Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini

Додај везе
С Википедије, слободне енциклопедије

Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživih mjesta. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija: Fondacija lokalne demokratije; Sarajevo, Medica, Zenica; Vive Žene, Tuzla; Žene sa Une, Bihać; Žena BiH, Mostar i Caritas, Mostar. U Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost, Modriča; Udružene žene, Banja Luka i Fondacija Lara, Bijeljina. Statistike pokazuju da je 70% korisnica nezaposleno i ekonomski zaovisno od partnera, što je bio jedan od osnovnih uzroka ostajanja u zajednici sa njim. Najveći broj korisnica (38%) je u starosnoj dobi od 25 do 35 godina. Počinitelji porodičnog nasilja nisu samo partneri, postoje slučajevi gdje su počinitelji nasilja djeca (najčešće sin), kao i slučajeva nasilja od srodnika muža (braća i sestre, roditelji) koji žive u zajedničkom domaćinstvu sa žrtvom.[1]

Sigurne kuće u Federaciji Bosne i Hercegovine[уреди | уреди извор]

Medica Zenica je specijalizirana ženska organizacija koja djeluje širom Bosne i Hercegovine punih 30 godina nastojeći odgovoriti na potrebe najosjetljivijih kategorija, žena i djece preživjelih silovanje i seksulano nasilje u ratu, nasilje u porodici i u društvu. Prateći potrebe i glasove žena i djece uz stručnu ekspertizu, razvila je sveobuhvatan multidisciplinaran i interdisciplinaran pristup temeljen na feminističkim principima i međunarodnim standardima.

Naša vizija je život žena i djece bez nasilja i diskriminacije uz punu jednakopravnost u porodici i društvu.[2]

Udruženje građana Vive Žene – Centar za terapiju i rehabilitaciju je vodeća nevladina organizacija za pružanje psihosocijalne pomoći i podrške osobama koje su doživjele traumatska iskustva rata, torture i nasilja. Udruženje je osnovano početkom 1994. godine kako bi se obezbijedio prihvat, zbrinjavanje i rehabilitacija žena i djece žrtava ratnog progona. Dvadeset devet godina udruženje kontinuirano radi na otklanjanju posljedica ratnih trauma, prevenciji svih oblika nasilja, izgradnji multietničke saradnje i poštovanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Sigurno i tolerantno  društvo lišeno svih oblika nasilja i torture u kome građani ostvaruju svoja puna prava i slobode.

Vive Žene, centar za terapiju i rehabiltaciju preživjelih svih oblika nasilja i torture, kroz svebuhvatnu i profesionalnu  psiho-socijalnu podršku, edukaciju i  javno zagovaranje radi na izgradnji nenasilnog, tolerantnog i sigurnog društva poštujući principe jednakosti i povjerljivosti.[3]

Udruženje Žene sa Une je neprofitna i nevladina organizacija, osnovana 1994. godine u Bihaću. Neki od ciljeva Udruženja su edukacija građana o demokratiji, pomoć i briga za ugrožene populacije stanovništva, borba protiv nasilja u porodici, organizovanje i razvoj volonterskog rada i volonterskih programa, korektiv izvršne i zakonodavne vlasti kao i aktivnosti usmjerene na zaštitu prirodnih resursa.

Osnovne vrijednosti na kojima počivaju sve programske aktivnosti Udruženja zasnovane su na osnovnim načelima Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: nediskriminacija – uživanje prava i sloboda osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi za sve korisnike udruženja i jednakost – osiguranje osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda ženama "na osnovi jednakosti s muškarcima" u "političkom, društvenom, privrednom i kulturnom području.

Udruženje Žene sa Une je jedan od osnivača i član upravnog odbora „Sigurne mreže u BiH“ – mreže organizacija civilnog koje vode skloništa/sigurne kuće za žene žrtve nasilja.  Od samog osnivanja, “Žene sa Une” je članica IRIS mreža Bosne i Hercegovine, neformalne grupe organizacija civilnog društva sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine, koja je umrežena sa još 6 nacionalnih mreža iz Albanije, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Sjeverne Makedonije, Srbije i čini IRIS regionalnu mrežu. Članice mreže su pružaoci socijalnih usluga za ranjive grupe: stara i iznemogla lica, osobe sa invaliditetom, djeca/mladi u riziku, djeca i žene žrtve nasilja, migrantska populacija, Romi i drugi pripadnici ranjivih grupa. „Žene sa Une“ također su članice i slijedećih mreža: SAM.I, CoReMH/Konzorcij za mentalno zdravlje izbjeglica i migranata, BAfF/ Europska mreža rehabilitacijskih centara za žrtve torture.[4]

Caritasovo prihvatilište za žene i djecu u nevolji Mirjam pruža utočište žrtvama porodičnog nasilja, nudi im privremeni zaštićeni smještaj te savjetodavnu, psihološku, posredničku i duhovnu pomoć. Raspolaže sa po tri dvokrevetne i trokrevetne sobe, zajedničkom kuhinjom, dnevnim boravkom, kupatilom i prostorijom za susrete.[5]

Udruženje „Žena BIH“ Mostar je lokalna nevladina organizacija osnovana 24.10.1994.godine.

Naša vizija je: Puna afirmacija žene u bosanskohercegovačkom društvu sa posebnim akcentom na zaštiti žene i djece žrtava nasilja; promocija ljudskih prava žena bez obzira na njihovu etničku, vjersku, socijalnu pripadnost.

