Књига Деде Коркута

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Knjiga Dede Korkuta
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovKitabi-Dədə Qorqud, کتاب دده قورقود (azer.),
ZemljaAzerbejdžan, Kazahstan, Turska
Jezikoguski turski jezik
Žanr / vrsta delaepsko delo
Izdavanje
Datum14. ili 15. vek
Knjiga Dede Korkuta
Knjiga Dede Korkuta
Nematerijalno kulturno nasleđe
RegionAzerbejdžan, Turska, Kazahstan
Datum upisa2018.
Svetska baština Uneska
Lista upisaUNESKO
Unesko oznaka01399

Knjiga Dede Korkuta ili Knjiga Korkut Ata (azer. Kitabi-Dədə Qorqud, کتاب دده قورقود; turkm. Kitaby Dädem Gorkut; tur. Dede Korkut Kitabı ) je najpoznatija među epskim pričama o Turcima Oguzima. Mitski narativ knjige deo je kulturnog nasleđa naroda oguzskog turskog porekla, uglavnom Turske, Azerbejdžana i Turkmenistana.[1] Samo dva rukopisa teksta, jedan u Vatikanu i jedan u Drezdenu, bila su poznata do 2018. godine, kada je pronađen rukopis u iranskom gradu Gonbad (Gonbad-e Kabus).

Epske priče iz knjige Dede Korkuta su neke od najpoznatijih turskih epskih dela od ukupno preko 1.000 zabeleženih epova među porodicama koje govore turskim i mongolskim jezikom.[2]

Epska kultura, narodne priče i muzika Dede Korkuda zasnovani su na dvanaest herojskih legendi, priča i trinaest tradicionalnih muzičkih kompozicija koje se dele i prenose kroz generacije kroz usmeno izražavanje, izvođačke umetnosti, kulturne kodove i muzičke kompozicije. Dede Korkud se u svakoj priči pojavljuje kao legendarna figura i mudra osoba.

Element obuhvata društvene, kulturne i moralne vrednosti kao što su herojstvo, fizičko i duhovno blagostanje i jedinstvo, kao i poštovanje prirode, i sadrži duboko znanje o istoriji i kulturi zajednica turskog govornog područja. Zajednica ga praktikuje i održava u raznim prilikama – od porodičnih događaja do nacionalnih i međunarodnih festivala – i stoga je dobro ukorenjena u društvu, služeći kao povezujuća nit između generacija.[3]

Nastanak i sinopsis epa[uredi | uredi izvor]

Dede Korkut je herojski dastan (legenda), takođe poznat kao Oghuz-nameh među Oguz-turskim narodom,[4] koji se pojavljuju u Srednjoj Aziji, šire se u Anadoliji i najveći deo postoji na Kavkazu.[5] Prema Bartoldu, „nije moguće pretpostaviti da je ovaj dastan mogao biti napisan bilo gde osim na Kavkazu”.[6]

Za turske narode, posebno ljude koji se izjašnjavaju kao Oguzi, on je glavno skladište etničkog identiteta, istorije, običaja i sistema vrednosti turskih naroda kroz istoriju. Obeležava borbe za slobodu u vreme kada su Turci Oguzi bili stočarski narod, iako je „jasno da su priče prenete u svoj sadašnji oblik u vreme kada Turci Oguskog porekla više nisu sebe smatrali Oguzima“.[7] Od sredine 10. veka pa nadalje, izraz Oguz je postepeno među samim Turcima potisnut izrazom <i id="mwPw">Turkoman</i> (Turkmen); ovaj proces je završen do početka 13. veka. Turkmeni su bili oni Turci, uglavnom, ali ne isključivo Oguzi, koji su prihvatili islam i počeli da vode više sedelački život od svojih predaka.[7] U 14. veku, federacija Oguza, ili, kako su ih do tada nazivali, turkomanskih plemena, koji su sebe zvali Ak Kojunlu, osnovali su dinastiju koja je vladala istočnom Turskom, Azerbejdžanom, Irakom i zapadnim Iranom.[7]

