Regije Italije
Regije (ital. regioni — regioni, jedn. regione — region) jesu prvostepena administrativna podjela Italijanske Republike, čineći drugostepeni NTSJ administrativni nivo .[1] Postoji 20 regija, od kojih pet imaju ustavno širu autonomiju dodjeljenu posebnim statusima.
Svaka regija, izuzev Dolina Aoste, podijeljena je na pokrajine. Regije su autonomni subjekti sa ovlašćenjima definisanim u ustavu.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Kao administrativni okruzi središnje države tokom postojanja Kraljevine Italije, regijama je dodjeljena mjera političke autonomije Ustavom Italijanske Republike 1948. godine. Prvobitni nacrt spiska obuhvatao je i regiju Salento (koja je na kraju uključena u Apuliju). Frulija i Julijanska krajina su bili zasebne regije, a Bazilikata je prvobitno nazvana Lukanija. Abruco i Molize su identifikovani kao zasebne regije u prvobitnom nacrtu. Kasnije su spojeni u regiju Abruco i Molize u konačnom ustavu iz 1948. godine. Ponovo su razdvojeni 1963. godine.
Sprovođenje regionalne autonomije odloženo je do prvih regionalnih izbora 1970. godine. Vladajuća Hrišćanska demokratija nije željela da opoziciona Italijanska komunistička partija preuzme vlast u regijama, u kojima je istorijski bila ukorijenjena (tzv. crveni pojas Emilija-Romanja, Toskana, Umbrija i Marka).
Regije su stekle značajan stepen autonomije nakon ustavne reforme 2001. godine (koje je usvojila vlada lijevog centra i koje su potvrđene referendumom), kojom im je dodjeljen ostatak političke nadležnosti. Još jednu federalističku ustavnu reformu predložila je Sjeverna liga, a 2005. godine vlada desnog centra na čelu sa Silvijom Berluskonijem predložila je novu ustavnu reformu kojom bi se ovlašćenja regija znatno povećala.
U junu 2006. godine, prijedlozi koji su naročito bili povezani sa Sjevernom ligom, a koje su pojedini vidjeli kao put ka federalnoj državi, odbijeni su na referendumu u odnosu 61,7%—38,3%.[2] Rezultati su se znatno razlikovali u različitim regijama, pa je tako u Venetu bilo 55,3% u korist referenduma dok je u Kalabriji bilo 82% protiv prijedloga.[2]
Kontrola regija
[uredi | uredi izvor]Broj regija koje je kontrolisala svaka koalicija od 1995. godine:
Regije
[uredi | uredi izvor]Zastava | Regija | Status | Stanovništvo[3] (januar 2016) |
Površina | Gustina stan. | IHR[4] | Gl. grad | Predsjednik | Br. komuna[5] | Pokr. ili metrop. gradovi | |||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Broj | % | km² | % | ||||||||||
Abruco | Običan | 1,326,513 | 2.19% | 10,832 | 3.59% | 122 | 0.890 | L’Akvila | Luciano D'Alfonso Demokratska partija |
305 | 4 | ||
Dolina Aoste | Autonoman | 127,329 | 0.21% | 3,261 | 1.08% | 39 | 0.878 | Aosta | Nicoletta Spelgatti Sjeverna liga[6] |
74 | 1 | ||
Apulija | Običan | 4,077,166 | 6.72% | 19,541 | 6.47% | 209 | 0.852 | Bari | Michele Emiliano Demokratska partija |
25 | 6 | ||
Bazilikata | Običan | 573,694 | 0.95% | 10,073 | 3.33% | 57 | 0.857 | Potenca | Marcello Pittella Demokratska partija |
131 | 2 | ||
Kalabrija | Običan | 1,970,521 | 3.25% | 15,222 | 5.04% | 129 | 0.850 | Katancaro | Mario Oliverio Demokratska partija |
405 | 5 | ||
Kampanija | Običan | 5,850,850 | 9.64% | 13,671 | 4.53% | 428 | 0.847 | Napulj | Vincenzo De Luca Demokratska partija |
550 | 5 | ||
