Stari nadgrobni spomenici u Teočinu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stari nadgrobni spomenici u Teočinu
Spomenik na teočinskom groblju
Opšte informacije
MestoTeočin
OpštinaOpština Gornji Milanovac
Država Srbija

Stari nadgrobni spomenici u Teočinu (Opština Gornji Milanovac) obuhvataju grupu relativno dobro očuvanih nadgrobnika na seoskom groblju,[1] četiri krajputaša i nekoliko usamljenih nadgrobnika.

Teočinski spomenici odlikuju se velikim varijetetom formi i čine dragocen izvor za proučavanje geneze stanovništva ovog podsuvoborskog sela.[2]

Teočin[uredi | uredi izvor]

Selo Teočin nalazi se u severozapadnom delu opštine Gornji Milanovac, na raskrsnici puteva od Gornjeg Milanovca prema Valjevu, Požegi i Čačku. Graniči se sa atarima sela Leušići, Brezna, Lozanj, Gornji Banjani, Polom, Brajići i Koštunići. Naselje je razbijenog tipa, sa četrnaest zaselaka.[3]

Teočin pripada raseljenim srednjovekovnim naseljima. Prvi put se pominje u turskim defterima 1525. godine kao selo Telčino.[4] Sadašnje naselje formirano je krajem 18. i početkom 19. veka doseljavanjem stanovništva iz Hercegovine, Starog Vlaha i okoline Užica.

Prema predanju, na mestu zvanom Ćelije postojala je crkva brvnara koja je za jednu noć premeštena u Breznu.[4]

U Teočinu je rođen vojvoda Milić Drinčić, jedan od predvodnika Prvog i Drugog srpskog ustanka.

Iz Teočina je rodom i čuveni majstor kamenorezac Josif Simić Teočinac.[5]

Seoska slava je Druge Trojice.[3]

Stari nadgrobni spomenici u Teočinu[uredi | uredi izvor]

Seosko groblje[uredi | uredi izvor]

Teočinsko groblje veličinom i brojem spomenika svedoči o demografskim prilikama i znatnoj naseljenosti ovog kraja u prošlosti.

Ručno sečeni i klesani spomenici iz 19. i prvih decenija 20. veka uklapaju se u opšte stilske i tehničke odlike i svedoče o razvoju kamenorezačkog zanata u ovom delu Srbije.[1] Hronološki gledano, najstarija nadgrobna obeležja su u vidu amorfnih, neobrađenih komada kamena. Slede niski, grubo obrađeni tesanici bez ikakvih ureza osim krsta; stubovi i masivniji krstaši od lokalnog konglomerata sa rudimentarnim natpisima i stilizovanim krstolikim prikazima ljudske figure; niski studenički mermerni krstovi; stubovi kvadratnog preseka sa ili bez pokrivke, sa urezima epitafa i geometrijskih i floralnih ornamentata (u pojedinim slučajevima sa prikazima pokojnika i stilizovanih predmeta koji simbolično određuju njegov uzrast, pol i socijalni status); različiti stubovi od peščara sa piramidalnim završetkom; zatim spomenici u vidu vertikalnih ploča nadvišenih dekorativnim krstom; horizontalne nadgrobne ploče itd.

Svojom veličinom i izuzetnom obradom nekoliko nadgrobnih spomenika svedoče o ekonomskoj moći pojedinih teočinskih familija, a još više majstorstvu takovskih kamenorezaca – na prvom mestu Josifa Simića Teočinca, Uroša Markovića i Dobrosava Stevanovića.[6]


Krajputaši[uredi | uredi izvor]

U Teočinu postoji više spomenika krajputaša:

Krajputaš Kovačeviću u Teočinu nalazi se u centru varošice, kraj puta za Ravnu Goru. Posvećen je izvesnom Kovačeviću, pripadniku „stajaće” Vojske Kraljevine Srbije koji je izgubio život u Srpsko-bugarskom ratu u bici na Slivnici 1885. godine. Moguće je da se radi o Romanu, sinu Jevrema Kovačevića ili Svetislavu, sinu Koste Kovačevića. U Državnom popisu Kneževine Srbije iz 1863. godine obojica se navode kao jednogodišnjaci.[7][8]

Krajputaši ispod zapisa u Teočinu nalaze se ispod stabla trešnje – zapisa, na raskrsnici puta TeočinGornji BanjaniBrajići. Posvećeni su borcima stradalim u oslobodilačkim ratovima Srbije − Svetozaru Veskoviću, učesniku Srpsko-turskog rata koji je poginuo u borbama za Prokuplje 1878. godine i nepoznatom vojniku − učesniku Drugog balkanskog rata koji je ranjen 1913. godine u borbi sa Bugarima.[7]