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Dvanaest priča koje čine najveći deo dela su napisane nakon što su Turci prešli na islam, a junaci se često prikazuju kao dobri muslimani, dok se zlikovci nazivaju nevernicima, ali ima i mnogo referenci na tursku pre- islamsku magiju. Lik Dede Korkuta služi za povezivanje priča, a trinaesto poglavlje knjige sadrži izreke koje mu se pripisuju. „U dastanima se Dede Korkut pojavljuje kao aksakal ("belobradi", poštovani starešina), savetnik ili mudrac, koji rešava poteškoće sa kojima se suočavaju članovi plemena. Među stanovništvom, poštovani aksakali su mudri i znaju kako se rešavaju problemi; među ašiksima (recitatorima dastana) oni se uglavnom zovu dede. U mnogim mestima Azerbejdžana zamenjuje se rečju ata (otac).“[8] Istoričar Rašid-el-Din Hamadani (um. 1318) kaže da je Dede Korkut bio stvarna osoba i da je živeo 295 godina; da se pojavio u vreme oguzskog vladara Inala Sir Javkuj Kana; da je postao musliman; da je davao savete Velikom kanu Oguza, prisustvovao izboru Velikog kana i davao imena deci.[7]

Priče govore o ratnicima i bitkama i verovatno su zasnovane na sukobima između Oguza i Pečeneza i Kumana .[9] Priča o čudovištu po imenu Tepegoz toliko liči na susret sa Kiklopom u Homerovoj Odiseji da se veruje da je bila pod uticajem grčkog epa ili da ima zajednički drevni anadolski koren. Knjiga takođe veoma detaljno opisuje različite sportske aktivnosti drevnih turskih naroda: „Dede Korkut (1000–1300) jasno je upućivao na određene fizičke aktivnosti i igre. U opisu Dede Korkuta, atletske veštine Turaka, i muškaraca i žena, su opisane kao „prvorazredne“, posebno u jahanju, streljaštvu, džiritu (bacanju koplja), rvanju i polou, koji se smatraju turskim nacionalnim sportovima.“[10]

Sinopsis[uredi | uredi izvor]

Početak prvog poglavlja, „Bogač kan, sin Dirse Kana“, dastana na turskom jeziku (16. vek), Drezdenski rukopis

(Naslove dao prevodilac Džefri Luis.[11])

  1. Bogač Kan, sin Dirse Kana: priča o čudesnom rođenju i životu Bogač Kana;
  2. Kako je opljačkana kuća Salura Kazana: govori kako je neverni (tj. nemuslimanski) gruzijski kralj Šokli izvršio prepad na logor Salura Kazana dok su Kazan i njegovi plemići lovili i kako su Kazanovi ljudi pomogli Kazanu da pobedi Šoklija;[12]
  3. Bamsi Bejrek od Sivog konja: govori kako je mladi Bamsi Bejrek dobio ruku dame Čiček uprkos otpora njenog brata Karčara, kako ga je kidnapovao kralj Šokli i držao u zatočeništvu 16 godina, i kako je pobegao kada je čuo da je ledi Čiček data drugom muškarcu i kako ju je vratio; Korkut se pojavljuje kao glumac u priči, pomaže mu da nadmudri Karčara;
  4. Kako je princ Uruz, sin kneza Kazana, bio zarobljen: govori kako je Salur Kazan shvatio da njegov sin Uruz ima šesnaest godina, ali da nikada nije video bitku, kako su Kazana i Uruza napali nevernici dok su bili u lovu, kako je Uruz bio zarobljen, i kako je Kazan spasao Uruza;
  5. Divlji Dumrul, sin Duka Koje: govori kako je Divlji Dumrul uvredio Boga izazivajući Azraila, kako je Dumrul shvatio svoju grešku i našao naklonost Alaha pod uslovom da neko pristane da umre umesto njega, kako je njegova žena pristala, kako je Dumrul tražio od Alaha da poštedi njegovu ženu i kako im je Alah dao 140 godina;
  6. Kan Turali, sin Kanli Koje: govori kako je Kan Turali osvojio srce i ruku neverne princeze Saljan od Trapezunda goloruk pobedivši bika, lava i kamilu, kako se princezin otac predomislio i poslao 600 ratnika da ubiju njega, i kako je princeza pomogla Kan Turaliju da pobedi očeve ljude; Korkut se u priči pojavljuje i kao pripovedač na svadbi;
  7. Jigenek, sin Kazilika Koje: priča kako je Kazilika Koju zarobio neverni kralj Direk od Aršuvana dok je pokušavao da upadne u zamak Duzmurd na Crnom moru, kako je držan zatočen 16 godina, kako je njegov sin Jigenek odrastao ne znajući da mu je otac bio zarobljenik, kako je Jigenek saznao da mu je otac živ i zatražio dozvolu od Bajindir Kana da ga spase, i kako je Jigenek pobedio kralja Direka; Korkut se pojavljuje na proslavi;
  8. Kako je Basat ubio Tepegoza: govori kako je Basata odgojila lavica i kako su on i Tepegoz odgajani kao braća, kako je Tepegoz terorisao Oguze zahtevajući od njih stalno mladiće i ovce da ih jede, kako je Basata jedna od majki Oguza ubedila da se bori sa Tepegozom, i kako ga je Basat pobedio u borbi koja je u velikoj meri pozajmljena iz priče o Polifemu u Odiseji; Korkut u ovoj priči igra posrednika između Tepegoza i Oguza;
  9. Emren sin Begila: priča kako Begil postaje upravnik Gruzije; kako lomi nogu nakon što ga konj zbaci u lovu; kako Šokli saznaje za njegovu povredu i pokušava da ga napadne; kako Begilov sin Emren uzima njegov oklop i vodi Begilove ljude da ga brane; kako Emren nagovara Šoklija da pređe na islam;
  10. Segrek sin Ušuna Koje: priča kako je starijeg sina Ušuna Koje, Egreka, uhvatio Crni kralj kod Džulfe i bacio u tamnicu; kako je mlađi sin Ušona Koje, Segrek, odrastao ne znajući za bratovo zatočeništvo; kako Segrek pronalazi put do zamka Crnog kralja; kako se Egrek i Segrek prepoznaju, pobeđuju ljude Crnog kralja i vraćaju se kući;
  11. Kako je Salur Kazan bio zarobljen i kako ga je njegov sin Uruz oslobodio: govori kako je Salur Kazan zarobljen; kako je njegov sin Uruz odrastao ne znajući za oca, i kako je saznao za očevo zatočeništvo; kako je Uruz poveo vojsku plemića da spase Salur Kazana; kako je Salur poslat da zaštiti zamak od napadača, ali je saznao ko su oni i nije ih ubio; kako su se on i njegov sin ponovo okupili, kako su napali nevernike i kako su se vratili kući;[13]
  12. Kako su se Spoljni Oguzi pobunili protiv Unutrašnjih Oguza i kako je Bejrek umro: Kako su se Spoljni Oguzi pobunili protiv Kazan Kana nakon što su osetili da ih je omalovažio u korist Unutrašnjih Oguza; kako Kazanov ujak Uruz, predvodeći pobunjenike, pokušava da pridobije svog zeta Bejreka da se pridruži pobuni, i kako ubija Bejreka zbog odbijanja; kako Kazan i njegove snage pobeđuju Uruza, posle čega se preživeli pobunjenici predaju i mire sa Kazanom;
  13. Mudrost Dede Korkuta
Statua Dede Korkut u Ašhabadu, u Turkmenistanu.