Misija organizacije je pomoć ženama – domicilnim, raseljenim, povratnicama bez obriza na njihovu nacionalnost, ekonomski i društveni status.

ŽENA BIH promoviše i afirmiše ljudska prava, zalaže se za ekonomsku nezavisnot, samosvijesnost i potpuno uključivanje žena u sve sfere života.

ŽENA BIH, također, prmoviše NVO sektor kao važan faktor u stvaranju civilnog društva.[6]

Sigurne kuće u Republici Srpskoj[уреди | уреди извор]

Fondacija Lara je nevladina organizacija koja je osnovana 1998. godine. Od samog osnivanja Lara radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i osnaživanju žena za političko i druge oblike javnog djelovanja.

Lara je prva ženska nevladina organizacija u Bosni i Hercegovini koja je osnovala sklonište za žrtve trgovine ljudima 2000-te godine u kojem je pomoć pružila za blizu 200 žena.[7]

Sigurna kuća u Bijeljini je jedina u istočnom dijelu Republike Srpske. Ima kapacitet za prihvat 16 osoba i osposobljena je za zbrinjavanje žena i djece. Standardi rada Sigurne kuće uspostavljeni su u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i pratećim podzakonskim aktima i verifikovani upisom u Registar sigurnih kuća pri Ministarstvu porodice, omladine i sporta u Vladi Republike Srpske. Dostupna je žrtvama  24 časa dnevno svakog dana u godini, bez bilo kakvih troškova.

Za realizaciju programa rada Sigurne kuće angažovane su osobe, profesionalnih kvalifikacija usklađenih sa Pravilnikom o standardima za realizaciju sigurne kuće (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 25/13) čije su obaveze definsiane Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta u Sigurnoj kući i ugovorom o radu/angažovanju.

Sigurna kuća realizuje mjere podrške  za žrtve nasilja  u trenucima akutnog nasilja, u tranzicijskom periodu saniranja posljedica nasilja, rješavanja konflikta unutar porodične zajednice i godinu i po dana po napuštanju Sigurne kuće. Po potrebi, podrška i savjetovanje korisnicama može biti nastavljeno i duže od 18 mjeseci po napuštanju Sigurne kuće.[8]

Sigurna kuća za žene i djecu žrtve nasilja u porodici u regiji Grada Banja Luka je osnovana na inicijativu Fondacije “Udružene žene” Banja Luka i počela je sa radom 12. februara 2007. Sigurna kuća Banja Luka ispunjava sve uslove propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i podzakonskim aktima koji regulišu njen rad.

Procedura zbrinjavanja žena i djece žrtava nasilja u sigurnu kuću je regulisana Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske.

Prema čl. 15 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 102/12) nadležni centar za socijalni rad, odnosno služba socijalne zaštite uz asistenciju policije može, uz predhodni pristanak žrtve nasilja u porodici, radi obezbjeđenja prava i interesa žrtve, donijeti rješenje o privremenom zbrinjavanju žrtve u sigurnu kuću.

Žrtva nasilja u porodici ima zakonsko pravo da sama podnese zahtjev za zbrinjavanje u sigurnu kuću.

Član 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 108/13) propisuje da žrtva nasilja u porodici, zbog pretrpljenog nasilja, straha i uznemirenosti, radi obezbjeđivanja fizičke zaštite i ostvarivanja svojih prava i interesa, kao i sprečavanja ponavljanja nasilja, ima pravo da podnese nadležnom centru za socijalni rad, odnosno službi socijalne podrške zahtjev za korištenje posebne mjere podrške – privremeno zbrinjavanje u sigurnu kuću.[9]

Prva sigurna kuća u Republici Srpkoj otvorena je 18. decembra 2000. godine u Modriči.

U okviru sigurne kuće pružamo: smještaj ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, besplatnu pravnu pomoć, savjetodavni tretman, zdravstvenu njegu, edukativne i kreativne radionice, te provodimo programe ekonomskog osnaživanja žena žrtava nasilja.

Korisnice u sigurnoj kući se redovno edukuju, stručno osposobljavaju, a nerijetko i zapošljavaju[10].

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini”. Sarajevski Otvoreni Centar (на језику: бошњачки). 2014-10-30. Приступљено 2024-04-22. 
  2. ^ „UG MEDICA ZENICA”. Medica Zenica (на језику: бошњачки). Приступљено 2024-04-22. 
  3. ^ „O nama | U.G. Vive Žene Tuzla” (на језику: бошњачки). Приступљено 2024-04-22. 
  4. ^ „Udruženje Žene sa Une”. 
  5. ^ „Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini”. Sarajevski Otvoreni Centar (на језику: бошњачки). 2014-10-30. Приступљено 2024-04-22. 
  6. ^ „Sigurna mreža”. www.sigurnamreza.ba. Приступљено 2024-04-22. 
  7. ^ „Lara Bijeljina”. 
  8. ^ Administrator. „Sigurna kuća”. Fondacija "Lara" Bijeljina (на језику: српски). Приступљено 2024-04-22. 
  9. ^ „Sigurna kuća » Fondacija Udružene žene Banja Luka, BiH”. udruzene-zene.org (на језику: бошњачки). 2023-07-03. Приступљено 2024-04-22. 
  10. ^ „Sigurna kuća – Udruženje građana Budućnost – Modriča” (на језику: бошњачки). Приступљено 2024-04-22. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]

[1] [2] [3] [4] [5]

Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sigurne_kuće_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=27712942”