Gvajanska visoravan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gvajanska visoravan
Roraima, Venecuela
Geografske karakteristike
Ndm. visina3.014 m
Geologija
Starost stenaprekambrija
Vrsta planinegromadne

Gvajanska visoravan (port. Planalto das Guianas, engl. Guiana Highlands, franc. Plateau des Guyanes, šp. Macizo Guayánico, hol. Hoogland van Guyana), (Gvajanska visija, Gvajanski plato ili Gvajanske planine) je visoravan koja se prostire u severnom i severoistočnom delu Južne Amerike. Zahvata prostor između 7° sgš na severu i ekvatora na jugu, do priatlantskih nizija na istoku i ljanosa na zapadu. Severna granica predstavljena je slivom reke Orinoko, a južna levim pritokama Amazona. Ukupna površina visije je oko 1,6 miliona kilometara kvadratnih i zahvata najveći deo države Venecuele, Gvajanu, Surinam i Francusku Gujanu, kao i krajnje severne delove Brazila i istok Kolumbije.

Geologija[uredi | uredi izvor]

Gvajanska visoravan je zaravnjen deo Gvajanskog štita, koja je građena od prekambrijskih i kambrijskih stenagnajs, kvarcit i škriljac. U zapadnom delu je osnova prekrivena slojem krednih peščara debljine oko 2.000 metara. Dalje na zapadu se nastavljaju kristalasta uzvišenja, koja su na istoku prekrivena vodama Atlantskog okeana. Visoravan je jako raščlanjena rasedima u kojima su se formirali rečni tokovi, tako da je ona poprimila obrise gromadnih planina. U ostalim delovima javljaju se mezozojski sedimenti koji se veoma erodirani usled vlažne klime ovih prostora.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Topografska mapa Gvajanske visije

U reljefu Gvajanskih planina izdvajaju se tri celine. Istočna oblast obuhvata prostore istočno od reke Esekibo. Sedimentne akumulacije su u poptunosti erodirane pa je prekambrijska osnova ogoljena. Ovaj deo je nizak i veoma raščlanjena na brojne planinske masive. Najviša tačka je planina Vilhelmina visine 1.280 metara. Na severu je oblast zasutama akumulacija priatlantske nizije, a na jugu blago prelazi u basen Amazona.

Centralna oblast je najviša i najprostranija. Pruža se izmešu tokova reka Kaura na zapadu i Esekibo na istoku. Radijanim pokretima izdignut je severni deo platoa, a južni je blago spušten. Na severu se očuvala sedimentna serija krednih peščara i konglomerata, probijena magmatitima. Ova serija poznata je kao „roraima“, debljine do 600 metara. Prosečna visina obe oblasti je 1.000-1.500 metara, a ističu se planine Sera Pakarima, Sera Imeri i najviša od svih Roraima — 2.810 metara. Na jugu visoravni, na prostoru Brazila, uz granicu sa Venecuelom izdiže se Sera Neblina, sa vrhom Neblina (3.014 m), koja je ujedno najviša tačka Gvajanske visije i države Brazil. Plato je dobro raščlanjen klisurama i kanjonima, a u ovom delu se nalazi i najviši vodopad na svetu — Anđeoski vodopad na reci Čurun.

Zapadna oblast ima karakteristična obeležja ploče. Pruža se zapadno od reke Kaura. Prekambrijska osnova je prekrivena tercijarnim sedimentima, sa po nekim uzvišenjem od peščara. Krajnji zapadni delovi zasuti su akumulacijama sa Anda i blago se spuštaju ka basenu reke Orinoko. Reke su usekle duboke doline sve do kristalaste osnove. Najviša tačka je Sipapo 2.080 metara.