Rukopisna tradicija[uredi | uredi izvor]

Kopija knjige Dede Korkut u Drezdenu, u Nemačkoj

Od ranog 18. veka, Knjiga Dede Korkuta je prevedena na francuski, engleski, ruski i mađarski jezik.[14][15] Međutim, tek kada je privukao pažnju H.F. Von Dieza, koji je 1815. objavio delimični nemački prevod Dede Korkuta, zasnovan na rukopisu pronađenom u Kraljevskoj biblioteci u Drezdenu,[16] Dede Korkut je postao široko poznat Zapadu. Jedini drugi rukopis Dedea Korkuta otkrio je Etore Rosi 1950. godine u Vatikanskoj biblioteci.[17] Sve dok Dede Korkut nije prepisan na papiru, događaji prikazani u njemu su opstali u usmenoj tradiciji, najmanje od 9. i 10. veka. Priče su pisane u prozi, ali začinjene poetskim odlomcima. Nedavna istraživanja turskih i turkmenskih naučnika otkrila su da turkmenska varijanta Knjige Dede Korkuta sadrži šesnaest priča, koje su prepisane i objavljene 1998.[18]

2018. otkriven je rukopis Gonbada. Nedostaje prvi list ovog rukopisa. Iz tog razloga nije poznato kako je naziv rukopisa zabeležen u pisanoj formi.[19]

Jezik Gonbadovog rukopisa je mešovitog karaktera i oslikava karakteristike perioda tranzicije od kasnijeg starog oguzskog turskog ka ranonovovom turskom iranskog Azerbejdžana. Međutim, postoje i ortografske, leksičke i gramatičke strukture svojstvene Čagataju, što pokazuje da je originalno delo napisano u oblasti između Sir Darije i Anadolije, a kasnije prepisano u Safavidskom Iranu u drugoj polovini 16. veka. Kasnije je ponovo kopiran u istoj oblasti u drugoj polovini 18. veka za vreme dinastije Kajar.[20]

Datiranje dela[uredi | uredi izvor]

Prikaz Dede Korkuta na turkmenskim novčićima iz 2006.