Emilija-Romanja | Običan | 4,448,146 | 7.33% | 22,453 | 7.43% | 198 | 0.915 | Bolonja | Stefano Bonaccini Demokratska partija |
333 | 9 | ||
Furlanija-Julijska krajina | Autonoman | 1,221,218 | 2.01% | 7,862 | 2.60% | 155 | 0.898 | Trst | Massimiliano Fedriga Sjeverna liga |
216 | 4 | ||
Lacio | Običan | 5,888,472 | 9.70% | 17,232 | 5.70% | 342 | 0.909 | Rim | Nicola Zingaretti Demokratska partija |
378 | 5 | ||
Ligurija | Običan | 1,571,053 | 2.59% | 5,416 | 1.79% | 290 | 0.896 | Đenova | Giovanni Toti Napred Italijo |
235 | 4 | ||
Lombardija | Običan | 10,008,349 | 16.50% | 23,864 | 7.90% | 419 | 0.907 | Milano | Attilio Fontana Sjeverna liga |
1,523 | 12 | ||
Marke | Običan | 1,543,752 | 2.54% | 9,401 | 3.11% | 164 | 0.896 | Ankona | Luca Ceriscioli Demokratska partija |
229 | 5 | ||
Molize | Običan | 312,027 | 0.51% | 4,461 | 1.48% | 70 | 0.867 | Kampobaso | Donato Toma Napred Italijo |
136 | 2 | ||
Pijemont | Običan | 4,404,246 | 7.26% | 25,387 | 8.40% | 173 | 0.892 | Torino | Sergio Chiamparino Demokratska partija |
1,202 | 8 | ||
Sardinija | Autonoman | 1,658,138 | 2.73% | 24,100 | 7.98% | 69 | 0.863 | Kaljari | Francesco Pigliaru Demokratska partija |
377 | 5 | ||
Sicilija | Autonoman | 5,074,261 | 8.36% | 25,832 | 8.55% | 196 | 0.845 | Palermo | Nello Musumeci Postaće najljepša |
390 | 9 | ||
Trentino-Južni Tirol | Autonoman | 1,059,114 | 1.75% | 13,606 | 4.50% | 78 | 0.919 | Trento | Arno Kompatscher Južnotirolska narodna stranka |
293 | 2 | ||
Toskana | Običan | 3,744,398 | 6.17% | 22,987 | 7.61% | 163 | 0.903 | Firenca | Enrico Rossi Član 1. — Demokratski i napredni pokret |
276 | 10 | ||
Umbrija | Običan | 891,181 | 1.47% | 8,464 | 2.80% | 105 | 0.889 | Peruđa | Catiuscia Marini Demokratska partija |
92 | 2 | ||
Veneto | Običan | 4,915,123 | 8.10% | 18,407 | 6.09% | 267 | 0.896 | Venecija | Luca Zaia Sjeverna liga |
575 | 7 | ||
Italija | — | 60,665,551 | 100.00% | 302,073 | 100.00% | 201 | 0.887 | Rim | Serđo Matarela Nezavisni |
7,978 | 107 |
Makroregije
[uredi | uredi izvor]Makroregije su prvostepeni NTSJ administrativni nivo Evropske unije.
Mapa | Makroregija | Regije | Glavni grad | Stanovništvo (januar 2016) |
Površina (km²) | Gustina stan. | ||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Number | % | km² | % | |||||
Sjeverozapadna | Dolina Aoste Ligurija Lombardija Pijemont |
Milano | 16,110,977 | 26.56% | 57,928 | 19.18% | 278 | |
Sjeveroistočna | Emilija-Romanja Furlanija-Julijska krajina Trentino-Južni Tirol Veneto |
Bolonja | 11,643,601 | 19.19% | 62,328 | 20.63% | 187 | |
Središnja | Lacio Marke Toskana Umbrija |
Rim | 12,067,803 | 19.89% | 58,084 | 19.23% | 208 | |
Južna | Abruco Apulija Bazilikata Kalabrija Kampanja Molize |
Napulj | 14,110,771 | 23.26% | 73,800 | 24.43% | 191 | |
Ostrvska | Sardinija Sicilija |
Palermo | 6,732,399 | 11.10% | 49,932 | 16.53% | 135 |
Status
[uredi | uredi izvor]Svaka regija ima statut koji služi kao regionalni ustav, određujući oblik vlasti i temeljne principe organizacije i funkcionisanja regije, koje su propisane Ustavom Italije (član 123). Iako se sve regije, osim Toskane, definišu na različite načine kao „autonomne regije” u prvom članu svojih statuta,[7] petnaest regija ima obične statute, a pet ima posebne statute, koji ima daju proširenu autonomiju.