Krajputaš podnaredniku Krsti Brkoviću u Teočinu nalazi se kraj puta za Ravnu Goru. Posvećen je podnaredniku Vojske Kraljevine Srbije Krsti Brkoviću iz Teočina koji je izgubio život 1885. godine boreći se u Srpsko-bugarskom ratu.[7] Spomenik je rad čuvenog majstora kamenoresca Josifa Simića Teočinca, rodom upravo iz ovog sela.[5]

Usamljeni nadgrobnici[uredi | uredi izvor]

U Teočinu je van grobljišta locirano još nekoliko spomenika. Sa desne strane puta prema Brajićima, zarasli u gustu vegetaciju, nalaze se masivan stub oštećenog natpisa sa urezom krsta i 1808. godine, pored koga je oboreni spomenik na kome piše da je tom mestu sahranjen izvesni Milovan Nikolić.[7] U zaseoku Drinčići na (Urvinama) su dva obeležja. Prvi je spomenik u njivi oštećenog natpisa, sa očuvanim sa urezom krsta, a drugi beleg nad grobom gde je, prema lokalnom predanju, sahranjen Staniša Obućina koji je poginuo nesrećnim slučajem „u svatovima”.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9. 
  2. ^ Filipović, Milenko S. (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-0668-1. 
  3. ^ a b Vučićević, dr Slobodan (2016). Gornji Milanovac i njegova sela. Beograd: Kulturno-prosvetna zajednica Srbije. ISBN 978-86-7596-190-1. 
  4. ^ a b Stamenković, Srboljub Đ., ur. (2001). Geografska enciklopedija naselja Srbije, Knj. 1, A-Đ. Beograd: Geografski fakultet : Agena : Stručna knjiga. ISBN 86-82657-13-9. 
  5. ^ a b Nikolić, Radojko (1985). Klesar Josif Simić Teočinac, Zbornik radova Narodnog muzeja u Čačku, knj. HV. Čačak: Narodni muzej. 
  6. ^ Nikolić, Radojko (1998). Kamenopisci narodnog obraza : kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: Litopapir. 
  7. ^ a b v g d Savović, Saša (2009). Srce u kamenu: krajputaši i usamljeni nadgrobnici rudničko-takovskog kraja. Beograd: Službeni glasnik. str. 318—319. ISBN 978-86-519-0181-5. 
  8. ^ Stolić, dr Ana (2007). Državni popis stanovništva 1862/63: Opština Gornji Milanovac (2 izd.). Gornji Milanovac: Muzej rudničko-takovskog kraja. ISBN 86-82877-03-1. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Radičević, Branko V. (1961). Plava linija života : srpski seoski spomenici i krajputaši. Beograd: Savremena škola. 
  • Nikolić, Radojko (1985). Klesar Josif Simić Teočinac, Zbornik radova Narodnog muzeja u Čačku, knj. HV. Čačak: Narodni muzej. 
  • Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9. 
  • Nikolić, Radojko (1998). Kamenopisci narodnog obraza : kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: Litopapir. 
  • Stamenković, Srboljub Đ., ur. (2001). Geografska enciklopedija naselja Srbije, Knj. 1, A-Đ. Beograd: Geografski fakultet : Agena : Stručna knjiga. ISBN 86-82657-13-9. 
  • Stolić, Ana (2007). Državni popis 1862/63. godine: Opština Gornji Milanovac. Gornji Milanovac: Muzej rudničko-takovskog kraja. str. 193. ISBN 978-86-82877-03-5. 
  • Savović, Saša (2009). Srce u kamenu: krajputaši i usamljeni nadgrobnici rudničko-takovskog kraja. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-0181-5. 
  • Filipović Milenko S (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Srpski etnografski zbornik SANU, knj. 37, reprint izdanje, Službeni glasnik Beograd, SANU, Beograd. ISBN 978-86-519-0668-1. 
  • Krstanović, Božidar; Radonjić Živkov, Estela; Kesić-Ristić, Sanja (2012). Narodno graditeljstvo opštine Gornji Milanovac. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture - Beograd. ISBN 978-86-6299-006-8. 
  • Vučićević, Dr Slobodan (2016). Gornji Milanovac i njegova sela. Beograd: Kulturno-prosvetna zajednica Srbije. ISBN 978-86-7596-190-1. 
  • Nikolić, Radojko (2018). Kamena knjiga predaka : o natpisima sa nadgrobnih spomenika zapadne Srbije (PDF) (2. dopunjeno izd.). Čačak: Narodni muzej. ISBN 978-86-84067-63-2. 
  • Savović, Saša (2019). Krst u dubu : zapisi, zakrštena stabla rudničko-takovskog kraja. Gornji Milanovac: Muzej rudničko−takovskog kraja. ISBN 978-86-82877-77-6. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]