan lek u dozi 150-200 mg na dan; doza održavanja je 500 mg dnevno. Prosečan vek bolesnika iznosi oko 40-50 meseci.

Hronična limfatična leukemija[uredi | uredi izvor]

Hronična limfatična leukemija (HLL) je bolest neprimetnog početka, koja se najčešće javlja između 45. i 70. godina to je monoklonska bolest nastala malignom proliferacijom B-limfacita kod 95% i T-limfacita kod 5% bolesnika. Benigni oblik HLL počinje postepeno, bez ikakvih simptoma, sa povećavanjem apsolutnog broja limfocita u perifernoj krvi, uz uvećanje limfnih čvorova i slezine ili bez toga. Aktivno oblik počinje malokrvnošću i mršavljenjem, uvećanjem limfnih čvorova i slezine i broja limfocita u krvi, sa razvojem anemije, granulocitopenija, trombocitopenije i učestalih infekcija praćenih povišenom temperaturom.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

U velikom broju bolesnika značajno poboljšanje postignuto je ozračenjem celog tela ili medijastinuma. Vađenje slezine ne menja tok bolesti, ali je treba uraditi kod bolesnika sa hipersplenizmom, autoimunom hemoliznom anemijom i trombocitopenijom koje ne reaguju na date lekove.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Interne bolesti sa negom : Dr Jovan Teodorović, Dr Biljana Putniković, Dr Petko Ristć, Dr milomir Petrović, Dr Dušica Čeleketović-Popov, Dr Milena Vučenović, Dr Jelka Dekleva-Đorđević, Dr Ljiljana Tomašević, Olga Jovanović

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).