Geologija[uredi | uredi izvor]

Najstarije stene u štitu se sastoje od arhejskog kompleksa Imataka, sastavljenog od kvarc-feldspat gnajsa i podređenog mafičnog gnajsa. Guri rased označava južnu granicu kompleksa. Južno od tog raseda su stene ranog proterozoja koje se sastoje od metavulkanske supergrupe Pastora i granitnog plutonskog kompleksa Supamo. Grupa Kučivero se sastoji od pepelnog tufa i granitnih plutonskih stena. Grupa Rorajma od ranog do srednjeg proterozoja sastoji se od kontinentalnih klastičnih sedimentnih stena. Ovi prekambrijski sedimenti uključuju kvarcne peščare, kvarcite i konglomerate za koje se pretpostavlja da su starosti od 1,8 do 1,4 milijardi godina.[1][2]

Geomorfologija[uredi | uredi izvor]

Postoje tri planinska područja Gvajanskog štita:

  • Gvajansko gorje se delom nalazi u Venecueli istočno od Orinoka i prostire se preko većeg dela zapadno-centralne Gvajane i do severne države Rorajma u Brazilu.
  • Uzvisine Tumukumakve koje predstavljaju niz centralnih masiva u luku od planina Vilhelmina u južnom centralnom Surinama, duž južne granice Surinama i Gvajane, formirajući planine Akaraj u državi Rorajma i planine Tumuk-Humak u državama Para i Ampa Brazila. Od ovog luka, južne uzvisine se lagano spuštaju prema reci Amazon, a severne uzvisine blago se spuštaju prema Atlantiku.
  • Visoravan Čiribikvet je visoravan sa peščarom sa nadmorskom visinom od 900 m (2.953 ft) koja čini zapadnu ivicu štita. Visoravan je od istočnih Anda odvojena debelim neogenim sedimentima Subandskog korita koje se proteže duž severnog i zapadnog oboda Gvajanskog štita.

Severno-centralnim delom Gvajanske visoravni dominiraju visoki ravni vrhovi zvani tepui, iz supergrupe Rorajma i formacije Kvazi-Rorajma, i zaobljeni granitni vrhovi kompleksa Parguaza i Imataka na severnim i jugozapadnim ivicama oblasti . Najviša tačka na štitu je Piko da Neblina u Brazilu na 2.995 m (9.826 ft).[3] Piko da Neblina je najviši vrh većeg masiva Neblina, visoko erodirane visoravni od peščara koja se prostire na granici Venecuele i Brazila i koja je izgubila tipičan oblik stola kao drugi tepui u regionu.

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Heliamphora chimantensis, endemska za masiv Čimanta (venecuelanski deo Gvajanskog štita).

Gvajanski štit je jedan od regiona najvećeg biodiverziteta na svetu i ima mnogo endemskih vrsta. U regionu živi preko 3000 vrsta kičmenjaka: 1168 slatkovodnih riba, 269 vodozemaca (54% endema), 295 gmizavaca (29%), 1004 ptice (7,7%) i 282 sisara (11%).[4][5][6] Raznovrsnost beskičmenjaka ostaje uglavnom nedokumentovana, ali postoji nekoliko vrsta endemskih leptira i balegara.[7][8]

Biljni svet je podjednako bogat i pronađeno je 13.367 vrsta vaskularnih biljaka, od kojih se približno 40% smatra endemskim.[9] Štit je prekriven najvećim prostranstvom tropske šume na bilo kojoj prekambrijskoj oblasti štita na svetu.[10] Kišna šuma Gvajane je po prirodi slična amazonskoj kišnoj šumi, a poznata zaštićena područja uključuju šumu Ivokrama u centralnoj Gvajani, Kajeteur, nacionalni park Kanuku u južnoj Gvajani, Uneskovu svetsku baštinu, rezervat prirode Centralni Surinam u Surinamu, Gvajanski amazonski park u Francuskoj Gvajani i nacionalni park Tumukumakve u državi Ampa u Brazilu. U Venecueli su šume zaštićene nacionalnim parkovima Kanajma, Parima-Tapirapeko i Seranija de la Neblina. Vlada Kolumbije je 2014. godine odredila područje od 250 hektara Gvajanskog štita kao Ramsarsko močvarno područje, čime je postalo zaštićeno područje od međunarodnog značaja u skladu sa Ramsarskom konvencijom.[11]

