Ijekavski izgovor

Ijekavski ili jekavski izgovor (takođe ijekavica ili jekavica, ijekavština ili jekavština) je jedan od izgovora srpskog, odnosno jezičkih standarda proizašlih iz nekadašnje srpskohrvatske jezičke norme.

Ijekavski^[1]govor je prvi koji je prihvaćen u srpskom književnom jeziku. Od preostala dva, u književni jezik je ušao još ekavski, dok to nije slučaj sa ikavskim izgovorom.

Narodni govori koji koriste ijekavski izgovor su govori Crne Gore, govori zapadne i jugozapadne Srbije, kao i većina govora u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Ijekavski izgovor ima najdužu tradiciju u srpskom jeziku. Ovim izgovorom je pisan veliki dio srpske narodne književnosti.

Ijekavskim izgovorom starosrpski glas jat zamjenjuje se na četiri načina:

sa ije na dugim slogovima i poslijeakcenatskim dužinama (mlijeko, vrijeme, dijete) - izuzeci: sjenka, mjesta (gen. množ. od mjesto), vjernik, itd.;
sa je na kratkim slogovima i na kratkim slogovima kojima prethodi glas r ako je to r na početku riječi ili se ispred njega nalazi samoglasnik (sjećanje, rječni, mjesto, djeca);
sa e na kratkim slogovima kojima prethodi glas r ako se ispred r nalazi neki suglasnik (bregovi, sreća);
sa i ispred samoglasnika i glasova j, lj, nj, ć i đ (dio, prijašnji, priđašnji) - izuzetak: sjeo, cijel (ali može da se kaže i cio).

U slučajevima kada se jat zamjenjuje sa je, ako se ispred nalaze l i n, oni će jotovanjem preći u lj i nj: hljeb, njega.

U mnogim ijekavskim govorima prisutno je jekavsko jotovanje, glasovna promjena koja nije ušla u književni jezik, a po njoj se d i t ispred je jotuju u đ i ć (đevojka, ćerati). Potpuno jekavsko jotovanje je kad se i s ispred je jotuje i pređe u meko š (šjekira, gdje se šj izgovara kao jedan glas, umekšano š, slično poljskom slovu ś i ruskom slovu щ).

Hrvatski, bošnjački i crnogorski, kao tri preostala standarda srpskohrvatskog pored srpskog,^[2]^[3]^[4] takođe koriste ijekavski izgovor.

Reference[uredi | uredi izvor]

^ „Ijekavica u srpskom jeziku”. Pristupljeno 2024-04-26.
^ Thomas, Paul-Louis; Osipov, Vladimir (2012). Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe [Gramatika bošnjačkog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog]. Collection de grammaires de l'Institut d'études slaves ; vol. 8. Paris: Institut d'études slaves. str. 624. ISBN 9782720404900. OCLC 805026664. Generalni sažetak.
^ Ronelle Alexander, Bosnian, Croatian, Serbian: A Grammar with Sociolinguistic Commentary (2006, The University of Wisconsin Press)
^ Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionalizacija srpskohrvatskih standarda]. Ur.: Kempgen, Sebastian. Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. Munich: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Ivić, Pavle (1956). Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1. izd.). Novi Sad: Matica srpska.
Okuka, Miloš (2008). Srpski dijalekti. Zagreb: Prosvjeta.

[1] „Ijekavica u srpskom jeziku”. Pristupljeno 2024-04-26.

[ThomasOsipov-2] Thomas, Paul-Louis; Osipov, Vladimir (2012). Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe [Gramatika bošnjačkog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog]. Collection de grammaires de l'Institut d'études slaves ; vol. 8. Paris: Institut d'études slaves. str. 624. ISBN 9782720404900. OCLC 805026664. Generalni sažetak.

[3] Ronelle Alexander, Bosnian, Croatian, Serbian: A Grammar with Sociolinguistic Commentary (2006, The University of Wisconsin Press)

[Buncic-4] Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionalizacija srpskohrvatskih standarda]. Ur.: Kempgen, Sebastian. Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. Munich: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.

[1]

[2]

[3]

[4]