Ofanziva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ofanziva (engl. military offensive) je napad strategijskih razmera,[1][2] odnosno vid strategijskih dejstava, kojima se, angažovanjem oružanih snaga u celini ili njihovih glavnih delova, bitno utiče na razvoj situacije na određenom ratištu, za duže ili kraće vreme.[3][4]

Ofanziva se smatrala najistaknutijim sredstvom za postizanje pobede, iako uz priznavanje defanzivne faze u nekoj fazi izvršenja.[5][6] Brzi vodič za veličinu ili obim ofanzive je da se uzme u obzir broj trupa uključenih na strani koja započinje ofanzivu. Ofanzive se uglavnom sprovode kao sredstvo za obezbeđivanje inicijative u sukobu između protivnika. One se mogu izvoditi na kopnu, na moru[7] ili u vazduhu.

Pomorska ofanziva, kao što je japanski napad na Perl Harbor, može imati široke implikacije na nacionalne strategije i zahtevati značajnu logističku posvećenost da se unište neprijateljske pomorske sposobnosti. Takođe se može koristiti za zaustavljanje neprijateljskih brodova, kao što je World War II's Battle of the Atlantic|Bitka za Atlantik iz Drugog svetskog rata.[8][9][10][11][12][13]

Vazdušna ofanziva je operacija koja može opisati bilo koji broj različitih tipova operacija, obično ograničenih na određene tipove aviona. Ofanzive koje se izvode upotrebom borbenih aviona se pretežno bave uspostavljanjem vazdušne nadmoći u datom vazdušnom prostoru, odnosno nad datom teritorijom. Ofanziva bombardera je ponekad poznata i kao ofanziva strateškog bombardovanja i saveznici su je u velikoj meri koristili tokom Drugog svetskog rata.[14] Upotreba kopnenih jurišnih aviona za podršku kopnenim ofanzivama može se reći da je vazdušna ofanziva, poput one izvedene u početnoj fazi operacije Crvene armije Kutuzov i operacije Polkovodec Rumjancev, kada su stotine aviona Il-2 masovno korišćene za nadvladavanje kopnenih trupa Vermahta.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Osnovni cilj ofanzive je razbijanje i uništenje što većih snaga protivnika, ovladavanje određenim objektima strategijskog značaja, paralisanje ekonomskih i drugih potencijala i izvora, odnosno nametanje svoje volje protivniku i slamanje njegovog otpora. Osnovna obeležja ofanzive svode se na masivne početne udare, brze i duboke prodore, kombinovana dejstva različitih rodova i vidova, vešto korišćenje snaga u pogledu vremena, prostora i primenjenih manevarskih postupaka, visok stepen inicijative, smelosti i odlučnosti u dejstvima. U sklopu ofanzive moguće su i odbrambene radnje manjih ili većih razmera, kao i borbena dejstva najrazličitijih vrsta: protivnapadi, protivudari, privremeni zastoji, diverzije i demonstracije.[3]

Teatar ofanzive[uredi | uredi izvor]

Teatar ofanzive može biti rat i dominantna karakteristika politike nacionalne bezbednosti, ili jedna od nekoliko komponenti rata ako je država uključena u nekoliko teatara kao što je bilo Ujedinjeno Kraljevstvo 1941. U opštem teatru, ofanzive zahtevaju preko 250.000 vojnika da biti posvećeni borbenim operacijama, uključujući kombinovano planiranje za različita naoružanja i službe oružanih snaga, kao što su trupe protivvazdušne odbrane integrisane u opšti plan za kopnene operacije.[15]

Strateška ofanziva[uredi | uredi izvor]

Strateška ofanziva je često kampanja i uključuje upotrebu preko 100.000 vojnika kao deo opšte strategije sukoba na datom teatru. Na primer, Operacija Barbarosa je bila teatar ofanzive sastavljena od tri različite i međusobno povezane kampanje u južnom, centralnom i severnom delu teritorije SSSR-a. Sovjetske strateške ofanzivne operacije tokom Drugog svetskog rata često su uključivale koordinirane operacije na više frontova. Uz operacije Vermahta na Istočnom frontu Drugog svetskog rata, ovo su bile najveće vojne operacije dvadesetog veka. Strateške operacije Crvene armije u Drugom svetskom ratu pružaju spisak velikih sovjetskih operacija.[16]

Strateška ofanziva je agresivni izraz ratnog planiranja i upotrebe strateških snaga u celini, kombinujući sve raspoložive resurse za postizanje definisanih i konačnih ciljeva koji bi suštinski promenili odnos snaga između zaraćenih strana.[17] Međutim, planiranje i izvođenje strateških ofanziva uvek se zasniva na teorijskim razmatranjima, jer je nepraktično, neekonomično i teško sakriti puna dejstva operacija velikih razmera.