Prema nedavnim istraživanjima, iako ekosistemi visoravni Gvajane ostaju živahni, dokumentovani su problemi koji se pojavljuju (uključujući „dobro poznatu invazivnu biljku na drugim mestima“ Poa annua i „jedan od najagresivnijih korova“ Polypogon elongatus) i zarazne fekalne bakterije Helicobacter pylori.[12]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Geology and Mineral Resource Assessment of the Venezuelan Guayana Shield, USGS Bulletin 2062. US Government Printing Office. 1993. str. 10—15. 
  2. ^ Wray, Robert (2010). Migon, Piotr, ur. The Gran Sabana: The World's Finest Quartzite Karst?, in Geomorphological Landscapes of the World. Springer. str. 80—81. ISBN 9789048130542. 
  3. ^ „Geociências: IBGE revê as altitudes de site Pontos culminates” [Geosciences: IBGE revises the altitude of seven high points] (Saopštenje) (na jeziku: portugalski). Brasília: Brazilian Institute of Geography and Statistics (IBGE). 2016-02-29. Pristupljeno 2016-03-02. 
  4. ^ Hollowell, T.; Reynolds, R.P. (2005). „Checklist of the Terrestrial Vertebrates of the Guiana Shield” (PDF). Bulletin of the Biological Society of Washington. 13. 
  5. ^ Stachowicz, Izabela; Ferrer Paris, José Rafael; Quiroga-Carmona, Marcial; Moran, Lisandro; Lozano, Cecilia (2020). „Baseline for monitoring and habitat use of medium to large non-volant mammals in Gran Sabana, Venezuela”. Therya. 11 (2): 169—179. doi:10.12933/therya-20-891Slobodan pristup. 
  6. ^ Vari, R.P.; Ferraris Jr., C.J.; Radosavljevic, A.; Funk, V.A. (2009). „Checklist of the freshwater fishes of the Guiana Shield” (PDF). Bulletin of the Biological Society of Washington. 17. 
  7. ^ Ferrer-Paris, José R; Lozano, Cecilia; Cardozo-Urdaneta, Arlene; Thomas Cabianca, Arianna (2016). „Indicative response of Oxysternon festivum Linné (Coleoptera: Scarabaidae) to vegetation condition in the basin of the Orinoco river, Venezuela”. Journal of Insect Conservation. 20 (3): 527—538. S2CID 17263106. doi:10.1007/s10841-016-9886-6. 
  8. ^ Costa, Mauro; Viloria, Ángel L.; Hubber, Otto; Attal, Stéphane; Orellana, Andrés (2013). „Lepidoptera del Pantepui. Parte I: Endemismo y caracterización biogeográfica”. Entomotropica. 28 (3): 193—217. Arhivirano iz originala 27. 8. 2016. g. Pristupljeno 25. 6. 2016. 
  9. ^ Funk, V.; Hollowell, T.; Berry, P.; Kelloff, C.; Alexander, S.N. (2007). „Checklist of the Plants of the Guiana Shield (Venezuela: Amazonas, Bolivar, Delta Amacuro; Guyana, Surinam, French Guiana)” (PDF). Contributions from the United States National Herbarium. 55. 
  10. ^ Hammond, David S. (ed.) (2005) Tropical Forests of the Guiana Shield CABI Publishing, Wallingford, UK, ISBN
  11. ^ „Colombia | Ramsar”. 
  12. ^ Rull, V.; Vegas-Vilarrúbia, T.; Safont, E. (2016). „The Lost World's pristinity at risk” (PDF). Diversity and Distributions. 22 (10): 995—999. S2CID 23002053. doi:10.1111/ddi.12469. hdl:10261/137349Slobodan pristup. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]