Regije sa običnim statutom
[uredi | uredi izvor]Ove regije, čije statute su odobrili regionalni savjeti, osnovani su 1970. godine, iako italijanski ustav datira iz 1948. godine. Od ustavne reforme 2001. godine, one stiču i ostala zakonodavna ovlašćenja. Regije imaju zakonodavnu vlast za sve poslove za koje nije izričito navedeno da ulaze u zakonodavni djelokrug Države (član 117).[8] Ipak, njihova finansijska autonomija je veoma skromna: regija zadržavaju samo 20% svih naplaćenih poreza, koje uglavnom koriste za finansiranja zdravstvenog sistema u regiji.[9]
Autonomne regije sa posebnim statutom
[uredi | uredi izvor]Član 116. Ustava Italije odobrava određene samoupravu u pet regija (Sardinija, Sicilija, Trentino-Južni Tirol, Dolina Aoste i Furlanija-Julijska krajina), dozvoljavajući im zakonodavna, administrativna i finansijska ovlašćenja u različitoj mjeri, zavisno od njihovog posebnog statuta. Ove regije su postale autonomne kako bi uzele u obzir kulturne razlike i zaštitile jezičke manjine. Štaviše, vlada je željela da spriječi njihov secesionizam od Italije poslije Drugog svjetskog rata.[10]
Trentino-Južni Tirol predstavlja poseban slučaj. Ova regije je skoro bez ovlašćenja, a nadležnosti koje dodjeljuje regionalni statut u najvećoj mjeri koriste dvije autonomne pokrajine regije, Trentino i Južni Tirol. U ovom slučaju, regionalne institucije igraju samo koordinacionu ulogu.[traži se izvor]
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „National structures”. Eurostat. Arhivirano iz originala 13. 7. 2014. g. Pristupljeno 6. 12. 2011.
- ^ a b „Speciale Referendum 2006”. la Repubblica. 26. 6. 2006. Pristupljeno 6. 12. 2011.
- ^ „Population Italian Regions”. tuttitalia.it.
- ^ Sub-national HDI - Subnational HDI - Global Data Lab
- ^ „Italian Comuni”. tuttitalia.it.
- ^ „Valle d'Aosta: Nicoletta Spelgatti (Lega) nuovo presidente Regione”. Regioni.it (na jeziku: italijanski). 27. 6. 2018. Arhivirano iz originala 01. 07. 2018. g. Pristupljeno 18. 09. 2018.
- ^ Pinto, Luciano Torrente-Paolo Strazzullo-Roberto. „Statuti Regionali - Casa Editrice: Edizioni Simone”. www.simone.it. Arhivirano iz originala 19. 02. 2018. g. Pristupljeno 18. 09. 2018.
- ^ LL.M., Prof. Dr. Axel Tschentscher,. „ICL - Italy - Constitution”. servat.unibe.ch.
- ^ Report RAI - Le regioni a statuto speciale (Italian), retrieved 21st Jan 2009 [1] Arhivirano 2009-03-22 na sajtu Wayback Machine, [2] Arhivirano 2008-10-06 na sajtu Wayback Machine
- ^ Hiroko Kudo, “Autonomy and Managerial Innovation in Italian Regions after Constitutional Reform”, Chuo University, Faculty of Law and Graduate School of Public Policy (2008): pp. 1. Retrieved on April 6, 2012 from http://www.med-eu.org/proceedings/MED1/Kudo.pdf Arhivirano 2015-11-17 na sajtu Wayback Machine