Frane Petrić

Из Википедије, слободне енциклопедије
Иди на навигацију Иди на претрагу
Kip Frane Petrića ispred njegove rodne kuće u Cresu, rad akademske kiparke Marije Ujević

Frane Petrić (takođe u varijantama Franjo Petrić, Petriš, Petris, Petričević, Petrišević; lat. Franciscus Patricius, ital. Francesco Patrizi da Cherso; Cres, 25. april 1529Rim, 6. februar 1597) bio je venecijanski filozof, polihistor, humanista i učenjak.

Porijeklo[уреди]

Po porodičnoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za vrijeme studija u Padovi dva puta bio vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima „Zbora sv. Jeronima” u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je porijeklom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.[1]

Međutim, većina njegovog djelovanja vezana je uz Italiju, a kako je sva djela pisao na latinskom i italijanskom jeziku, njegovo ime zasluženo pripada u red znamenitih italijanskih naučnika.

Biografija[уреди]

Frane Petrić je rođen na otoku Cresu, tada pod upravom Mletačke republike, u plemićkoj porodici izbjegloj iz Bosne.

Kao dječak sudjelovao je sa stricem Ivanom Jurjem u ratu protiv Osmanlija, da bi se potom posvetio školovanju. Izučio je za trgovca u Veneciji; potom je savladao grčki u Ingolštatu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića.[1] Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi.[2]

Učenjak evropskog ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svoga doba, antiaristotelovac, novoplatonista, Petrić je bio profesor filozofije u Ferari i Rimu. Pisao je na latinskom i italijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Evropom i stekao veliku slavu svojim djelima.

Njegova brojna djela upućuju na širinu njegovih interesa i bavljenje mnogim područjima i disciplinama znanja: od trgovine, medicine, filozofije do izdavaštva. Od 1575. predaje platonističku filozofiju na univerzitetu u Ferari, kada nastaju djela o poetici i novoj geometriji te kada postaje član uglednih akademija. Kapitalno djelo mu je Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia) — u kojem je dao zaokružen sistem filozofije, a koje je naišlo na osudu crkvenih krugova i zabranu širenja zbog suprotstavljanja vjeri i unošenja elemenata nehrišćanske religije. U filozofijskoj nauci renesanse ima počasno mjesto kao istaknut novoplatonista i strastven protivnik Aristotelove filozofije.

U Novoj sveopćoj filozofiji (1591), kad je govorio o plimi i oseci mora — oslanjao se na empirijske rezultate pionira hrvatske i svjetske okeanografije: dubrovačkog pomorca Nikole Sagroevića.[3]

Smatra se učiteljem znamenitog italijanskog filozofa Đordana Bruna, a svojim radom uticao je i na mislioce 17. vijeka — poput Hobsa, Dekarta, Njutna i dr.[2]

Umro je u Rimu, 6. februara 1597. — gdje je i pokopan, u Crkvi sv. Onofrija.

Posveta[уреди]

Na rimskoj Crkvi svetog Onofrija je 7. februara 2008. kardinal Đovani Lajolo, guverner države-grada Vatikana — zajedno s prof. Milanom Mogušem, predsjednikom Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, i hrvatskim ambasadorom pri Svetoj stolici Emiliom Marinom — otkrio spomen-ploču Franji Petriću. Na taj način Republika Hrvatska ima, na toj rimskoj crkvi, uz italijanskog (Torkvato Taso), francuskog (Fransoa-Rene de Šatobrijan) i njemačkog (Johan Volfgang Gete) — i svog predstavnika.

Izbor iz djela[уреди]

  • La città felice (Sretan grad, 1553)
  • Della retorica dieci dialoghi (Deset dijaloga o retorici, 1562)
  • Peripateticae discussiones (Peripatetičke diskusije, 15711581)
  • De historia dialogi X (Deset dijaloga o istoriji, 1579)
  • Della poetica (O pjesničkom umijeću, 1586)
  • Nova de universis philosophia (Nova sveopća filozofija, 1591)

Reference[уреди]

  1. 1,0 1,1 Istria on the Internet - Prominent Istrians - Frane Petric
  2. 2,0 2,1 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka. стр. 47.
  3. ^ Mirko Orlić: Razvoj fizičke oceanografije u Hrvatskoj i Josip Goldberg, Geofizika, sv. 2, 1985.

Literatura[уреди]

Spoljašnje veze[уреди]