Toktaj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Toktaj
Kanovi četiri Mongolske nacije: Temir (Dinastija Juan), Čapar (Dinastija Ogataj), Toktaj i Oldžeitu (Ilkanat), rad nepoznatog Katalonca iz XIV veka, Nacionalna biblioteka Francuske.
Lični podaci
Datum rođenja13. vek
Datum smrti1312.
Porodica
SupružnikMarija Paleologina
DinastijaDinastija Boridžigin
Kralj Zlatne Horde
Period1291. - 1312.
PrethodnikTolobuga
NaslednikUzbeg-kan

Tohta-kan, poznat je i pod imenom Toktaj [1] [2], je bio gospodar Tatara sa zapada [3], tj. kan Zlatne horde od 1291. godine sve do svoje smrti 1312. godine. Vladao je iz grada Saraja [4] [5] na donjoj Volgi [4], tj. na reci Athuba [5].

Bio je praunuk Batu-kana.

Bio je sposoban i obazriv čovek [3].

Sukob s Nogajem[uredi | uredi izvor]

Totamongu i njegova Horda

Poseta Totamonguovih sinova[uredi | uredi izvor]

Kana Zlatne horde, Totamongua, je ubio izvestan i moćan čovek po imenu Tolobuga uz pomoć drugog tatarskog kana Nogaja. Tolobuga je vladao kratko i onda umro, a na presto je tada došao Toktaj.

U međuvremenu, Totamanguova dva sina su porasla do tog uzrasta da mogu da nose oružje, a obojica su bila mudra i obazriva. Dva brata okupila su lepu svitu i uputila se na Toktajev dvor, gde su se, na kolenima, prestavili s toliko učtivosti i poniznosti da im je Toktaj poželeo dobrodošlicu i zapovedio da ustanu.

Tad se stariji obratio Toktaju:

Čestiti gospodine Toktaje, reći ću vam najbolje što umem zbog čega smo došli na dvor. Vi znate da smo sinovi Totamngua kojeg su smakli Tolobuga i Nogaj. O Tolobugi nemam ništa da kažem, budući da je mrtav; ali, mi zahtevamo da Nogaja stigne pravda zbog ubistva našeg oca, i mi vas molimo kao zakonitog vladara da nam to dopustite. To je cilj naše posete vašem dvoru. [3]

Kad je Toktaj čuo šta je mladić rekao, znao je da je rekao istinu, i uzvratio mu je ovako:

Dragi prijatelju, rado ću se odazvati tvom zahtevu da Nogaja stigne pravda, i u tom cilju pozvaćemo ga da se pojavi na dvoru, i uradićemo sve što pravda zahteva. [6]

Izbijanje rata[uredi | uredi izvor]

Potom je Toktaj poslao dva glasnika po Nogaja i naredio mu da se pojavi na dvoru i Totamanguovim sinovima položi račun za smrt njihovog oca; ali, Nogaj se nasmejao na ovu poruku i rekao glasnicima da se neće odazvati.

Kad je Toktaj čuo Nogajev odgovor, strahovito se razbesneo i pred svim okupljenim rekao:

Uz Božju pomoć, ili će Nogaj izaći pred mene da položi račun Totamonguovim sinovima ili ću sve svoje ljude podići na njega.

Kad je Nogaj pouzdano doznao da se Toktaj sprema da s velikom vojskom pođe na njega, i on je takođe izveo opsežne pripreme, ali ne tako velike kao Toktaj, jer, iako ugledan i moćan kan, nije bio tako ugledan i moćan kao ovaj [6].

Pripremanje za konačan boj[uredi | uredi izvor]

Nogajeva zastava

Kad je Toktajeva vojska bila spremna, on je stao na čelo 200.000 konjanika i u pravi čas izbio u prostranu i lepu ravnicu Nergi, gde se ulogorio i čekao svog suparnika [7]. Uz njega su bila i dva Totamonguova sina koji su, sa lepom grupom konjanika, pristigli da osvete smrt svog oca.