Delo je nastalo kao niz epova usmeno ispričanih i prenošenih kroz generacije pre nego što je objavljeno u obliku knjige. Sakupljene su brojne verzije priča. Smatra se da su prve verzije bile u prirodnom stihu, ali da su se postepeno transformisale u kombinacije stiha i proze kako su islamski elementi vremenom uticali na narativ.

Predloženi su različiti datumi za prve pisane primerke. Džefri Luis ga datira prilično rano u 15. vek.[21] Džemal Kafadar se slaže da to nije bilo ranije od 15. veka.

Međutim, u svojoj istoriji Otomanskog carstva, Stanford J. Šou (1977), datira ga u 14. vek. Profesor Majkl E. Miker se zalaže za dva datuma, rekavši da su verzije priča koje danas imamo nastale kao narodne priče i pesme ne ranije od 13. veka i da su zapisane najkasnije početkom 15. veka.[22] Najmanje jedna od priča (poglavlje 8) postojala je u pisanoj formi početkom 14. veka, iz neobjavljene arapske istorije, ibn al-Davadarijeve Durar al-Tijan, napisane u Mamelučkom sultanatu negde između 1309. i 1340. godine.[7]

Nemoguće je precizno odrediti vreme nastanka zbog nomadskog načina života ranih turskih naroda, u kojem su epovi poput Dede Korkuta prenosili s kolena na koleno u usmenom obliku. Ovo se posebno odnosi na epsku knjigu kao što je ova, koja je proizvod dugog niza pripovedača, od kojih je svako mogao da izvrši izmene i dopune, sve do dva pisara iz 16. veka koji su autori najstarijih sačuvanih rukopisa.[7] Većina proučavalaca drevnih turskih epova i narodnih priča, kao što su rusko-sovjetski akademik Vasilij Bartold i britanski naučnik Džefri Luis, verovali su da tekst Dede Korkut „pokazuje niz karakteristika karakterističnih za azerbejdžanski, turski dijalekt Azerbejdžana“.[7]

Sovjetski tretman[uredi | uredi izvor]

Marke Azerbejdžana 1999. u znak sećanja na 1300. godišnjicu Kitab-i Dede Gorguda

Većina turskih naroda i zemalja opisanih u Knjizi Dede Korkuta bili su deo Sovjetskog Saveza od 1920. do 1991. godine, pa je većina istraživanja i interesovanja nastala upravo tamo. Odnos prema "Knjizi Dede Korkuta" i drugim pričama vezanim za turske narode u početku je bio neutralan.

Sovjetske vlasti su kritikovale Dedea Korkuta zbog promovisanja buržoaskog nacionalizma. U govoru 1951. održanom na 18. Kongresu Komunističke partije Azerbejdžana, azerbejdžanski komunistički lider Mir Džafar Bagirov zagovarao je izbacivanje epa iz azerbejdžanske književnosti, nazivajući ga „štetnom“ i „antipopularnom knjigom“ koja je „probijena otrovom nacionalizma, uglavnom protiv gruzijskog i jermenskog bratskog naroda“.[23]

Uprkos liberalizaciji političke klime nakon osude staljinizma od strane Nikite Hruščova u februaru 1956. godine, „Bartoldovo“ izdanje Knjige Dede Korkuta ponovo je objavljeno tek 1962. i 1977. godine. Problemi su postojali sve do perestrojke, kada je poslednje puno izdanje na azerbejdžanskom jeziku poslato za objavljivanje 11. jula 1985, ali je dozvolu za štampanje dobilo tek 2. februara 1988.[8]

Kulturno nasleđe[uredi | uredi izvor]

Azerbejdžanski film iz 1975, Dada Gorgud, zasnovan je na epu.[24]

Republika Azerbejdžan i Unesko su 1998. godine nominovali, a 2000. proslavili, „Hiljadu tristotu godišnjicu epske pesme Kitab-i Dede Korkud“.[25]