Strateška ofanziva se sastoji od istovremenih, tandemskih ili faznih operativnih ofanziva kojima se nastoji postići konkretni operativni ciljevi koji na kraju dovode do postizanja strateškog cilja, obično potpunog poraza opozicije, ali i uništavanja značajnih neprijateljskih snaga ili zauzimanja strateških značajna teritorija, kao što je Mandžurska strateška ofanzivna operacija.[18]

Svaka data strateška ofanziva je derivat kombinacije faktora kao što su nacionalna vojna doktrina, prošlo vojno iskustvo i analiza društveno-političkih, ekonomskih i vojnih okolnosti.[19]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ ADRP 3-0: Unified Land Operations (PDF). Department of the Army. 16. 5. 2012. str. 1—14. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 3. 2016. g. Pristupljeno 29. 9. 2014. 
  2. ^ „Military Attack image”. Thoroughbred News. Pristupljeno 2013-09-25. 
  3. ^ a b Gažević, Nikola (1973). Vojna enciklopedija (knjiga 6). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 286. 
  4. ^ Combined Arms Breach (video). OEC G&V. c. 2015. „This visualization was developed for the Maneuver Center of Excellence and is closely based upon the National Training Center Breach and Assault exercise executed circa 1990. This visualization demonstrates viable TTPs as discussed in ATTP 3-90-4 for the conduct of the combined arms breach against a hypothetical enemy. 
  5. ^ p.220, Glantz
  6. ^ Department of the Army (maj 2012). Army Doctrine Reference Publication (ADRP) 5-0, The Operations Process (PDF). Washington, DC: Government Printing Office. str. 2—4. Arhivirano iz originala (PDF) 2016-04-30. g. Pristupljeno 2016-05-09. 
  7. ^ Edward Wegener; Henning Wegener, The Soviet Naval Offensive: An Examination of the Strategic Role of Soviet Naval Forces in the East-West Conflict, Naval Institute Press, 1976
  8. ^ Bennett, William J (2007). America: The Last Best Hope, Volume 2: From a World at War to the Triumph of Freedom 1914–1989. United States: Nelson Current. ISBN 978-1-59555-057-6. 
  9. ^ Buckley, John (1995). The RAF and Trade Defence, 1919–1945: Constant Endeavour. Ryburn. ISBN 978-1-85331-069-0. 
  10. ^ Buckley, John (1998). Air Power in the Age of Total War. UCL Press. ISBN 978-1-85728-589-5. 
  11. ^ Lawrence, A.T. (2009). Crucible Vietnam: Memoir of an Infantry Lieutenant. McFarland. ISBN 978-0-7864-4517-2. 
  12. ^ „Chapter 5, Origins of the Insurgency in South Vietnam, 1954–1960”. The Pentagon Papers (Gravel Edition), Volume 1. Boston: Beacon Press. 1971. str. 314—346. Arhivirano iz originala 19. 10. 2017. g. Pristupljeno 17. 8. 2008 — preko International Relations Department, Mount Holyoke College.  Pronađeni su suvišni parametri: |at= i |pages= (pomoć)
  13. ^ The Paris Agreement on Vietnam: Twenty-five Years Later (Conference Transcript). Washington, DC: The Nixon Center. april 1998. Arhivirano iz originala 1. 9. 2019. g. Pristupljeno 5. 9. 2012 — preko International Relations Department, Mount Holyoke College. 
  14. ^ Longmate, str. 309–312
  15. ^ Isby, str. 52
  16. ^ Feskov, V.I.; Kalashnikov, K.A.; Golikov, V.I. (2003). Krasnaя Armiя v pobedah i poraženiяh 1941–1945 gg. [The Red Army in the Victories and Defeats of 1941–1945] (PDF) (na jeziku: ruski). Tomsk: Tomsk University Press. str. 24—29. ISBN 5-7511-1624-0. 
  17. ^ p.8, Glantz (1991)
  18. ^ page xvii, Glantz (2003)
  19. ^ p.8, Glantz (1991)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]