Dva dana kasnije je Toktaj okupio svoje zapovednike i rekao im:

Gospodo, ovde smo došli da potučemo kana Nogaja i njegove ljude, a za to imamo valjane razloge, jer znate da je ova mršnja i zloba potekla od Nogajevog da položi račune Totamonguovim sinovima; i budući da je naša pobuda pravedna, imamo sve razloge da se nadamo pobedi. Stoga se nadajte dobrom, ali u svakom slučaju znam da ste vi hrabri ljudi i da ćete dati sve od sebe da potučete neprijatelja. [8]

Konačan boj[uredi | uredi izvor]

Sledećeg dana pripremili su se za boj. Toktaj je svoju vojsku rasporedio u 20 divizona, od kojih je svaki imao dobrog vođu i zapovednika.

Posle duge i očajničke borbe u kojoj su dva kana, kao i dva Totamanguova sina, istakla neizmernom hrabrošću, Toktajeva vojska bila je potučena do nogu, i na kraju su je Nogajevi ljudi potisnuli sa bojnog polja uz strahovit pokolj, budući da su, iako manje brojni, bili mnogo bolji ratnici od svojih protivnika, celih 60.000 ljudi palo je uvom boju, ali su kan Toktaj, kao i dva Totamnguova sina pobegla [9].

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Ali ubrzo je nastupio preokret. Nogaj je doživeo slom i poginuo je, a njegova ogromna država, koja se prostirala od područja današnje Rumunije, od Železnih Vrata i Dunava, do iza Krima, se raspala. Hronologija ovog događaja još nije utvrđena; datumi se razilaze u krupnoj meri [10].

Posledice[uredi | uredi izvor]

Kad su nastale među Nogajevim naslednicima međusobne borbe, odlučio se bugarski car Smilec, da se oslobodi tatarske vrhovne vlasti. Da to postigne on se obratio za pomoć srpskom kralju Milutinu. Sporazum između Srba i Bugara imala je da utvrdi bračna veza između Milutinovog sina Stefana i Smilčeve kćeri Teodore. Ali se Smilac nije mogao održati. Njega je srušio s vlasti Svetoslav Terter u zajednici s Nogajevim sinom Čekom (Čakom), koga je posle Svetoslav dao ubiti. Šta se dogodilo posle sa Smilcem nije poznato [10].

Bugarska se tada faktički raspala na nekoliko udeonih kneževina. Postojanje carske vlasti bilo je samo povod za stalne borbe između bojara za carsku titulu [11].

Toktajeve teritorije[uredi | uredi izvor]

Stara mapa Crnog mora

Toktaj je kao kan Zlatne horde vladao:

Odnosi sa Rusijom[uredi | uredi izvor]

Provincija Rusija je tada bila veoma prostrana oblast [12]. Njeni stanovnici su hrišćani pravoslavci.

Zemlja plaća danak Toktaju, sa čijim posedima dolazi u dodir na istočnim granicama. Unutar granica Rusije, u ogromnim količinama sakupljalo se krzno hermelina, arkolina, samura, kuna, lisica i drugih životinja iz tog roda, kao i mnogo voska. Imalo je nekoliko rudnika, iz kojih su se dobijale velike količine srebra.

Rusija je neobično hladna oblast, koja se prostire čak do Severnog okeana, gde se u ogromnom broju hvata severni i sivi soko, i odatle odnosi u druge delove sveta [13].

Način upravljanja Rusijom[uredi | uredi izvor]

Toktaj udara namet na osvojene ruske zemlje i postavlja tamo upravljače, baskake, sa manjim odredima vojnika koji imaju dužnost da nadgledaju stanovništvo, koje je preostalo posle Tatarske najezde. Tatarski činovnici su prebrojavali stanovništvo da bi mu nametnuli porez. Jedino su sveštena lica bila oslobođena poreza, i: uopšte uzev, Tatari ostavljaju pravoslavnoj ruskoj crkvi sve njene povlastice i ne progone je.

Osim skupljanja danka, oni se ne mešaju u poslove osvojenih oblasti, koje ostavljaju ruskim kneževima, ali zadržavaju pravo da ih potvrđuju u tome zvanju; zato ruski kneževi moraju da odlaze u Hordu [5], u Saraj [4] i traže od Toktaja [5] jarlik (povelju) [5] na kneževinu [4] koji im daje kneževsku vlast [5] [4].