1999. Narodna banka Azerbejdžana kovala je zlatne i srebrne spomen kovanice za 1.300 godišnjicu epa.[26] Epska kultura, narodne priče i muzika Dedea Korkuda uvršteni su na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva Uneska u novembru 2018. [27]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Barthold 1962""The book of my grandfather Korkut" ("Kitab-i dedem Korkut") is an outstanding monument of the medieval Oghuz heroic epic. Three modern Turkic-speaking peoples - Turkmens, Azerbaijanis and Turks - are ethnically and linguistically related to the medieval Oghuzes. For all these peoples, the epic legends deposited in the "Book of Korkut" represent an artistic reflection of their historical past."
  2. ^ Rinchindorji.
  3. ^ „Heritage of Dede Qorqud/Korkyt Ata/Dede Korkut, epic culture, folk tales and music”. ich.unesco.org. Pristupljeno 21. 10. 2023. 
  4. ^ "Dastan".
  5. ^ „"КиÑ'аби деде Коркуд"”. archive.is. 25. 5. 2005. Arhivirano iz originala 25. 5. 2005. g. Pristupljeno 26. 1. 2019. 
  6. ^ Barthold 1962
  7. ^ a b v g d đ e Lewis 1974
  8. ^ a b Prof. H.B.Paksoy (ed.), "Introduction to Dede Korkut" Arhivirano 2011-06-05 na sajtu Wayback Machine (As Co-Editor), Soviet Anthropology and Archeology, Vol.
  9. ^ Dinçaslan, M. Bahadırhan. „Karşılaştırmalı Mitoloji: Dede Korkut Alman Mıydı? - mbdincaslan.com”. mbdincaslan.com. Pristupljeno 26. 1. 2019. 
  10. ^ Yurdadon, Ergun (2003). „Sport In Turkey: The Pre-Islamic Period”. 6 (3). 
  11. ^ The Book of Dede KorkutNeophodna slobodna registracija. Prevod: Lewis, Geoffrey. London: Penguin. 1974. str. 7. ISBN 0140442987. 
  12. ^ „Bir Dede Korkut Çevirisi Denemesi”. Arhivirano iz originala 15. 01. 2020. g. Pristupljeno 21. 10. 2023. 
  13. ^ „Dede Korkut Çevirisi - II: Salur Kazan'ın Tutsaklığı”. 
  14. ^ Bentinck, Histoire Genealogique des Tatars, 2 vols.
  15. ^ Abu Al Ghazi Bahadur, A History of the Turks, Moguls, and Tatars, Vulgarly called Tartars, Together with a Description of the Countries They Inhabit, 2 vols.
  16. ^ Dresden, SLUB. „Kitab-i Dedem Korkut - Mscr.Dresd.Ea.86”. digital.slub-dresden.de. Pristupljeno 26. 1. 2019. 
  17. ^ Kitab-i Dedem Korkut – Vat.
  18. ^ Prof. Melek Erdem, Ankara University, "On the Connection with the Manuscripts of Turkmenistan Variant of Dede Korkut Epics".
  19. ^ „DEDE KORKUT OĞUZNAMELERİ ÜZERİNE-Günbed Nüshası Işığında-DÜZELTME TEKLİFLERİ (2)”. Türk Dünyası Dil ve Edebiyat Dergisi / Turkish World Journal of Language and Literature (50). jesen 2020. 
  20. ^ Mahsun Atsız (2020). „Korkut Ata Türkiyat Araştırmaları Dergisi: A Syntactic Analysis on Gonbad Manuscript of the Book of Dede Korkut”: 189. ISSN 2687-5675. 
  21. ^ Kafadar 1996
  22. ^ Michael E. Meeker, "The Dede Korkut Ethic", International Journal of Middle East Studies, Vol.
  23. ^ "Report by Comrade M[ir] D[zhafar Abbasovich] Bagirov at 18th Congress of Azerbaidzhan Communist Party on the Work of the Azerbaidzhan Communist Party Central Committee," Current Digest of the Russian Press No. 24, Vol.
  24. ^ "Dədə Qorqud" filminin sirləri: [rejissoru Tofiq Tağızadə olan eyni adlı film haqqında] //Azad Azərbaycan.
  25. ^ „Address by Mr Koïchiro Matsuura, Director-General of UNESCO, on the occasion of the celebration of the 1300th anniversary of Kitab-i Dede Qorqud”. Baku. 9. 4. 2000. Pristupljeno 17. 11. 2022. 
  26. ^ Central Bank of Azerbaijan.
  27. ^ „Intangible Heritage: Nine elements inscribed on Representative List”. UNESCO (na jeziku: engleski). 28. 11. 2018. Pristupljeno 2018-11-29. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Azmun, Yusuf (2020). „The New Dädä Qorqut Tales from the Recently-Found Third Manuscript of the Book of Dädä Qorqut”. Journal of Old Turkic Studies. 4: 16—27. S2CID 213265502. doi:10.35236/jots.677980. 
  • Haznedaroğlu, Aslıhan (2020). „Salur Kazan ve Yuvarlanan Taş Anlatısı Hakkında”. Journal of Old Turkic Studies. 4 (2): 437—468. S2CID 225686015. doi:10.35236/jots.736370.  (In Turkish)
  • Rentzsch, Julian. “Modality in the ‘Dede Qorqud Oguznameleri'.” In: Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae 64, no. 1 (2011): 49–70. http://www.jstor.org/stable/43282396.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Књига_Деде_Коркута&oldid=27699030”