Rusija je potpadala pod Zlatnu Hordu kao skup vazalnih kneževina. On nije imao svoje vlasti u Rusiji, ali su kneževi zastupali svoj narod neposredno pred Toktajevim poverenicima (daruga) u Saraju i da sami skupljaju danak (harač) na osnovu vrlo strogo sprovedenog popisa stanovništva i njegove imovine. Kako je tekla njegova vladavina sve je slabija bila njegova vlast u Rusiji [4]. Tatari od tad nisu dirali u političku organizaciju Rusije, već su jednim jarlikom podarili jednome od ruskih kneževa titulu velikoga kneza obavezujući ga da prikuplja i predaje Hordi danak svih ostalih kneževa. Preostali kneževi pokoravaju se takođe; ponekad oni čak obuzdavaju pokušaje pobune stanovništva, koje gubi strpljenje zbog globljenja i nasilja što ga vrše skupljači poreza [5].

Posledice[uredi | uredi izvor]

Tatarski jaram je imao kao veliku posledicu to, da je odvojio Rusiju od Zapadne Evrope. Zatim, on je doprineo znatno surovosti i grubosti narodnih običaja i administrativne prakse. Mnogo orijentalskog ušlo je preko Tatara u ruski život. Pozajmila je Rusija, upravo Moskva, možda i poneku korisnu crtu u organizaciji vlasti, finansija, statistike, ali se ova pozitivna dobit sasvim gubi pri upoređenju sa golemim zlom, koje su zla vremena nesumnjivo donela [4].

Ruske zemlje[uredi | uredi izvor]

Za vreme njegove vladavine Rusijom je vladala velika kneževina Vladimir je bila podeljena na:

Odnosi sa Moskovskom kneževinom[uredi | uredi izvor]

Zastava Moskovske kneževine

Moskovska kneževina, zahvaljujući svome geografskom položaju i izvesnim ekonomskim posebnostima, privlači veliki broj stanovnika, te ta činjenica mnogo olakšava moskovskim kneževima njihovu ulogu „ujedinitelja”. Veoma šumovita, zaštićena od spoljnih napada susednim kneževinama, ona pruža protivu mogućnih najezdi Tatara i Litvanaca mnogo bolje uslove bezbednosti nego što ih imaju ostali delovi Severoistočne Rusije. Osim toga, rečni putevi koji olakšavaju živu trgovinu ukrštaju se tu i privlače naseljenike, kojima godi mogućnost da zaradi od trgovine dodaju još i dobit od poljoprivrede. Ovaj priliv novih stanovnika, uvećavajući materijalno bogatstvo moskovskih kneževa, pojačava istovremeno i njihovu političku ulogu i priprema im uspeh, koji oni sebi obezbeđuju stavljajući se u službu Toktaja [5].

Njen prvi vladar Danilo je vodio borbu sa svojom braćom, velikim knezovima vladimirskim Dimitrijem (1283) i Andrijom (1296). God. 1302, po testamentu [4] svog nećaka Ivana Dmitrijeviča [5], dobio je grad Perejaslavlj [4] [5] i time je znatno proširio svoju kneževinu prema severo-istoku. Danila je ruska crkva uvrstila u red svetaca [4].

Ta Kneževina je bila omiljena Toktaju, u njegovom haremu i kod njihove vlade. On je, pomažući Moskovskoj kneževini, visoko dizao njen autoritet i moć i tako je sam, do duše nesvesno, potkopavao temelje svoje vlastite moći. Moskovski kneževi su sa svojim odredima pomagali Toktaju i u njihovim kaznenim ekspedicijama. Međutim je sama Moskovska kneževina bila pošteđena od tatarskih najezda [4].

Smrt[uredi | uredi izvor]

Umro je 1312. godine, a nasledio ga je Uzbeg-kan.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 390.
  2. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 394–397.
  3. ^ a b v Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 394.
  4. ^ a b v g d đ e ž z i j k Jelačić 1929.
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j Miljukov 1939.
  6. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 395.
  7. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 395–396.
  8. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 396.
  9. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 397.
  10. ^ a b Ćorović 1941.
  11. ^ Udaljcov 1950, str. 357.
  12. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 388.
  13. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 389.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Milion putovanja Marka Pola, 2012. Beograd
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Pavela Miljukova, koja je u javnom vlasništvu.
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Alekseja Jelačića, koja je u javnom vlasništvu.
  • Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, 1941. Beograd